Učenje hrvatskog jezika u Australiji

Ove se godine u Australiji vodi velika bitka za referendum koji će označiti , to jest uvesti u ustralski ustav, da su prvi doseljenici na australski kontinent bili Aboridžini. Uz to stvorit će se i jedno savjetodavno tijelo sastavljeno od Aboridžina pri australskoj vladi.

 

Da bi se mijenjao australski ustav  referendum treba biti usvojen od  većine Australaca.

Također, pošto je Australija federacija sastavljena od šest takozvanih država uz većinu glasova  referendum treba biti usvojen u barem četri od šest država. To se zove dvostruka većina! Od 1901. godine od predloženih 44 izmjene ustava samo ih je osam usvojeno!

 

Prema dosadašnjim istraživačkim anketama izgleda da referendum neće proći, jer i sami Aboridženi su podjeljeni. Jedan od vodećih aboridženskih prvaka Nyunggai Warren Mundine je protiv zacrtanih promjena.

 

Mr. Mundine je poznati aktivist za prava svoje zajednice koji se protivi ovim najvljenim promjenama jer smatra da su one od samo prividne koristi, da će uglavnom koristiti mnogim tako zvanim bijelim Aboridžinima, da će stvoriti novu birokraciju i podijeliti australsko društvo. Mnoga prava o kojima se ovdje govori već su u uporabi a glavni problem je u lošoj administraciji fonodova i pomoći specifično namjenjene Aboridženima na terenu.

 

Jedan od problema s kojim se Aboridžini svakodnevno susreću je pitanje jezika.

Naime u Australiji ne postoji jedan jedinstveni aboridženski jezik nego se ono dijeli prema plemenima od kojih većih je oko 250,  svaki sa svojim jezikom i životnim prostorom.

 

U svojoj izjavi za tjednik News Weekly Mr. Mundine rekao je slijedeće:

 

“umirući ili gotovo mrtvi jezici vraćaju se u Novi Južni Wales. Imamo 5.000 Aboridžina u školama koji uče svoj jezik, baš kao i ljudi koji su hrvatskog podrijetla uče hrvatski jezik. Dakle, to je veliki povratak”.

 

Nisam imao prilike nazvati Mr. Mundine i pitati ga u kojem kontekstu, što ga je navelo, da spomene Hrvate, to jest hrvatski jezik. Moguće je on, upoznajući Hrvate Australije, čuo o njihovoj borbi za priznanje hrvatskog jezika misleći da se tu radi o nekom umirućem ili mrtvom jeziku kojeg se želi oživjeti.

 

Drugo obrazloženje bi bilo da je on hrvatski jezik uzeo kao primjer, ne nekog mrtvog jezika, nego kao primjer borbe za njegovo priznanje i prihvaćanje u australskoj sredini. Jezika kojem je prijetila mogućnost da bude zaboravljen, zamjenjen s nekom umjetnom varijantom tipa srpsko-hrvatski, Slav ili čak naški, kako su hrvatski jezik znali nazivati mnogi naši doseljenici na ovim prostorima, nemisleći na destruktivne posljedice takvog stava.

 

Neki iz neznanja, neki od straha, a neki vjerujući u tadašnju državnu zajednicu zvana Jugoslavija prihvatili su propagandu o nekoj novoj naciji, narodu, u smisli jednog izmišljenog bratstva i jedinstva koji nas je skupo koštao.

 

Sa ovom neočekivanom usporedbom Mr. Mundine je ustvari odao priznanje naporima generacije australskih Hrvata koji se nisu dali zavarati jugoslavenstom i komunističkom ideologijom. Ideologijom koja je promovirala novo društvo,  de-konstrukcijom postojećeg,   koja je išla za tim da stvori jedan novi svijet, Novu klasu kako ju je nazvao Đilas.

 

Takav jedan izmišljeni puk bez svog specifičnog kulturnog obilježja i jezične karakteristike lako je kontrolirat i s njim ovladati. Čini se da je Mr. Mandine u Hrvatima vidio ljude sličnog kova kao i njegovi Aboridžini, koji se bore za svoja prava, za vlastiti opstanak.

 

Iako hrvatski jezik  ne spada u izumrele jezike svijeta on bi ostao nepoznat u Australiji sve do današnjih dana da ga svijesni Hrvati od 1945. pa dalje  nisu reklamirali.

 

Sjetimo se te borbe tokom godina, tih silnih protesta, demostracija, pisanja pisama, molbi da se hrvatski jezik prizna kao poseban  a ne kao neka kovanica, da ga se uvede u škole, da ga naša djeca mogu slobnodno i javno učiti, da imamo svoje hrvatske radio programe itd.

 

I ne samo priznanje jezika nego se išlo dalje, bez ičije pomoći, isposlovalo se je učenje  hrvatskog jezika na Macquarie sveučilištu u Sydneyu koji početkom slijedeće godine slavi svoju četrdeset godišnjicu postojanja.

 

Katedra je uspostavljena 1984. u svojstvu učenja tako zvanih slavenskih jezika, od kojih su mnogi od tada zatvorila svoja vrata dok  hrvatski odjel Croatian Studies  još uvijek postoji zahvaljući u početnim godinama Hrvatskoj Znanstvenoj zakladi  koja je za tu svrhu uspostavljena, a danas Republici Hrvatskoj bez čije materijalne pomoći ta bi se vrijedna ustanova zatvorila.

 

Borba za priznanje hrvatskog jezika išla je uz korak sa priznanjem hrvatskog identiteta i kulture u Australiji, priznanjem hrvatske zajednice kao jedne od etničkih zajednica multikulturne Australiaje. A glavna i vodeća smjernica našeg rada bilo je ostvarenje hrvatske državnotvorne ideje, hrvatske države, današnje Republike Hrvatske.

 

Zato je od ogromne važnosti nastaviti s radom, voditi brigu o hrvatskom jeziku jer je učenje i širenje hrvatskog jezika važno i za opstanak hrvatske zajednice na ovim prostorima.

 

Tome treba posvetiti još veću pažnju, kordinirati rad diljem Australije, da učenje hrvatskog jezika bude ne samo u tako zvanim subotnim školama za malodobnu djecu nego i za starije osobe, i ne samo kroz katedru na Macquarie nego i na državnom nivoju.

 

Izbor učitelja hrvatskog jezika je kritičan, njihov nedodstatak čini da se škole hrvatskog jezika zatvaraju ili će se uskoro zatvoriti diljem Australije.

 

Važno je sada kad imamo svoju vlastitu državu razradit jedan zajednički plan kako najbolje i najefiksnije riješiti aktualna  pitanjima vezana za učenje hrvatskog jezika koje je,  kako vidimo,  potaklo jednog istaknutog Australca, Aboridžena, da ga se u svom govoru prisjeti!

Hvala na priznanju. (Thank you, mate)!

 

 

Stjepan Asić

rujan 2023