In Memoriam Mojmir Damjanović

Pripremio: dr. Zvonimir Šeparovićpredsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

S tugom sam primio vijest o smrti našeg dragog prijatelja Mojmira Damjanovića. Kad bih bio u prilici od njega bih se oprostio sa suzama u očima i riječima. Mojmir je bio dragi veliki čovjek. Potekao je iz Blata na Korčuli, iz siromašne obitelji u predjelu Veli Učijak, koji je imao težak, ali bogat i uspješan život. Težak jer je morao trbuhom za kruhom, preko Dubrovnika, Zagreba, Beča do daleke Australije. Bio je proganjan, žrtva komunističkog totalitarnog režima.

Smirenje je našao u Australiji gdje je velikim odricanjem, marljivošću i poslovnom inteligencijom stvorio imanje na nacionalnoj razini. Ni australska Vlada mu nije bila dorasla – uspješno se borio za svoja prava protiv moćne birokracije.

Mojmir je bio i ostao Hrvat. Ljubio je svoju staru Domovinu i s ponosom isticao svoje porijeklo. Nikada neću zaboraviti 1982. godinu, kada je na promociju moje knjige „Od Sydneya do San Francisca” pokušao ući u svečanu dvoranu u Chatswoodu s HRVATSKOM ZASTAVOM, ALI SU GA BRUTALNO ONEMOGUĆILI I OTJERALI SA SVEČANOSTI, jer im hrvatska zastava nije bila po volji. Otjerali su ga njegovi/naši Blaćani koje su zvali da su oni iz konzulata – jugovići, sluge opake beogradske države.

Kao predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva i kao Blaćanin mogu reći da se brinuo za žrtve, da je osjetio vrijednost naše djelatnosti koju je nesebično pomagao, da je bio i na našem Drugom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu u Vukovaru 2001. godine i, kao neumorni viktimolog bio je izabran i umro je kao – POČASNI DOŽIVOTNI ČLAN HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG DRUŠTVA.

Sačuvati ćemo u trajnoj uspomeni dobrog čovjeka, Blaćanina, Hrvata, prijatelja Mojmira.
Pokoj vječni dragi Mojmire!

MOJMIR DAMJANOVIĆ

(Blato, Otok Korcula 07/08/1920 – Sydney 10/11/2016)

Rođen u Blatu na otoku Korčula 7. kolovoza 1920. godine; sedmo dijete Antona i Vice. Odgajan u siromašnoj, radnoj i istinski hrvatskoj obitelji. Ljubav prema Hrvatskoj, slobodnoj Hrvatskoj, skoro je važnija bila od dnevnog kruha u njegovoj kući djetinjstva gdje mu je otac, iskren i čestit čovjek, isticao ljubav prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu prateći politiku Stjepana Radića (1871 – 1928). Anton, pa tako i njegov sin Mojmir, uvijek su promicali pravo na slobodu Hrvatske, što se za Mojmira pokazalo veoma opasno tijekom njegova mladog života u Hrvatskoj kojom su harali srpski kraljevci pa onda komunistički orijentirani vlastodršci. Kada mu je bilo 12 godina starosti Mojmir gubi svojeg oca Antona, svoje idola i zaštitnika, koji umire od bolesti.  S 15 godina starosti (1935.) odlazi “trbuhom za kruhom” na zanat konobara u grad Korčula.  Malo zarađenog novca uvijek šalje svojoj majci u Blatu kako bi joj olakšao teškoće siromaštva. 1938. odlazi na rad u hotel “Rudnik”, Herceg Novi, jer zaposlenost s plaćom u Korčuli bila je nemoguća. 1939. godine uz pomoć poznanika iz Blata na Korčuli odlazi raditi kao konobar u hotel “Mlini” u Dubrovniku. Želja za napretkom u životu, želja za boljim životom i boljim prilikama dovela ga do Zagreba 1939. godine, gdje ga je i pozvao dobar poznanik koji je s njim radio u Dubrovniku.

Našao se radeći kao konobar u Zagrebu 1939. godine kada je uspostavljena Banovina Hrvatska. Nadao se kako je to bio put da Hrvatska ostvari svoju samostalnost. No, Hrvatsku su nemilice trgale unutarnje sile komunističkog pokreta kojemu u cilju nije bila slobodna Hrvatska. Trgale su je i sile za i protiv kraljevine Jugoslavije; za i protiv podređenosti srpskom kralju. Kao i mnoge Mojmira je zahvatio nemir – nemir jer je teška opasnost prijetila svim naporima i željama za slobodnoj Hrvatskoj. 1941. godine pridružuje se u Zagrebu “Ustaškoj mladeži”, no kada je iste godine doznao da su za kralja Nezavisne Države Hrvatske okrunili talijanskog kneza Aosta od Savoje odmah ga to ožalostilo i duboko razočaralo. Odluči odmah napustiti Ustašku mladež i poći u inozemstvo. U Beč, Austrija, stiže ubrzo i tamo radi u tvornici, prenašao zemlju u kolicima, nikada ne zapostavljajući svoju majku u Blatu na Korčuli čiji je siromašni život ovisio o njegovoj novčanoj pomoći. 1942. dobiva novi posao kao kelner u restoranu “Mein Stube” – gdje se sakupljala najveća elita Beča i njemačkog Reicha. Upoznaje Austrijanku Hildu, s njom dobije sina 1944. godine.

