J. Sabol: Kakve ličnosti Hrvatska želi izgraditi obrazovanjem i odgojem?

[ad_1]

Rijetko koja riječ se toliko spominje baš svuda kao „ljubav“. Rekli bismo da se ponavlja ono što je dobro poznato ili pak da se ponavlja ono što je slabo poznato pa se ponavljanjem želi upoznati. Prema porukama iz znanosti dolazimo do spoznaje da riječ „ljubav“ nije baš dobro poznata kod mladih. To bi trebali znati pedagozi, Ljubavspecijalisti za kurikulum i za novi projekt odgoja i obrazovanja u školama. Na osnovi znanstvene spoznaje sve govori o tome da je „ljubav“ predmet odgoja i poučavanja. Dakle, u projekt treba uvesti predmet „učiti odnosno poučavati ljubav“. Konkretno rečeno: mlade odgajati „ljubiti“. Može li se to činiti i kako? Nije li ljubav nešto spontano što se događa po sebi i što ima vlast nad nama?

Najprije, ljubav nije neka ideja ni neka etička odluka. Ona je prije svega iskustvo, susret s jednom osobom koja našem životu daje novi horizont i time odlučujuće usmjerenje. Iskustvo ljubavi jedan je rizik koji ne možemo izbjeći. Ljubav nas izvlači iz ravnoteže našeg osamljenog života jer nas nužno povezuje s nekom drugom osobom koja time ulazi u naš život. Nastaje nova stvarnost za dvije osobe, koje hoće ili koje moraju krenuti zajedničkim putom kroz život, putom koji je najprije velika tajna, putom koji je možda već na početku težak, kamenit, strm i nepoznat. Taj put je zahtjevan, traži dijalog s partnerom. Već ova slika govori o tome da treba na tom putu posjedovati određene sposobnosti da bi se moglo ići naprijed. Treba naučiti određene oblike ponašanja, dijaloga da bi prijelaz od ljubavi k sposobnosti ljubiti bio uspješan. Naime, posjedovati sposobnost ljubiti sadrži u sebi sposobnost žrtvovati se za drugoga, sposobnost drugoga poštivati kao osobu, za drugoga moći živjeti.

Susresti „pravu ljubav“ i učiti ljubiti danas je osobito teško za mlade ljude. Duh vremena postavlja mnoge i teške zaprjeke za uspješno učenje ljubiti. Zadaća je svih dobronamjernih ljudi stvarati takvu “kulturu“ ljubavi koja će se uspješno oduprijeti postojećoj anti-kulturi ljubavi koja postoji u današnjem društvu. Znanost govori o analfabetizmu osjećaja kod današnjeg čovjeka, posebno kod mladih. To se vidi iz ankete među mladima u kojoj se od njih traži da opišu pojam „osjećaj“. Jedva deset riječi navode se koje imaju neku vezu s osjećajem, s afektivitetom. Riječi su vulgarne, jedva se jedna razlikuje od druge kada anketirani trebaju opisati svoje emocionalno stanje. To je alarmantno.

Naime, nesposobnost biti u kontaktu s vlastitim osjećajima onemogućuje istovremeno komunikaciju s drugima i izgradnju istinskih odnosa. Taj fenomen označavaju sociolozi i psiholozi kao jednu vrstu nesposobnosti čitati i pisati. Mladi čovjek ne zna „čitati“ vlastite osjećaje, a kamo li da ih razumije. On ih jednostavno „proguta“ i „skrije“ u dubinu velika obiteljduše ne znajući da time osjećaji nisu nestali nego da djeluju u tajnosti. Kad-tad će doći do njihove erupcije, i to nekontrolirano. Unutarnji se život, dakle, mladih ljudi ne zapaža, ne tumači se niti se otkriva njegov širi smisao. Stoga je mladi čovjek nesposoban „pisati“ svoju egzistenciju pomoću svojeg nutarnjeg života osjećaja. Njegova je biografija siromašna i suha. Naravno da je on nesposoban stvarati neko zajedništvo s drugima. Fenomen osamljenosti se javlja u društvu. Odatle manjak orijentacije na životnom putu i pojava besmisla. Bez vokabulara, bez gramatike i razgovora u živoj zajednici nema pravog razvoja mladih. Treba učitelja za savladavanje tog žalosnog fenomena. Boljeg učitelja za emocionalno odgajanje mladih nema od obitelji. I nažalost, upravo obitelj – zajedno s brakom – jest ona institucija koju hoće određene grupacije iz rodne ideologije uništiti, likvidirati. Na toj točki moramo se duboko zamisliti i upitati što se zapravo ovdje događa s našom kulturom. Ne radi se samo o nekoj krizi obitelji i njezinoj tradicionalnoj ulozi u odgoju, nego se ovdje radi o pravom barbarskom napadu na obitelj s dobro promišljenom i organiziranom strategijom likvidacije najpotrebnije naravne i time izvorne božanske institucije: obitelji kao trajne bračne zajednice između muža i žene u zajedništvu s djecom.

