Domovina News
[ad_1]
Stjepan Širola
(1867. – 1926.)
HRVATSKOJ PJESMI
(Kantata)
Na noge se, hrvaćanski rode!
Zvonka pjesma nek ti snagu daje,
da ti grane sunašce slobode.
Nek se širi na sveg svijeta kraje:
od Triglava tamo do Balkana
hrvatska kud riječ se zbori.
I sred noći i sred bijeloga dana
divna naša nek se pjesma ori.
Pojmo, rode snagom svom:
Pjesmom za dom! Pjesmom za dom!
Tiho zuji krilatica mila,
milinjem se vije sad,
kô da poje zbor ju samih vila
divan joj je – divan sklad.
Izvija se tamo vrh planina,
sve na sinjeg mora kraj,
da je čuje draga otadžbina,
taj hrvatski divni raj.
Pjesmo naša, miljenice draga,
sveđer mila ti si nam,
u tebi je milje, divska snaga,
ti nam žariš srca plam!
Mila si nam, kad te djeva poje,
kad zapjeva momak mlad.
I kad pastir stado tjera svoje –
i kad bolnom blažiš jad.
Divno li se kriliš, pjesmo zlata,
čas kô lahor, čas kô grom;
vijek si bila ponosom Hrvata
miljem riječi, snagom svom.
Tobom majka uspavljuje sina,
tobom srce nać’ će lijek,
dok ti oriš, naša domovina
bit će jaka, sretna vijek!
Nek se svuda tvoja širi slava,
nek se svuda zvuk tvoj mili sklada.
More divno, Kupa, Drava, Sava
nek zašume s poklika ti sada!
A ti, pjesmo, svijetu svemu reci,
da još ima mili rod Hrvata.
Nek po divnoj, ornoj tvojoj jeci
sine sunce i pred naša vrata.
Zato, rode, snagom svom:
Pjesmom za dom! Pjesmom za dom!
Rikard Katalinić Jeretov
(1869. – 1954.)
SMJELO RECI DA SI HRVAT
Smjelo reci da si Hrvat,
imena se toga plaše,
doletjeli tuđi svati
u te lipe kraje naše.
Znadu oni da je Hrvat
odolio gorem jadu,
da ga s zemlje neće zbrisat
oni više, dobro znadu!
Sto imena izmisliše,
sto naziva našem rodu,
ne bi li mu lakše tada
zakopali tu slobodu.
Al je svjestan narod svoje
slavno ime prigrlio,
pod hrvatskom trobojnicom
svijetom se je sakupio.
Vladimir Nazor
(1876. – 1949.)
HRVATSKI JEZIK
U tebi sam vijek svoj proživio,
drevni i lijepi jeziče Hrvata;
rođen na morskom pragu tvojih vrata,
polako sam te, uz trud, osvojio.
Povede ti me i gdje nisam bio.
Na vrhu gore i na kraju gata,
u kolibici, u kući od zlata
svuda je meni glas tvoj žuborio.
Htio sam biti glazbalo na kome
zvuče ko žice, mirišu ko cvijeće
rojevi rijèči u govoru tvome.
Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom,
da u tebi dišem i da živim s tobom,
i onda kad me više biti neće.
Branko Klarić
(1912. – 1945.)
SIMBOLU
Ta zastava sjajna ko blistava dûga
kad se iza crnih oblačina javi
kliče nam, da nismo rod vječitih sluga,
već narod što živi u borbi i slavi.
Kroz ravnice plave i vrhove gorske
s pobjedama sjajnim ona se je vila.
Ko anđeo bijeli iznad pjene morske
čuvarica mora hrvatskog je bila.
Prskala je po njoj rujna krv junaka
što su slavno za dom boreći se pali.
Iz njezinih svijetlih i prozirnih traka
grumeni su krvi ko dragulji sjali.
Ta zastava naših kraljeva i bana,
(sjajna kao sunce što gori vrh njiva),
od ljubavi žarke vezena i tkana
trgana je dugo, ali sveđ je živa.
I živjet će, živjet, sve slavnija, jača.
Kolijevka je njena u srcu nam svakom;
ta sestrica vjerna hrvatskoga mača,
obrubljena zlatnom i srebrenom trakom.
Toma Podrug
(1931. – 2022.)
HRVATSKI NAROD
Od mora pa do vrha kopna
Dug je val hrvatskoga naroda
Čija moć grozdi vinograde
Zrni pšenična polja
Nebeski mu sat
Svijetli vrijeme
Kamen koji danas kleše
Oblik je
s kojim će sutra svoje poduprijeti
Da ga prepoznaju
Usred bitke
U koju je ubačen
(SKUPLJENA BAŠTINA, Suvremeno hrvatsko pjesništvo 1940–1990, priredio Stijepo Mijović Kočan; Školske novine, Zagreb, 1993.)
[ad_2]
Source link