Odmah po završetku Drugog svjetskog rata, u svibnju 1945. godine odluči poći u Blato na Korčuli posjetiti svoju majku. Odveden “savezničkim vlakom” južnom Austrijom prema Mariboru, Slovenija i iz vlaka njegove oči bile su svjedok grozotama zaklanih, masakriranih hrvatskih tijela, razbacnih po poljima i grmovima Bleiburga i okolice. Dah mu stao u grlu, ovakvog užasa nikada ni zamisliti nije mogao. Jedva da je stigao u Blato, bol i žalost obuzimala ga. U Blatu “narodna vlast” (komunisti) ga privađa i ispituje; smatraju ga neprijateljem Jugoslavije jer je živio tijekom rata u Austriji, a i bio je “radićevac” u duši kao i njegov otac. Ta ista vlast ga šalje na daljnje ispitivanje u Dubrovnik. Mojmir ostaje pri svome, ostaje Hrvat i čezne za slobodnom Hrvatskom. Time ostaje “državni neprijatelj” komunističke Jugoslavije i ubrzo otkrije u Blatu da ga lokalni ljudi, pristaše komunizma, planiraju ubiti u noći. Bježi iz Blata; planira vratiti se u Beč ali biva uhapšen – jer govorio je da je Hrvat, a ne Jugoslaven – na vlaku kod graničnog prijelaza Šentilj. Nikakvo krivično djelo nije počinio, a našao u komunističkom zatvoru u Mariboru gdje biva mučen, tučen, opljuvan, ponižen, izgladnjeo … bio je listopad 1945. Kada je pušten na slobodu bio je toliko iznemogao da su mu trebala tri mjeseca da se oporavi kod jedne dobre obitelji u Šentilju, koja ga k sebi primila kao sina. Tada je morao natrag u Beč, k Hildi i sinu Petru; bježao ponovno, prešao granicu Jugoslavije u Austriju jer granice Jugoslavije bivaju zatvorene. Živio u Beču s Hildom i sinom do početka 1947. godine kada se Hilda odselila svojim roditeljima.

  1. vjenčao se u Beču sa Židovkom Dijanom (Dijanin otac bio je Židov, a majka katolkinja; otac i sestra nestali su tijekom rata u koncentracijskom logoru). 1951. godine odlazi sa Dijanom za Australiju – sve blago što je ponio ili imao stalo je u jedan kovčeg srednje veličine.  Nakon dana provedenih u izbjegličkom kampu Bonegilla dolazi u Sydney gdje zajedno sa suprugom Dijanom radi u tvornicama; stvara novi život ali nikada bez čežnje za svojom Hrvatskom i pomaganjem svojoj majci u Blatu. 1952. s nešto ušteđenog novca i puno volje za teški rad i napredak Mojmir se okrenuo onome što je još od djetinjstva najbolje poznavao: poljoprivredi. Do 1955. godine radi u tvornici i istovremeno se bavi poljoprivredom – uzgajanjem paradajza za prodaju – na iznajmljenom zemljištu. Proširio djelatnost na peradarstvo.  1958. doveo je u Australiju iz Blata svoju majku da s njime živi (Vica se 1968. godine vratila u Hrvatsku da tamo umre; da ju pokopaju uz njezinog Antona.) Onda, 1959. kupio zemljište na rubu Sydneya gdje je uspostavio farmu za uzgajanje peradi i proizvodnju kokošjih jaja. Kroz nekoliko godina postaje jedan od najvećih proizvođača jaja u državi i postaje ocem još dva sina (a kasnije još i trećem, ukupno četvrtom). No, nije sve išlo glatko – Mojmir se borio protiv podređenosti i kontrole nad proizvodnjom koje je gurala „Komisija za jaja“ koja je bila povezana sa državnom upravom i koja je vršila pritisak na sve „farmere“ da se kroz komisijske procese gradiraju sva kokošja jaja proizvedena za tržište. U Ovim borbama protiv kontrole provodi više od dva desetljeća; postaje izvjesnim herojem farmera u državi s svojim čestim i javnim nastupima i prosvjedima. Mojmirova farma peradarstva uspijeva i duge godine nakon što se „Komisija za jaja“ raspala u kasnim 1980-tim godina.

Na svojoj farmi 1970-tih godina dragovoljno otvara i ugošćuje hrvatski klub „Braća Radić“. Kroz sve godine, kroz godine Domovinskog rata Mojmir pomaže novčano svoju domovinu Hrvatsku – od kupnje „frižidera“ za mrtvačnicu u svojem rodnom Blatu pa do znatnih novčanih priloga za obranu hrvatske domovine tijekom Domovinskog rata. Nakon Domovinskog rata nastavlja pomagati, a osobito su mu pri duši hrvatske žrtve političkih proganjanja, nevine duše čiji je jedini grijeh u životu bila istinska ljubav za slobodnoj Hrvatskoj.

Do kraja svoga života nije prestao raditi i stvarati. ламинат с рисункомлобановский харьковкухни купить киевcsm системабиография апостола мунтяналобановский александр игоревич харьковВолодимир мунтянвзломали аккаунт в инстаграмесупермаркет клас харьков отзывыукладка виниловой плитки

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Poziv na akciju : Koju budućnost želite za hrvatsku zajednicu u Syndeyu?

In Memoriam – Mojmir Damjanovic