V. Starešina: Kako je francuski lider uhvaćen u rušenju europske politike

[ad_1]

Što je onda zapravo EU u ovom burnom globalnom geopolitičkom resetiranju, koje Eu zastavazaoštravanjem odnosa Kine i Zapada ulazi u svoju novu fazu? Je li EU vječiti tragač za vlastitom “strateškom autonomijom”, koji ne želi biti “vazal SAD-a”, kako je to, inspiriran trodnevnim posjetom Kini, uobličio francuski predsjednik Emmanuel Macron? Ili je “izgradnja stabilnog strateškog partnerstva s SAD-om” cilj kojem EU treba težiti u ovo vrijeme ozbiljnih ugroza koje dolaze iz Kine i Rusije, kako je to u Washingtonu uobličio poljski premijer Mateusz Morawiecki?

“Ako to države zapadno od Poljske slabije razumiju, to je možda zbog (njihovih) povijesnih okolnosti”, poručio je Morawiecki, referirajući se izravno na Macronovu “stratešku autonomiju EU-a.”

Kao da stari EU nije baš ništa naučio iz ruske invazije na Ukrajinu i prethodnih vlastitih (geo)političkih zabluda. Pa se u vrijeme kineskih ratnih prijetnji usmjerenih prema Tajvanu i novog zaoštravanja između SAD-a i Kine, EU ponovno nalazi negdje između Macrona i Morawieckog.

Razumijevanje za invaziju

Macronov trodnevni posjet Kini, u kojoj je primljen s najvećom srdačnošću i najvećim državnim počastima usporediv je s njegovim iznenadnim posjetom tada međunarodno već izoliranom Vladimiru Putinu prije nešto više od godinu dana, uoči invazije na Ukrajinu. Nastojeći pokazati svoju, odnosno francusku “autonomiju” naspram SAD-a, a potom je možda i pretvoriti u zajedničku EU politiku, francuski je predsjednik zapravo oba puta učinio upravo ono što su njegovi domaćini željeli. I Vladimir Putin i Xi Jinping željeli su razjediniti Europu, oslabiti zapadni savez ili čak ishoditi neko EU razumijevanje za svoje politike.

Svaki ga je pritom zapravo ismijao na svoj način. Putin ga je, u maniri klasičnog diktatora, posjeo na drugu stranu onog čuvenog ogromnog bijelog stola i sat i pol mu navodno, kao dječarcu, tumačio ruski svijet. Xi ga je pak, u maniri apsolutnog gospodara, obasipao pažnjom da bi mu na kraju priredio “spontane” studentske ovacije na sveučilištu u Macron i XiGuangzhou, uz transparente “Volim Macrona” i redove kineskih studenata za “selfie” s predsjednikom. Takve počasti Emmanuelu!

A prije mjesec dana Peking je američkom državnom tajniku Anthonyju Blinkenu otkazao posjet u posljednjem trenutku. Zauzvrat, Macron je pokazao razumijevanje za kineske invazivne aktivnosti prema Tajvanu, usmjerivši oštricu kritike prema SAD-u, poručujući da u pogledu Tajvana EU ne bi trebao slijepo slijediti SAD, biti američki “vazal”.

Za razliku od posjeta Putinu, koji se dogodio u trenutku kada je većina država članica bila zatečena razvojem događaja, a EU politički potpuno neusklađen, pa ni Macronu nije uzeto za zlo njegovo prorusko soliranje, reakcije na njegovu kinesku vizitu bile su mnogo određenije. Njegovo podilaženje Kini i rušenje napokon postignute (uglavnom) zajedničke europske politike prema Rusiji i Kini nije dobro primljeno u institucijama EK-a, čija šefica Ursula von der Layen u posljednjih godinu dana nastoji ojačati transatlansko partnerstvo.

Njemačka, kao tradicionalna francuska partnerica u politikama prema Rusiji i Kini, distancirala se preko (zelene) vanjskopolitičke ministrice Annalene Baerbock. Doduše, pitanje je dijeli li njezino mišljenje i (SPD-ov) kancelar Olaf Scholz. UK je kao članica NATO-a ukazala koliko je u ovim trenucima važno očuvati dostignuto zajedništvo i transatlansko partnerstvo. A Macronove poruke osobito su uznemirile srednjeuroposke države Višegradske skupine, izuzev Orbanove Mađarske.

Izbačeni iz igre

No Macronove antiameričke poruke ne bi smjele biti iznenađenje. One su uvjetovane i francuskom pozicijom u Europi i svijetu i francuskom vanjskopolitičkom tradicijom. Francuska je preslaba da bi se nametnula kao vodeća država proširenog EU-a, a prevelika da bi se s time pomirila. Njezin globalni utjecaj slabi, kako u Africi, tako i u trenutačno Francuskavrlo dinamičnoj indopacifičkoj regiji. Macron još pamti kako je prije dvije godine Francuska izbačena iz igre kada je australska vlada raskinula ugovor o izgradnji francuskih nuklearnih podmornica i posao povjerila SAD-u. A kao odgovor na kinesku prijetnju formiran je obrambeni vojni savez SAD-a, UK-a i Australije, bez Francuske.

Svoje političke dionice u Europi Francuska tradicionalno nastoji ojačati dovodeći u pitanje NATO (Macron mu je prije tri godine proglasio moždanu smrt!) i transatlansko partnerstvo. Ali pazi da na kraju ipak uvijek utrči u šator pobjednika, okrećući leđa dotadašnjim partnerima. Jedan od primjera takvih zaokreta je i francuska politika prema raspadu i ratu u bivšoj Jugoslaviji.

Upravo zbog tih razloga, Francuska ne može biti nikome u EU-u (pa ni Hrvatskoj) strateški partner. A i njezina politička težina u EU-u je u padu. Podsjećajući na to da je stara Europa vjerovala i u sporazum s Rusijom i pogriješila, poljski premijer Morawiecki je iz Washingtona poručio: “Ali postoji nova Europa. Europa koja se sjeća što je bio ruski komunizam. A Poljska je lider te nove Europe”.

Možda je poruka suviše izravna i suviše osobna jer dolazi od poljskog premijera, ali to su obrisi novog europskog poretka koji se stvara. I to treba imati u vidu. A Macron će još vidjeti u koji će šator na kraju. 

Višnja Starešina
Slobodna Dalmacija



[ad_2]

Source link

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

V. Kukavica: Zaslužni promicatelj hrvatskoga jezika i kulture u anglofonom svijetu

M. M. Letica: Zašto hrvatski političari uzvikuju „Slava Ukrajini“, a progone „Za dom spremni“