Put u budućnost,  hrvatski domovi u Australiji i stipendija za studente

Netko bi rekao dvije nepovezane teme, što i kako dalje održavati hrvatske domove ili kako se to ovdje zovu, klubove. Nije samo pitanje održavanja nego i njihove budućnosti, dali oni imaju svrhu koju su nekad imali, a ako je pojam kluba i pojam zajednice onda jedno ide uz drugo. Postaje pitanje ne samo klubova nego i same zajednice.

A zajednica je nesto živo, nastavak one zajednice, domovine, koju smo napustili.

Ostvarivši državu povezali smo se s njom na razne načine, tako i stipendija o kojoj je rijeć je jedan način tog povezivanja. Pogotovo važnog za naše mlađe, jer bez njih i klubovi gube na važnosti, postaju nevažni. Zato ako želimo govorit o budućnosti klubova moramo prvo govoriti o budućnosti naše mladeži.

Zajednica znači klub, dom, mjesto društvenog okupljanja, iako nisu svi Hrvati članovi klubova, kao što je crkva mjesto duhovnog života, obnove. Nekada i nismo imali klubove, imali smo zajednicu i unajmljene zgrade, dvorane, u kojima smo se okupljali, došli proslaviti neku svečanost, uz gozbu i ples. Zatim su uspostavljene škole za hrvatski jezik, učenje folklora, u širem smislu sport, uglavnom nogomet, koji je mlađem naraštaju dao priliku, mogućnost, izliva mladenačkog elana, energije.

Nakon početnih koraka tražilo se nešto sigurnije, ‘nešto naše’. Tako su se sagradili domovi, klubovi i centri koji su postali naše vlasništvo, kao vrst privatne, u ovom slučaju društvene, kuće. Cijelim ovim aktivnostima dalo je smisao i osnovu želja za svojom vlastitom državom, cilj svih naših aktivnosti, htjenja, bilo to na društvenom, športskom, kuturnom i političkom polju.

Jednom kad je cilj ostvaren uspostavom hrvatske države Republike Hrvatske u mnogo ćemo izgubili smo i razlog postojanja. Došlo je do promjene u društvu, u zajednici, promjena generacije, povratak za mnoge u domovinu, zajednica je skraćena u obujmu i u djelatnostima. Ostaje pitanje kako tu zajednicu i dalje održati, u kojem obliku.

Kao prvo, konsolidacija je prva točka, drugim rijećima smanjenje broja klubova, iako je to uvijek problematično imajući u vidu veliku udaljenost, raspršenost hrvatskih zajednica. Logičnije je zadržati nekoliko aktivnih klubova nego više koji stagniraju.

Druga ključna točka je aktivnost unutar tih klubova. Aktivnosti koje će ne samo držati zajednicu na okupu nego dati i povoda budućem opstanku, u sluhu ljudi koji će ih voditi, u njima raditi i djelovati.

Treča važna točka je povezanost s maticom domovinom. Kao izvorom našeg hrvatskog identiteta, jezika i kulture. Umjesto da budemo neka vrst oporbe domovini budimo produžena ruka, slagali se ili ne sa politikom koja se u domovini vodi. Jer ta je politika prolazna, promjenljiva, kao što je u Australiji, u zemlji u kojoj šivimo. Četvero-godišnji izbori daju nam mogučnost odlučivanja, kojim pravcom zemlja kreće. Zašto bi taj politički pristup situaciji u Hrvatskoj bio drugačiji pristupu koji postoji ovdje u Australiji?

Problem današnjeg hrvatskog društva, bilo kod kuće bilo vani u svijetu, je da smo mi ostali fiksni u jednom povijesnom razdoblju, vodimo i dalje bitke prošlih stoljeća.

Te bitke nisu završene ali su poprimile jedan novi oblik, postale su univerzalne u smislu jednog novog ‘hladnog rata’. Za razliku od onog ranijeg sada čak i neke zemlje koje su bile glavni akteri tog rata i same se nalaze na udaru. Neprijatelj se uvukao u naše redove i iznutra razbija naše jedinstvo. Današnje društvo biva zaraženo od novog tipa marksističke ideologije, relativizma i socijalnog inženjerstva, koji specifično  prijeti mlađim generacijama, jer se širi kroz naše znanstvene ustanove, umjesto, kao nekad, na klasno-ekonomskoj bazi. Vrednote zapadano-evropske civilizacije se nalaze na udaru, pogotovo krščanske vrednote vjere i moralne odgovornosti. Dok sa Istoka, uz islamnski ekstremizam, prijeti nam kineski imperijalizam, ostatak krutog marksizma-leninizma kojeg smo mi Hrvati i te kako osjetili za vrijeme jugoslavenske komunističke diktature.

Pitanje je kako riješit te naše lokalne probleme u nizu gore spomenutih globalnih, a da u isto vrijeme ne postavimo upitno i samo postojanje države. A ona mora biti iznad svega. Kritiziranje vlade nesmije biti na štetu države!

