Pater Ike Mandurić u Sydneyu – Hrvatskoj dijaspori treba posebna biskupija poput vojnog vikarijata

Pater Ike Mandurić, poznati svećenik isusovac po drugi je put nakon skoro pet godina tri tjedna pohodio hrvatsku zajednicu u Australiji kroz siječanj 2024. od Pertha do Sydneya, a sve u društvu poznatog glazbenog opernog umjetnika iz Dubrovnika – Stijepe Gledj Markosa. Na samom kraju njihove turneje, doslovno na odlasku, na sydnejskom aerodromu razgovarali smo o njihovim dojmovima svega onoga što su vidjeli i doživjeli na toj skoro trotjednoj australskoj turneji. Evo što kaže pater Ike Mandurić  – U svakom pohodu dijaspori a posebno prekooceanskim zemljama nameće se pitanja da li smo dovoljno učinili za potrebe pastorala u dijaspori. Kako na moderan način prepoznati koje su to potrebe i kako na njih odgovoriti, koliko imamo snage i svećenika te kako pristupiti tom problemu. Naime možda se čini da ovog časa da ne možemo puno više ali zbog činjenica da izvan Hrvatske živi još jedna Hrvatska moramo to staviti na višu razinu našeg prioriteta u pastoralu. U Hrvatskoj radi raznih razloga nažalost taj problem nije baš dobro prepoznat. Valja dakle pronaći način kako da svi svećenici u Hrvatskoj koji imaju žar naviještanja i koji imaju snažniju karizmu da budu što prisutniji u duhovnim obnovama i pastoralnim pohodima izvan Hrvatske. Nedopustivo je da ostavljamo naše zajednice da su godinama bez duhovnih obnova, i u Hrvatskoj a posebno u dijaspori. Važno je dakle da te duhovne obnove budu češće a i da se razmišlja na jedan novi način.

Što dakle možemo učiniti? Vjerujem da i laike treba više uključiti, naime u Hrvatskoj postoji stvarno puno duhovnih laičkih zajednica s snažnom karizmom koje su već u Hrvatskoj prisutne u evangelizaciji i misijama. Mislim da treba razmišljati da  se i one uključuju s svećenicima u jedan takav pohod. Stijepo i ja smo na neki način ispitivali i sondirali koje su to mogućnosti. Činjenica je da se je teško predstaviti i nametnuti i tu smo imali malih poteškoća ali smo vjerovali da Stijepo i njegov glas i duhovnost može ostaviti dojam. Ja sam rado pristao ići s njime. Naime neki Stijepini prijatelji iz dijaspore koji su ga vidjeli i čuli te doživjeli njegovu glazbu prepoznali su da je to ono što će dijaspora cijeniti i angažirali su se da ga dovedu. On je poželio da s njim ide svećenik pa je pozvao mene. Zapravo ja sam bio uz Stijepu ovdje i evo to je jedna kombinacija laika i svećenika kao jedan model koji treba i dalje istraživati. Po meni timovi laika i svećenika koji su prisutni u evangelizaciji su dobra stvar i pokazalo se da su to jako dobro prihvatili i naši ljudi u Australiji – Stijepinu glazbu no tu je daleko više mogućnosti koje bi se mogle testirati i primijeniti. Ono što je u Hrvatskoj već isprobano može se i tu upotrijebiti. Dakle treba domišljati kako ono što crkva u Hrvatskoj ima, a stvarno je bogata novim pokretima, svećenicima s pravim žarom evangelizacije, dakle kako to sve duhovno blago ponuditi i našoj dijaspori. Danas je to sve puno lakše radi komunikacije.

