Država – to je biti ili ne biti

Koliko je važno imati državu vidljivo je iz rata u Palestini, da ona postoji za Palestince rata nebi bilo. Samo uništenje Hamasa neće donjeti mir na tim prostorima ako ne dođe do dogovora izmedju Izraela i Palestinaca u Zapadnom dijelu i u Gazi i evntualno se uspostavi jedna palestinska država.

 

Inače, nakon Hamasa doči će novi Hamas, kao što je to prije bio Fatah, koji danas vlada u Zapadnom dijelu, izgubivši vlast pred Hamasom u Gazi. Za ostvariti mir trebaju ljudi koji su ne samo političari nego i vizionari. Ljudi kao što je bio izraelski ratni heroj i političar Yitzhak Rabin kojeg je 1995. godine ustreljio jedan izraelski desničar jer se protivio mirovnom dogovoru kojeg je Rabin prihvatio kad se dvije godine ranije u Bijeloj kući rukovao sa palestinskim vođom Yasser Arafatom.

 

Njegovom smrču pokopan je i taj dogovor jer je kasnije politika prešla u ruke tvrdolinijaša, istih onih koji uza svu tragediju i razaranja i dalje tjeraju politiku nelegalnog širenja izraelskih naselja nad arapskim zmljama, pozivajući se na biblijska vremena, od Boga obećanu zemlju!

 

Baš danas je na vladi takva jedna koalicija u kojoj ortodoksni židovi imaju veliki upliv, koji su svojim ekstremnim stavovima slični Hamasu, koji se ne sudržavaju ubiti ako treba kao što je to učinio  jedan njihov pripadnik 1994. kad je pobio 29 palestinaca dok se molili u gradu Hebronu.

 

Današnji rat je posljedica tog status quo, gdje se konflikt između Izraelaca i Palestinaca ne riješava, ne želi se riješit, nego se manage (upravlja) to jest produžuje, jer to odgovara desničarskoj izraelskoj vladi koju vodi Netanyahu  i neučinkovitoj, koja čuva svoje stolice, palestinskoj vladi u Zapadnom dijelu koju vodi Mahmoud Abbas.

 

Tim više vrijeme odmiče tim će biti teže nači riješenje, a imati državu je od neprocijenjive važnosti. Naprosto je treba izvojevati. Židovski zionisti su to već uočili u 19. stolječu, kad su počeli zagovarta izraelsku državu, tako rekuč predvidjeli katastrofu koja će naići židovski narod ako na vrijme ne sredi svoj lutalički status u svijetu.

 

Bilo je više pokušaja da se židovima dade država, na primjer 1926.-7. na ideju iz SAD da se useljavanjem iz susjednih regija stvori neka vrst ‘Krimske Kalifornije’. Radi lokalnog otpora taj pokušaj nije uspio; zatim 1928. na Dalekom istoku u ruskoj Sibiriji Stalin je ponovno pokušao naći riješenje stvorivši židovsku autonomnu regiju nazvanu Birobidzan!

 

Ideja nije uspjela jer Stalin nije dozvolio da se Židovi izvan Rusije tamo nasele. Drugi svjetski rat učinio je svoje, masovno istrebljenje židovskog pučanstva. Prije istrebljenja još jedna neostvariva ideja, selenje Židova, između ostalog, na daleki otok Madagaskar?

 

Na kraju puno prihvatljivija opcija od Britanaca, na koju su već raniji ciljali Zionisti da Palestina postane dijelomično židovska, što je potvrđeno rezolucijom od strane UN 1947. Proglašenjem neovisnosti brzo je došlo do rata sa Arapima koji su živjeli već od prije na tim prostorima, zatim njihovog izgona u kampove (Gaza),  drugi  ratovi, sve do današnjih dana.

 

Nezaboravimo da ovo, netko bi rekao altruističko riješenje, nije ništa manje nego „pranje ruku“ od strane Velike Britanije da se na najlakši naćin riješi židovski problem. Jer, i nakon stravičnog pokolja židove od strane nacista praktički nitko im nije htio dati utočište!

