Marko Franović  – Nisam ja postao kao neki Hrvat 1991. godine

Prvi dio velikog intervjua pročitajte na ovom linku. Drugi dio pročitajte u nastavku.

Domovina – Kako gledate na aktualnu poltičku situaciju u Hrvatskoj, na razjedinjavanje desnice ovim zadnjim izlascima Karoline Vidović Krišto i dr. Milana Vrkljana iz Domovinskog pokreta, nesuradnjom MOSTA i Domovinskog pokreta a pogotovo u kontekstu lokalnih izbora koji će biti u svibnju ove godine u Hrvatskoj?

Marko Franović – Ujediniti hrvatsku desnicu dosada su mogli jedino – dr. Ante Pavelić i dr. Franjo Tudjman ja trećega nažalost zasada ne vidim, no sutra je novi dan pa se možda nešto i promijeni. Ja sam bio nekada za HDZ i ja sam i dalje za HDZ ali ne za ovaj HDZ koji vode hrvatske Jude. Oni ne vode državu nego samo vode politiku, tj. bore sa za svoje sadašnje i buduće fotelje. Trenutna hrvatska politika me razočarala a što se tiče stranaka desnice u Hrvatskoj mislim da više neću ni jedan australski dolar dati za bilo koju stranku. Ne kažem za Domovinu, ja sam uvijek za Dom spreman dati. Mi imamo dobrih i kvalitetnih ljudi i to u svemu a ne samo u politici.

Hrvatska povijest je bila teška i uvijek nas je netko napadao, točnije isti neprijatelj i 1941. i 1991. godine.

Da bih ovo malo bolje objasnio ispričati ću vam zgodu iz svog djetinjstva. Kada sam bio u osnovnoj školi star 11 godina u tadašnjem četvrtom razredu u mojoj maloj školi gdje su sve četri razreda bila u istoj – jedinoj učionici -trebao sam nastupiti na školskoj priredbi sa jednom recitacijom čijih se stihova i danas dobro sjećam, neki od njih su ovako zvučali – “ …nikada nas više neće zateći  gole, bose i same, nikada neće niknuti koljačko sjeme iz tame…” Tu recitaciju sam i tada kao djete tumačio na moj način. Za recitaciju me je pripremao moj tri godine stariji školski prijatelj Rade Perković koji je kasnije bio ravnatelj HNK-a u Splitu. Moj prvi učitelj bio je Kruno Krželj koji je tamo došao po kazni u naše malo selo, te smo išli na tadašnju proslavu 29.11. tj. Dana Republike u susjedno mjesto a tamo je bio učitelj po prezimenu Barbić( imena se više ne sjećam) koji je ljude za vrijeme 2. Svjetskog rata zvao i organizirao da idu u četnike iz tog mjesta.

I dakle taj ravnatelj Barbić je prvi imao govor na početku te akademije, sjećam se izmedju ostalih njegovih riječi – “…Naš najveći neprijatelj je najmanja država na svijetu sa najviše vojnika a to je – Vatikan. Mi se moramo boriti protiv nje…”

Nakon njega su doveli mene na pozornicu da recitiram svoj tekst.

Ja sam malo prije samog nastupa rekao da ne znam recitaciju. Ma kako ne znaš, ljutito su me gurnuli na pozornicu i otvorili zastor.

Ja sam stao i ukipio se poput vojnika pred svima no šutim i ništa ne govorim. Sa strane su mi počeli šaptati  dijelove teksta –“…Federativna” a ja to ponovim pa stanem, a oni dalje – “… narodna…” a ja to opet ponovim i stanem.

Kada su vidjeli o čemu je riječ zatvorili su zastor došla je jedna učiteljica i odvalila mi jaki šamar, malo je trebalo da nisam pao od siline udarca.

No vrijedilo je. Ja nisam dakle postao Hrvat 1990. godine, iako sam bio samo 11 godina star, znao sam tko sam i što sam i odbio sam recitirati.

Oni su dakle htjeli naše svećenika da okrenu protiv Vatikana, da se odreknu Vatikana što su uostalom tražili i od kardinala Stepinca. Našeg lokalnog svećenika su zatvorili na godinu dana u zatvor i puno su ga puta fizički zlostavljali, no nisu mu mogli ništa stalno su tražili lažne svjedoke protiv njega no nisu uspijeli nijednog pronaći iako je kod nas bilo više pravoslavnih nego katolika. On je uvijek i stalno pomagao i to svima bez razlike na nacionalnost i vjeru i tako da su njihovi napori da ga osude na veću i dužu kaznu ostali bez uspjeha jer nitko nije htio svjedočiti protiv njega.