No ja sam i ovdje vidio dobre stvari koje se mogu prenesti u Hrvatsku i evo baš sam jučer bio na večeri u Sydneyu s članovima bratovštine“ Vitezova Predragocjene Krvi Kristove“ i o tome sam razgovarao s njima. Kako to da vaša iskustva iz Sydneya prenijeti i povezati s Hrvatskom i sigurno će toga biti sve više, i već tih utjecaja ima. Razmišljam o tome kako je postojeći model u kojem je taj cijeli hrvatski svijet dijaspore podijeljen na razne redovničke provincije i neke biskupije iz Hrvatske – koliko je danas učinkovit. Možda bi bilo dobro razmišljati o tome da koliko je to moguće da se za našu hrvatsku dijasporu uzme i kopira model vojnog ordinarijata u Hrvatskoj gdje naime vojni ordinarij tj. biskup brine o pastoralu vojnika i policajaca cijele Hrvatske bez obzira u čijoj se oni biskupiji nalaze i bez obzira čiji su to svećenici. Dakle on upravlja s svećenicima koji su mu stavljeni na raspolaganje.

U posljednje vrijeme već nekoliko godina prepoznajem jedan veliki problem manjkave angažiranosti vjernika koji su već formirani u vjeri i koji ostaju samo nekako u molitvenoj aktivnosti. No ne može se Evandjelje, tj. naše poslanje svesti samo na molitvu i evangelizaciju. To dakle mora biti puno više. Tu dakle mora biti djela milosrdja svake vrste, karitativnih, borbe za pravdu, istinu, borbe protiv zala, diskriminacije, korupcije i svih problema u kojima se naš narod nalazi. S druge strane prisutno je da je vrlo snažna inicijativa civilnog društva koje su utemeljene na nekršćanskim vrijednostima i koje su protivne našim kršćanskim. I kroz taj aktivizam koji oni imaju udruge civilnog društva ustvari mijenjaju cijelokupno društvo i mijenjaju svijet, nameću vrijednosti kao što su istospolni brakovi, abortusi, gender ideologije i slično, dakle dogadja se to ne samo po njihovim htijenjima nego njihovim nastojanjima i angažmanom, i oni vladaju svim tim prostorima civilnog društva.

Volja Božja za nas katolike i kršćane nije da mi samo molimo te da njega – Boga molimo i šaljemo da on mijenja stvari, nego je Bog taj koji nas mijenja i šalje da mi mijenjamo stvari, odnose i društvo u kojem živimo. Svaki vjernik nakon što osjeti i shvati da je doživio vjeru i da je formiran mora se upitati koje je njegovo poslanje osim molitve i osim evangelizacije. Ono čime se sada intezivno bavim jest upravo to – osviješćivati kako je važno to poslanje, educirati ljudima, vjernicima da prepoznaju da se osposobe za tu novu zadaću. Zato smo osnovali Institut kršćanskog civilnog društva Ivan Merz. Taj kršćanski aktivizam je bio bogat i postojao u vrijeme kada je živio Ivan Merz, ovih godina je 100-godišnjica tog pokreta. Komunizam je to sve uništio, a sada je vrijeme da se to obnovi. Takodjer otkrivam da je to nešto s čime valja doći i u našu dijasporu. Smatram da to može donesti ključnu promjenu u našem društvu.

Vjerujem da će se Hrvatska u godinama koje dolaze radikalno obnoviti zato što se nalazi u velikoj krizi. Uvijek iza velike krize dolazi proljeće, a kriza u Hrvatskoj je stvarno velika, prvenstveno tu mislim na političku krizu, a ljudi to sve više shvaćaju. Ljudi sve više prepoznaju da se ne mogu pouzdati u vlasti i institucije koje biraju, te je to takodjer jedan indikator koji pokazuje da mi kroz legalne mehanizme trebamo uzimati stvari u svoje ruke kroz inicijative civilnog društva. U crkvi se takodjer ne možemo ponašati na način da je samo župnik ili biskup taj koji mijenja stvari, u crkvi se promjene dogadjaju kroz civilne inicijative, kroz inicijative laika, npr. Sveti Franjo je bio laik, Sveti Ignacije Lojola osnivač nas isusovaca svoje poznate „Duhovne vježbe“ napisao je kao laik, tek kasnije je postao svećenik, zatim Majka Terezija iz Kalkute, majka Elvira i toliki drugi, sve su to dakle laici vodjeni Duhom Svetim koji su se dali na raspolaganje te su tako stvorene karizme koja su Božja djela. Uvijek je to tako išlo. Posebno je to put za naše današnje vrijeme.