Početkom devedesetih, uoči same otvorene srpske agresije, dok je još bila prikrivena i puzajuća, bilo je političara i građana koji su se tješili i govorili: neće biti rata – iako je većini bilo jasno da je rat neizbježan. I kad je rat počeo, još uvijek neki ljudi nisu se mogli suočiti s tom realnošću, pa su mislili: neće dugo trajati.
Pred velikim zlom i opasnošću ljudska svijest reagira dvojako: ili se suočava sa stvarnošću i aktivira svoje obrambene reflekse, ili podliježe strahu pa zaobilazi stvarnost i pokušava samu sebe uvjeriti kako vrag nije tako crn. U ovom potonjem slučaju postoji i druga krajnost kad se čovjek ne može nositi s težinom događaja i tamom koja nailazi: paranoja i preuveličavanje zla. Ni u tom slučaju čovjek se nije u stanju braniti i logički, trezveno, zdravorazumski razmišljati.
Strah je uvijek loš i okrutan vladar. Na njemu se temelji svaki totalitarizam. Isprede svoju mrežu tako da se hrabri pojedinci pitaju što se s masama ljudi dogodilo, kao da im je nešto zasjenilo moć rasuđivanja. Lanac straha neutralizira pojedince i kad na temelju društvene pasivnosti i određene nametnute ideologije zašute oni najmudriji, strukture zla su već preuzele institucije i vlast. Tada bude kasno i započnu desetljeća u kojima se ljudska sloboda žrtvuje u ime ovih ili onih parola, „viših“ ciljeva i interesa.
Zapadni čovjek je navikao na jedan udoban stil življenja i nije mu se lako odreći svojih civilizacijskih prednosti, pogotovo onda kad su najugroženije. Spreman ih je sačuvati, ako treba, i pod cijenu reduciranja duhovnih i građanskih sloboda. Ušli smo u doba kad sigurnost ne pita za cijenu, kad će većina europskih građana razmišljati logikom straha i želje za sigurnošću, i pristati na ozakonjenje povećanog nadzora pojedinca, od fizičkog do elektronskog i virtualno-komunikacijskog.
Naličje pancirki i dugih cijevi na ulicama francuskih, belgijskih i njemačkih gradova nema samo sigurnost i borbu protiv terorizma nego i povećanje ovlasti represivnog i obavještajnog aparata u ime naše sigurnosti. Nakon 11. rujna demokracija je u Americi dijelom suspendirana iako toga većina ljudi na Zapadu ni dan danas nije svjesna. Europski 11. rujna je postao pariški petak trinaesti, kao znak da smo osvanuli u eri suživota s terorom i vladavine straha. Strah je vladar koji se cjenka s našim savjestima i traži velike pogodnosti u trgovini s našim osjećajem sigurnosti, odnosno žudnjom da se vratimo, barem prividno, životu kakvi smo donedavno živjeli – da ležerno možemo sjesti na kavu, otići na utakmicu, u dućan, a da ne bude u podsvijesti kalašnjikov ili čovjek-bomba. Na žalost, to više nije moguće. U europsku kolektivnu podsvijest se usadio strah od čovjeka koji hoda ili sjedi pored nas, a ima li gore noćne more od takvog života u njegovoj eskalaciji sa svim ružnim konzekvencama?
Moramo li se pomiriti s tim da ćemo na utakmice i u trgovačke centre ići pod budnom prismotrom mrkih specijalaca, da je na koncu, u takvom rasporedu snaga svatko potencijalni sumnjivac, da će nas na svakom koraku kao u Orwellovoj „1984.“ pratiti kamere, da će nas nesmetano prisluškivati i opservirati Sarumanovo oko, i da se možemo pozdraviti s privatnošću? Ako je tako, onda ljudski život u strahu kao glavnom pokretaču nema smisla. Nadajmo se da ljudski duh, njegova žudnja za istinom i slobodom, i dovitljiva profinjenost, neće biti poražene, već da će njegova kreativnost uvijek naći neki izlaz.
Domovina Urednistvo
