Domovina Urednistvo
Mi smo za novu i pravu hrvatsku školu Bili smo u posjetu Beverly Hillsu (onom u Sydneyu a ne Holywoodu) te smo posjetili hrvatsku školu i njene četri učiteljice – Danijelu, Anu, Evicu i Danijelu te i razgovarali s gospodjom Lindom Lisica koja je predsjednica školskog odbora, i gospodjom Vesnom Crnjak koja je blagajnica i tajnica.
U subotu, 3. prosinca 2016., kada smo ih posjetili bilo je to poslijepodne – njihova završna svečana priredba za ovu školsku godinu.
Prije početka priredbe u prostorima škole koja je za australske prilike doista derutna i stara, osvojio nas je smijeh, optimizam i radost djece i njihovih učiteljica koje su ukratko komentirale natpise u dva zadnja broja našeg lista o potrebi izgradnje prave hrvatske škole u Sydneyu te komentirale i svoj rad, no više i detaljnije o svemu u narednim brojevima, a uz slike donosimo i kratke osvrte sve četri učiteljice.
Ana Burela – Došla sam u Sydney 2010 godine, a u hrvatskoj školi sam već četri godine. U svakom slucaju bilo kakav progres u našoj zajednici je dobro došao pa tako i ideja o pravoj hrvatskoj školi u Sydneyu. Svakako bi se trebali svi zajedno sastati i dogovoriti kako dalje.
Ako se svi zajedno udružimo, i sve naše ovakve škole i pojedinci, to bi bilo dobro. Znam da je teško bilo kom odvojiti vrijeme za doći, no trebamo se skupiti i podijeliti svoje ideje, trebamo se jednostavno više sastajati i zajedno planirati.
U Zadru sam diplomirala engleski i talijanski, u Hrvatskoj nikada nisam radila u školstvu, i praktično čim sam diplomirala došla sam u Australiju, pa eto makar na taj način ispunjavam tu svoju učiteljsku ljubav. Pozvala bih još jednom sve roditelje da nam pošalju svoju djecu.
Evo moj sin Roko koji je pohadjao takodjer ovu školsku godinu našu školu, iako mu se svaki put i nije dalo ići, kaže mi danas – “mama baš će mi biti čudno kada subotom ne budem morao ići u školu, što ću raditi svaku subotu”.
Danijela Lešić – Rodila sam se u Sydneyu i živjela tu do svoje osamneste godine, nakon toga se odselila u Split gdje sam završila fakultet, udala se, radila i rodila dvoje djece i nakon šesnaest godina, prije dvije godine se opet vratila u Sydney. Dvije godine sam u hrvatskoj školi. Uključila sam se u ovu školu, jer sam htjela dati svoj doprinos našoj zajednici.
Naime dva mjeseca nakon što smo došli živjeti opet u Sydney primjetila sam da djeca počinju govoriti engleski i da zaboravljaju hrvatski. Mislim da je bitno da djeca znaju svoj jezik i koji je njihov identitet, i da pokažemo da smo zahvalni svojim roditeljima i svima onima koji su nas odgojili u našem jeziku i kulturi.
Našim roditeljima koji su trbuhom za kruhom došli u Australiju, želim dati zahvalu, i želim da moja djeca uče i znaju svoj hrvatski jezik. Mislim da ima potreba za pravom hrvatskom školom, no o tome kako – svakako vrijedi razgovarati. Mi smo se već prilično asimilirali u ovo društvo, i jasno da su ovdje u Australiji mnogo važnije druge stvari a ne hrvatski jezik, no jedna takva dobra i kvalitetna prava hrvatska škola bi nam doista dobro došla.
Moja starija kćer Gabrijela takodjer je u ovoj školi. I ovom prilikom zahvaljujem svim polaznicima naše škole, djeci i njihovim roditeljima.
Lijepo je bilo čuti kao djeca s ponosom izgovaraju svoja imena i predstavljaju sebe pred punom dvoranom.
Evica Fišer je u Sydneyu od 1988 godine, a zadnje tri godine radi u ovoj školi. Ona kaže – Meni je drago da toliko djece dolazi u našu školu, te uprkos tome da je to u subotu poslijepodne oni redovito dolaze.
Mislim da bi bilo izvanredno da se otvori prava hrvatska škola u Sydneyu, osnovna i srednja.
Zahvalni smo roditeljima koji ovdje dovode djecu, te našoj Lindi Lisici i Vesni koje vode ovu školu. Danijela Ivešić – u Sydneyu sam od 2000 godine, a u ovoj hrvatskoj školi sam od prije četri godine. Od kada sam počela raditi ovaj posao doista uživam i volim rad s djecom u hrvatskoj školi. U radu sa djecom sami smo napravili mnogo nastavnog materijala, pjesama, igrokaza.
