Domovina Urednistvo
Piše: Zoran Vukman
Sada je posve jasno: sirijski rat je postao „naš“ rat, postao je i zapadni i globalni. Ne samo po širini uključenosti sudionika, od NATO-a preko Rusije do Kine, nego prije svega po učincima na Europsku uniju, konkretno na njezin zapadni dio gdje prevladava liberalna demokracija. Ona se polako pretvara u orwelovsku stvarnost, u refleksiju straha kroz europsku svakodnevnicu. Briselske puste ulice pod policijskom i vojnom opsadom ovih dana, u strahu od novih terorističkih napada, ponudile su sliku zapadne realnosti koja neće nestati preko noći poput prolazne noćne more ili holivudskog horora. Ne treba biti ni katastrofičar ni pesimist pa da pretpostavimo kako će izgledati budućnost europskih gradova.
Bruxelles je ogledni primjer, samo srce Europske unije, bolje reći, njezin mozak, politički um koji se odavno odrekao Boga i europske kršćanske tradicije. Odavno su glavešine EU poručile: Bože, koji god jesi i gdje god jesi, ako jesi, mi te ne trebamo, možemo sami! Sada će doista Bruxelles i zapadna anti-teistička Europa morati biti sama i nositi se sama s tamnom oblakom koji se nadvio nad nju, a i nad nama svima. Bog se povlači tamo gdje mu zatvore vrata, toliko je galantan da poštuje volju čovjeka. Spreman je i čekati pred vratima, toliko ljubi čovjeka. Ali nikad neće ta vrata provaljivati.
Papa Franjo je rekao da se događa parcijalni Treći svjetski rat. Upravo sve ono što se sada događa u Siriji i oko nje, i kako se prelilo u Europu, najprije kroz migrantsku krizu, a potom i preko terorističkih napada u Parizu, segmenti su jednog velikog rata koji se polako u dijelovima širi svijetom, a kao njegov zlokobni podsegment prijeti nam europski građanski rat. Njegov gorki predokus mogao se vidjeti u Parizu i Bruxellesu, kad se dva velika grada preko noći pretvore u kaotična i opsadna mjesta latentnog rata u kojemu su civili glavni cilj terorista.
Da se dogodi neki još strašniji i masovniji pokolj na javnim mjestima, na prepunom stadionu, trgovačkom centru, u crkvi ili na gradskom trgu, posljedice bi bile višestruko tragične. Nastavak terora izazvao bi protuislamsko ogorčenje mnogih europskih građana koje bi dovelo do povratne reakcije i napada na islamske centre. U tom slučaju, nitko ne bi mogao više spriječiti ulične borbe jer u tom najcrnjem scenariju bile bi uključene razne etničke, rasne, vjerske i socijalne skupine – izbile bi u prvi plan sve društvene dubioze neuspjelog multikulturalnog projekta, frustriranost neintegriranih skupina i osjećaj ugroženosti većine njihovom pobunom. Sjetimo se pobuna Afrikanaca i Arapa u pariškim predgrađima ali i u Švedskoj koja je još jedna od ugroženijih ultraliberalnih zemalja, uz Francusku, Belgiju, Nizozemsku, Dansku i Njemačku. Upravo ta dimenzija rata bila bi najpogubnija za Europu i donijela bi kaos na ulice mnogih zapadnoeuropskih gradova. Cijeli Zapad pokazao se vrlo ranjivim ali vladajuće elite ne odustaju od liberalizma i multikulturalizma. Paradoksalno je da će svoj ekstremni liberalizam morati braniti ekstremno neliberalnim metodama.
Zapadna Europa je – ne zavaravajmo se nikakvim ružičastim rješenjima problema – na rubu građanskog rata koji bi mogao biti mješavina raznih društvenih i svjetonazorskih aspekata i odraz sukoba na globalnoj razini s njegovim lokalnim specifičnostima. Očito je cilj islamskih terorista da svom ratu protiv čovječnosti daju vjersku dimenziju i da ga pretvore u rat između islama i kršćanstva. Međutim, u tom slučaju, niti kršćanstvo, kako ga vide islamisti, postoji na Zapadu kao neka odlučujuća snaga, niti je islam ono što nude nadrogirani ili programirani teroristi i ubojice. No njih i ne zanima sadržaj, njih zanima ono što je nominalno, izvanjski i po imenu.
Zanimljive su teze koje je utjecajni ruski filozof Aleksandar Dugin iznio u svojoj analizi na jednom ruskom portalu. On francuski petak 13. uzima kao „točku odbrojavanja“ nove europske povijesti i ne predviđa joj baš svijetlu budućnost ukoliko se ne vrati svojoj tradiciji i kršćanskim korijenima. Genezu zla vidi u dvostrukosti i dvoličnosti američke politike na Bliskom istoku koja „s jedne strane naoružava i podržava islamske ekstremiste da bi preko njih rušila postojeće režime, dok s druge strane aktivno demonizira te iste ekstremiste.“ U isto vrijeme provode dva intenzivna procesa u suprotnim pravcima. Dugin to naziva strategijom „permanentnog stvaranja kaosa“. Francuska sa svojim liberalizmom radi protiv sebe same, omogućava infiltriranje strane kulture u vlastito tkivo koja se odbija integrirati unutar francuskog društva, i time je, kaže Dugin, zajamčen rast migracije i jezgre islamizirane kulture. Uz dominaciju liberala u Europi, europski identitet slabi, a post-modernistički islamizam sve snažnije raste. Dugin smatra da će liberalizam Europu dovesti do kaosa sličnom bliskoistočnom. U Parizu smo, ističe ruski filozof, „vidjeli generalnu probu europske budućnosti“. Zdrav razum i logika nam govore da je takvo predviđanje vrlo realno.
Što Europa čini? Ona se aktivno brani svojim infantilnim liberalističkim formulama. Zloduha pokušava odagnati manifestacijama malograđanske maloumnosti. Smijehom protiv terora, naslov je na jednom hrvatskom anarhističkom portalu koji hvali Belgijce jer da su „svojim smislom za humor oduševili svijet“ pa su se protiv terora odlučili boriti – mačkama. Preplavili su društvene mreže fotografijama mačaka. I to je dakle – to. Kao kad Mr. Bean ode na spavanje sa svojim plišanim medom.
