Harakiri hrvatske oporbe!

Samozataja, skromnost, žrtva, obično nisu karakteristike jednog političara tako da se s pravom možemo pitati što je navelo vođu lijeve oporbe u Hrvatskoj da izvrši poznati japanski harakiri, samoubojstvo, žrtvuje se na političkom oltaru uoči novih parlamentarnih izbora?

 

Kažem harakiri jer nemislim da nakon ovog za njega ima povratka, neovisno o rezultatu izbora. Ako ovaj politički čin uspije zna se tko će biti novi vođa. A ako ne dosadašnji vođa je izigrao i zadnji adut autoriteta kojeg uopće imao, jer samim ovim potezom, pruživši vodstvo stranke nekom drugom potvrdio je da nije dorastao poziciji na kojoj se našao.

 

A ako misli da čemu netko biti zahvalan za takav jedan čak herojski čin ljuto se vara. Nije politika neka drama, gluma, koja se predstavlja za užitak publike nego jedna od najozbilnijih ljudskih aktivnosti, jer daje smjernice životu jedne zajednice vrlo je zahtjevna, ne opraštajuća, tipični primjer Darwinove teorije o opstanku jačeg. Jednom stavljen pred ispit nema povratka, pobjednik uzima sve!

 

Ništa manje je upitna pozicija novog, neočekivanog lidera. Tko je on? Sadašnji predsjednik Republike. Od kada je ta dužnost vezana  za jednu političku stranku, a izgleda da je ta dužnost i te kako i dalje važna za novog lidera stranke jer je nije odmah napustio i posvetio se novoj ulozi, zadržao ju je u rezervi!?

 

Toliko on drži do nove dužnosti, i ne samo stranke nego i eventualne pobjede na izborima to jest predsjedništva nove vlade, da nije u stanju toj se dužnosti posvetiti u potpunosti. Jeli to ozbilnost ili neka šala. Dali se takvoj osobi može vjerovati, bilo na dužnosti predsjednika države, bilo na dužnosti predsjednika jedne stranke ili predsjednika vlade?

 

A da ne govorimo dali je ustavno moguće, pravno, da predsjednik države bude kandidat na parlamentarnim izborima a da prije nije dao ostavku na svoju prijašnju dužnost. To što je on tobože neovisan kandidat ne znači ništa jer je važna lista koju nosi, zastupa, a to je lista vodeće stranke u oporbi

 

I što će na sve to reči koalicijski partneri s kojim je dosadašnji lider oporbe dogovorio neku vrst suradnje na izborima i nakon izbora. Dali oni mogu vjerovati čovjeku koji je s njima sjedio i dogovarao suradnju koji sada bez ranije najave daje otkaz , ne kandidira se na listi koju predvodi nego predaje dužnost nekom drugome. Ako se to moglo sada dogodit moći će se i u budućnosti, što ne odaje pouzdanje, složenost, u budućem zajedničkom radu.

 

Bez tog povjerenja nema ni zajedništva, koalicije, ona će se čim prije raspasti, nešto o čemu bi hrvatski birači trebali i te kako dobro razmisliti kome daju svoj glas na izborima. Isto tako primjedba da je jedan slučaj, jedno imenovanje, prelilo času ne stoji jer život zajednice ne zavisi samo o jednom slučaju nego cijelom jednom nizu aktivnosti na svim poljima rada,  kako se ono kaže “jedna lasta ne čini proljeće”!

 

Istina je da se danas živi što se vijesti tiče tako rekuć iz dana u dan, tako se i priče svaki čas mijenjaju, rijetko da prežive taj ciklus. No izbori su i te kako važni, nemogu se samo tako uzest na laku ruku, stvarat od njih senzaciju, jer ovo je možda senzacija godine!

 

 

Pitanje  koje bi se svi trebali postaviti je što nas čeka sutra. Dali još neka nova senzacija ili hladni tuš realnosti. Dali će nam ove makinacije na političkoj sceni poboljšati život, smanjit cijene potrošačima, ostvarit bolje zaposlenje, osiguranje i sve ostale životne potrebštine.

 

Dali će nam na međunarodnoj sceni donjeti bolji ugled, bolje nas pozicionirati ili još više zamutit već zamućenu političku scenu koja donekle sliči domaćoj sa mnogim senzacionalnim vijestima vezanim za mir i sigurnost u Europi i u svijetu.

 

Na pr. nadoilazeći izbori u SAD i te kako već sada predstavljaju svojevrsnu senzaciju sa skoro garantiranim ponovnim izborom bete noire američke i svjetske politike gospodina Trumpa. Zar je moguće da taj tako zvani zločesti, bad boy, ponovno zasjedne u Bijeloj kući?

 

Zašto ne, ako je to moguće u Hrvatskoj, ili se barem na to računa u gore navedenim makinacijama, onda može i na svjetskoj razini. U oba slučaja nejasnoće su velike, kome od ove dvojice dati ponovni mandat kad je u pitanju vanjska politika.

 

Vanjska politika sadašnjeg hrvatskog predsjednika države je nejasna, izgleda kao podrška Putinovoj invaziji ili bolje rečeno status quo onome što je do sada ta invazija postigla. A to nemože biti trajno rješenje, nemože jer se s time odobrava invazija, pravo na svojatanje tuđeg, otvara se Pandorina kutija svi ostalim, mogućim, osvajanjima, a gdje je kraj?

 

Hrvatska sa novim premijerom, bivšim predsjednikom države, ušla bi u nesigurne vode, pogotovo u trenutcima gdje je situacija na Zapadnom Balkanu jako nestabilna. A tu je dosta kriva baš ruska politika koja želi destabilizirat cijelu regiju da bi s time stavila još više pritiska na Zapadne sile u njihovoj pomoći Ukrajini.

 

Milanović bi svojim kaubojskim stavom išao u korist toj ruskoj destabilizirajućoj politici na Balkanu. Pozivajući se na sličnu Orbanovu politiku stvorio bi jedan nezdrav manji blok na jugu EU i s time komprometirao dosadašnju važnu pro-američku politiku Hrvatske. To se nesmije dopustiti.

 

Također, nezaboravimo stav vodeće političke stranke na ljevici vis a vis hrvatskog jezika, zatim kompletnog ignoriranja hrvatskog iseljeništva, svega onog vezanog za Domovinski rat, da se ozbilno zamislimo kome dati slijedeći mandat.

 

To je ono što nedostaje sadašnjoj oporbi, jedna jasna slika budućnosti, jer nije dovoljno samo tako nešto, per se, srušiti bez da za to postoji mjerodavno opravdanje i bolja zamjena. A o kojoj je zamjeni riječ? Zar je jedan čovjek rješenje tako zvanoj krizi u hrvatskom društvu, nije i nemože biti. Niti je ta uglavnom društvena kriza, primjerice korupcija i klijentelizam, krivnja samo vladajućih, ona je sveobuhvatna, konstatna u cijelom društvu. A to društvo treba potepeno mijenjat ali nikad na uštrb države!

 

Harakiri dojučerašnjeg vođe oporbe je svakako dobro došao što se tiče same oporbe, jer da su mogli s njim pobjediti išli bi s njim. Konje se ne mijenja usred potoka osim ako spasa nema, izgleda da nema, za njih, ali ima za cijelu državu ako se ne izgubi iz vida dosadašnja postignuća  i zacrtani pravac vladajuće garniture na dolazećim parlamentarnim izborima.

 

May the best man win!

 

Stjepan Asić