U demokraciji narod odlučuje, to nikad nesmijemo zaboravit. I ako želimo nešto u državi promjenit onda je to do nas, koliko Hrvata u Domovini toliko nas vani u iseljeništvu. I najgore što možemo učiniti je dignuti ruke i reći da se ništa ne može promjenit, da oni koji su vladali nekad vladaju i danas.

Sjetimo kako je bilo unazad tridesetak i više godina. I onda smo mogli reći da se ništa ne može promjenit, da je status quo vječan. Pa ipak se promjenilo, zašto, zato jer smo mi to htjeli. Tako  možemo i danas, mijenjat koliko god nam srce želi ako smo aktivni, uključeni. Te promjene mogu doći samo demokratskim putem, a ne silom. Demokracija nije idealna, ali je najbolje što u svijetu imamo. Ona je najplodnija kad je aktivna, kad ne stoji, kad je stalno u pokretu, stagnacija je njena slabost.

Na pr. na drugim slobodnim izborima za hrvatsku vladu 1992. u kojima je učestovalo iseljeništvo u Australiji glasovalo je oko 25.000 glasača. Možda ne tako veliki broj prema ocjeni koliko nas ima ali velik prema na pr. zadnjim predjsdničkim izborima na koje je izišlo manje od tisuću!

Jedno moramo shvatiti da nasim ne-glasovanjem mi smo pustili drugom da odlučuje umjesto nas. Što se tiče samog procesa tu odgovornost ne možemo izbjeći glasovali ili ne, odluka će se donjet. Pa kad je već tako, zare nije bolje da mi sami odlučujemo a ne netko drugi u naše ime? Isto tako politički aktivizam.mora biti na razini današnjice, aktualne situacije u zemlji i u svijetu. Povijest se nesmije ignorirat ali je treba sagledat sa sadašnjih pogleda, tražit uvijek istinu ma koliko god ona bila porazna. Inače ćemo otuđit naše mlade koji su odgojeni u Australiji a ne u Hrvatskoj.

Peta točka, uz poltičku angažiranost važna komponenta je športska aktivnost. Povezati športske i društvene aktivnosti, da se sve ostvaruju kroz klubove, a ne odvojeno kako je sada slučaj.U tome moramo ustrajati ako želimo očuvati jedne i druge.

Šesta točka,  kulkturna izmjena između domovine i zajednice mora biti na visini. Barem jednom godišnje organizirat neku kulturnu manefestaciju, da bi s time podržali naše mlade u njihovom kulturnom radu i u isto vrijeme predstavili Hrvatsku na australskoj sceni u njenom najboljem obliku. To se već prije radilo, na pr. Hrvatski tjedan kulture koji je djelovao u Zapadnoj Australiji od 1999. do  2009. godine.

Pod kulturnim radom svakako učenje hrvatskog jezika je od apsolutne važnosti. Ostvariti jednu koordinaciju učenja hrvatskog jezika u svim državama Australije.

Održati po svaku cijenu katedru hrvatskog jezika na Macquarie sveučilistu da je ne izgubimo kao što je to bio nedavno slučaj u Kanadi.

Tu također dolazi u obzir školovanje naših mladih u Hrvatskoj kao jedan jedan od prioritetnih aktivnosti,  stipendiranje australskih studenata na fakultetima u Hrvatskoj. Uz subvenciju od strane RH tu se ne radi o vrhunskim svotama, novcu kojeg se zajednica moze priuštit da bi našim mladima priuštila tu mogućnost. A takva aktivnost mnogo bi pridonjela i pružila priliku mlađim naraštajima da ne samo upoznaju zemlju svojih roditelja nego i ojača u njima volju za buduću djelatnost u zajednici.

Na kraju, obrazloženje kojeg smo primili od Fakulteta hrvatskih studija u Zagrebu o studiju o kojem je rijeć:

“Možda bi, pogotovo mladima, trebalo ukazati na još jednu stvar. Naime, mi osim što imamo programe u kojima se stavlja naglasak na hrvatski identitet, povijest, kulturu, stanovništvo (u domovini i izvan nje), a to su: povijest, kroatologija, filozofija i kultura te demografija i iseljeništvo, mi izvodimo i studije sociologije, komunikologije i psihologije. Dakle, to su studiji koji baš i nemaju veze s pričom o hrvatskom identitetu, ali ako ih netko iz inozemstva završi, može se vratiti u svoju zemlju i baviti se bilo kojim zanimanjem u medijima, public relations, u human resources i slično, a ta su zanimanja sada jako popularna (društvene mreže itd.). Kod nas je posebno popularan studij psihologije. Ove godine imamo upisana četiri Hrvata izvan RH, tri su upisala psihologiju. Naravno, takvi studenti onda kod nas uče ili usavršavaju hrvatski jezik, žive u Zagrebu – pa onda te činjenice pridonose jačanju njihove nacionalne svijesti i identiteta. U svakom slučaju, naša je ponuda prilično široka”.