Inicijativu oko gradnje prave hrvatske škole podržavam te vjerujem da bi to bilo vrijedno i dobro. Ova je škola naše zajednice, i ako možete vidjeti da mi doista radimo u za australske prilike u derutnim i starim prostorima – naša ljubav i volja za ovim radom to nadoknadjuje.
Iako na mnogo hrvatskih mjesta, klubova i ustanova u Sydneyu čujemo engleski jezik vjerujemo da će ova naša i slične škole omogućiti djeci da nauče i znaju jezik svojih roditelja, svojih baka i djedova, te da budu ponosni na svoje porijeklo i Hrvatsku iz koje su došli njihovi najbliži.
Završna priredba hrvatske škole s Beverly Hillsa Prvi su probili led mališani pod vodstvom učiteljice Daniele Lešić. Neki bi mislili da su greškom došli na sat treninga nogometa koliko je bilo muških đaka a ne na završnu priredbe škole.
Lijepo je bilo čuti kao djeca s ponosom izgovaraju svoja imena i predstavljaju sebe pred punom dvoranom.
Vidjeli smo da kroz pjesmu se lakše i uči i da, pogotovo sa manjom djecom, je lakše naučiti i zapamtiti nove riječi ako je u ritmu glazbe. Evica Fischer je nastavila sa svojim razredom promovirati ljepotu hrvatskog zavičaja i stihovima opisati važnost nadolazečeg Blagdana. Uz pratnju violine, djeca su pokazala što sve mogu kada su sretni, i uz pucketanjem prstima i tapšanjem koljena podsjetili sve prisutne na jednu od veselih pjesama za djecu.
Sljedeća točka je dokaz da hrvatski jezik i hrvatska škola još uvijek ima mjesto u našoj zajednici i da uz volju i trud rezultati se jasno vide. Pjesma, ples, igrokaz i recitacije od ‘intermediate’ razreda je jasno pokazalo što sve može jedna učiteljica pokazati učenicima viših razreda. Danijela Ivešić je vješto odabarala poučnu priču o dobrom samarijancu kako bi približila poruku ‘uvijek činiti dobro’ svojim učenicama. A pjesma, ‘potres’ je roditeljima dalo na znanje da se itekako sprema potres u sljedećoj točki. Ana Burela je povela roditelje i prijatelje učenika iz Hrvatske škole u Beverly Hills na povijesni putokaz. Od kralja Tomislava, Slavoljuba Penkale i Ante Starčevića do Ante Gotovine, Zlate Bartl i Ivane Brlić Mažuranić. Od Janice Kostelić, dr. Franje Tuđmana pa sve do Luke Modrića i Kolinde Grabar Kitarović. Svi prisutni su imali priliku čuti a i vidjeti našu bogatu povijest i naučiti nešto novo o ovim hrvatskim velikanima. Uz pjesmu Zvončići, učenici su pozdravili kraj još jedne školske godine i zahvalile na uspješnu suradnju. I kako opisati ili reći zašto je važno njegovati materinski jezik. Možda je to najbolje opisao Stjepan Radić kada je rekao da se narod pozna po jeziku kao ptica po glasu. Ove četiri vrijedne i marljive učiteljice nastoje sačuvati hrvatski jezik izvan domovine i trude se pružiti suvremeni način za učenje hrvatskog jezika. Ovu pjesmu je napisala Ana Burela i recitirali su djeca “Advanced razreda”
PJESMICA O HRVATSKOJ ŠKOLI S BEVERLY HILLSA
Subota je ujutro, u žurbi se ustajem, da što prije hrvatski domaći rad napišem. Cijeli tjedan važne zadatke obavljam, na Hrvatsku školu uopće ne pomišljam. Mama me gnjavi, Hrvatska škola je važna! Kako da joj objasnim da mi je to najveća kazna? A onda dođe subota u 3 sata, mama strpa u auto mene i brata.
Prema Beverly Hillsu brzo vozi, da dođemo na vrijeme Bože pomozi! Ali kad vidim sve svoje hrvatske prijatelje, ispune mi se sve želje. U 4 sata kad zvono čujemo Poput metka na igralište otrčimo. U Hrvatskoj školi nove riječi učimo, a najviše se s padežima mučimo.
Svaku subotu radimo nešto novo, novu pjesmu, novo slovo. Učiteljice se jako trude, ali ponekad im previse bude, Kad thank you kažemo umjesto hvala, odmah ih zaboli glava! Pa ipak se svake godine vratimo da nove hrvatske riječi naučimo Da učimo o našem rodnom kraju, lijepom hrvatskom zavičaju!