Naši svećenici ne uče da treba mrziti kao što nažalost najveći dio njihovih prvoslavnih to radi tako da je to samo još jedan dokaz što su sve radili da bi  svećenike slomili, uključili u njihova državna svećenička udruženja nastojećih ih dobiti i “kupiti”novčanom pomoći , tj. plaćama na koje su pristali svi pravoslavni tadašnji svećenici.

Svi su tada tih poratnih godina nakon 2. Svjetskog rata loše i oskudno živjeli a svećenici i još lošije, jer kada ljudi nemaju kako da što i daju za druge, tj. za crkvu i njihove svećenike.

Sjećam se jednom kada je jedan svećenik išao brodom iz Korčule za Dubrovnik. Tukli su ga cijelo vrijeme puta iz Korčule da bi ga malo prije nego što je brod pristao u Dubrovnik  – bacili u more.

To je samo još jedan dokaz da je njima najveći protivnik bila Katolička crkva, a Katolička crkva je zapravo vratila i pomogla uspostavi Hrvatske države. Svi oni koji su ostali uz našu crkvu i našu vjeru oni su prvi krenuli u obranu Domovine, kao što je to bio HOS, to su bile prve snage, prva pomoć, tj. čim je krenuo napad na Hrvatsku i pokolji oni su se medju prvima odazvali i njima se uvijek treba pokloniti a ne misliti o zabrani toga imena i pozdrava te HOS-ovih obilježja.

Puno toga bi dakle mogao reći u vezi naših dobrih a i loših ljudi koji su gledali ići linijom manjeg otpora kako je najlakše ići kroz život. Tako su ljudi postajali izdajice i suradnici UDBE i KOS-a . Kod nas u mom mjestu u zaljevu Boke Kotorske pedesetih godina prošlog stoljeća nitko nije za sebe govorio da je Srbin već su se nazivali medju sobom pravoslavcima, a danas su oni svi odjednom postali Srbi. Mi svi dobro znamo što se dogadjalo kod ovih zadnjih izbora u Crnoj Gori gdje je Srpska pravoslavna crkva otvoreno stala protiv nove i mlade crno gorske demokracije i Mila Djukanovića. Ja znam što je Milo Djukanović tada govorio na samom početku rata protiv Hrvatske.

Nikola Samardžić  kojega sam upoznao ovdje u Sydneyu i koji je bio vrlo korektan u svakom pogledu pričao mi je o situaciji u Crnoj Gori. On je bio u tim prvim ratnim godinama ministar unutarnjih poslova Crne Gore. Kada je došao lord Carrington u Crnu Goru u rujnu 1991. kao jedan od tadašnjih posrednika medjunarodne zajednice za prostore bivše Jugoslavije nedugo nakon toga istog dana zovu ministra Samardžića u tadašnju crnogorsku skupštinu a Milo Djukanović govori – “…Jugoslavija i Srbija se brane na liniji Karlobag i Virovitica, te – 40 000 tisuća zengi, tj. hrvatskih gardista pripadnika Zbora narodne garde( ZNG ili “zenge”) dolazi u napad na Crnu Goru…”

Ja sam mislio da je to stvarno i istina, a ja sam bio ministar unutarnjih poslova te sam i sam bio zaveden tim propagandističkim lažima srpske medijsko-vojne mašinerije govori mi Nikola Samardžić o tim vemenima.

Slobodan Milošević je htio prevariti cijeli svijet, prvo je prevario svoj narod a onda je pokušao i sve ostale. To mu je zapravo donekle i pošlo za rukom te je uspijevao u tome. Medjunarodna zajednice je dobro znala što se dogadja, u to vrijeme su pitali tadašnjeg američkog ambasadora u Beogradu što misli na to da se Hrvatska buni i želi izdvojiti iz tada zajedničke države Jugoslavije, a on je rekao  …” ako treba neka se malo i upotrijebi oružje da se smiri ove u Hrvatskoj…”

Kada dakle netko počne spominjati upotrebu oružja, to je loše i to je sramota, tako da mi ne smijemo vjerovati više nikome nego biti neutralni i gledati svoje – hrvatske interese. Tito je prevario čitavi svijet, on je trgovao s Rusima, Amerikancima i sa crnim vragom, taj je sve prevario, slično kao što je htio i Milošević ratnih devedesetih prošlog stoljeća.

Nastavlja se…

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Independent Croatia: To Expose Yugoslav Communist Enemy Within

Bijegom do slobode – Bruno Milić