 

Vrijeme i te kako čini svoje. Bilo forsiranim naseljavanjem bilo prirodnim porastom, natalitetom, mijenja se demografska slika jedne zemlje, regije ili područja. Sjetimo se samo koliko je Hrvatska u tom smislu izgubila u vrijeme Drugog svjetskog rat i porača, bilo ratnim gubicinma, bilo posljeratnim progonima, bilo migracijom manjina na hrvatski teritorij. Toliko da su Srbi u Hrvatskoj odlučili amputirat djelove Hrvatske i stvoriti svoju vlastitu para-državu, što je bio povod Domovinskom ratu.

 

Da Hrvati nisu ustali u obranu svog životnog prostora danas bi to bio fakat, činjenica, našli bi se u sličnoj situaciji kao i Palestinci. Jer hrvatsku državu nitko nije želio, nitko! Kao što i danas možemo slobodno reči da nitko ne mari za neku palestinsku državu.

 

Najveće postignuće Operacije Oluja, osim oslobađanja vlastitog teritorija, je bilo masovno napuštanje, selenje, srpskog stanovništva, na kojeg ih nitko nije tjerao nego njihova osobna nelagodnost, osjećaj krivnje a i straha od moguće hrvatske osvete.

 

Sjetimo se da je hrvatski narod već jednom ranije dao do znanja svijetu, urbi et orbi, da želi svoju vlastitu državu kad se je u najgorim, ratnim, okolnostima odlučio uspostaviti Nezavisnu Državu Hrvatsku. Dan danas, zahvaljujući vlastitom neznanju, ideološkom opredijeljenju, nemaru, neprijateljskoj propagandi, i naravno mržnji, misli se sve najlošije o toj državi.

 

Primjerice, da je bila zločinačka! Znači, Hrvati su stvorili svoju državu prvenstveno da bi mogli ubijati. Nešto izuzetno u povijesti čovječanstva! Zatim su nam 45. godina komunizma nabijali monstruozne brojke pobijenih. Narodna poslovica kaže: „u laži su kratke noge“!

I gle čuda, jedan od razloga da su se Srbi onako brzo odlučili pobjeći, pobeže ko žečevi, bio je navodno strah da će ih Hrvati, „Ustaše“, ponovo klati!

 

Reklo bi se ko po naružbi, svojim bjegom riješili su demografsku glavobolju koja nas je skoro stajala glave, države. Žalosno ali tako, kad ljudi počmu vjerovati u svoje vlastite laži.

 

Vjera u Boga, u sebe, u svoju moč, u svoju pravicu, je održalo hrvatski narod od stoljeća 7. kad su se pojavili na današnjim  prostorima Lijepe naše.

 

I oni su bili došljaci, kao i mnogi drugi narodi koji su u valovima dolazili, a koji put samo prolazili, kuglom zemljaskom. To je taj prirodni nezaustavljiv tok, stvaranje civilizacija.

I tamo gdje su stali svorili su svoj dom, svoje uporište, stavili svoj pečat.

 

A bez tog pečata nema ništa, samo pustinja i prašina iz koje smo proizišli. Pozivanje na neko obećanje, na prošlost, nije dovoljno, treba tu zemlju, tu grudu na neki način obilježiti, stvoriti na njoj jedno zdanje, jednu zajednicu, vojnički i kulturno jaku i društveno razvijenu.

 

I ako se nemože zajedno živjeti onda svak ima pravo biti svoj na svome. Židovski je narod u Izraelu ostvario svoj san. Sada trebaju i Palestinci ostvariti svoj, svoju vlastitu državu. To bi odgovaralo i Izraelu, jer nemože se vječno živjeti u prividnom ratnom stanju!

 

Takvo riješenje je neimovno, bez toga neće biti mira na Bliskom istoku, kao što nije bilo mira dok Hrvati i drugi narodi bivše tvorevine nisu ostvarili svoj vlastiti životni prostor na jugu Europe.

 

Stjepan Asić

studeni  2023