Moderno društvo u prvim je koracima imalo idejni projekt stvaranja pravednog društva. Danas je ideal upravljen na ljudska prava koja se odnose na prava pojedinih građana kao sredstvom razlikovanja jednog od drugog, i ispunjenja njegova zahtjeva na osobnu sreću i osobni stil života. „Površna Moderna“ – Moderna u nervozi – ne podnosi ništa stalno, ništa čvrsto ni apsolutno vrijedeće. Sve se nalazi u kretanju, u promjenama, sve teče poput bujice i čini sve događaje prolaznima i time nebitnima. Nastaje društvo nestabilnosti. Odatle slijedi da obitelj kao trajna zajednica – samo smrt ju prekida – nema vrijednosti koja joj pripada po važnosti za čovjeka. I upravo to žele postići spomenute grupacije aktivista: potpunu likvidaciju obitelji. Naravno da je time pogođeno ono bitno za čovjeka, za obitelj, za zajednicu: ljubav. „Ljubav“ koju se može kupiti, koju se neko vrijeme upotrebljava i onda odbacuje u ime slobode. Ljubav i partner postaju neka vrsta “robe” na tržištu. Svatko ima pravo određivati vrijeme trajanja tog dobra, te robe. Vlada princip promjena i zamjena u toj trgovačkoj atmosferi. Iza svega toga stoji „ugodnost“ kao ideja vodilja vjenčano prstenjedanašnjeg društva. Što mi se ne sviđa, od toga se oslobađam jer u drugoj ruci već držim ono “dobro” koje mi obećava nove užitke. Da bračna ljubav s obvezama, na kojoj se temelji obitelj, ima loše karte, razumije se po sebi. Zato je zakonodavac legalizirao tu „promjenljivu“ ljubav u braku „pravom na rastavu“ braka po volji. Izbrisan je princip krivnje kako bi sloboda izbora bila dovoljan razlog za uništenje braka i obitelji. O pravima djece na sretan život, na pravi njihov razvoj se ne razmišlja.

Pred činjenicom sve češćih rastava braka javlja se pitanje nije li baš ta „slaba, površna ljubav“ naravna srž muškog i ženskog čovjeka realističniji izražaj njihove naravi koji ih čini sretnijima nego tradicionalni institucionalni način sklapanja braka s obećanjem vjernosti do smrti? „Ti jedina – Ti jedini: samo smrt nas razdvaja“? Općenito rečeno: nije li monogamija nešto protunaravno? O tome se uvijek raspravljalo. Ipak se ostaje kod monogamije i kod zakletve na vječnu vjernost. Naravno da ne služi na čast čovjeka: obećati vjernost do smrti koja traje par godina. To je problem ljudskog bića kao moralnog bića. Znamo da nismo savršeni. Međutim, stvarati zbog toga protukulturu apsolutne autonomije je posve promašeno jer je taj projekt protivan ljudskoj naravi – čovjek je naime društveno biće po naravnom zakonu. Taj projekt je neprijatelj čovjeka i čovječanstva. Kultura apsolutne autonomije čovjeka vodi u propast čovjeka i svijeta. Tu se radi o pravoj revoluciji koja je uvijek bila rušenje, a ne izgrađivanje. Svaki pokret s ciljem rušenja – tobože za volju bolje budućnosti – jest prvotno i izvorno pobuna čovjeka protiv Boga Stvoritelja. Tko se odlučio za nepoštivanje Božjih zapovijedi, taj se odlučio za uništenje postojeće kulture kako je zamišljena po naravnom zakonu i po Božjem određenju. Posljedica te odluke jest: sprječavanje obnove kulture i daljnjeg razvoja kulture vlastite nacije.

U ime te apsolutne autonomije kao individualističkog koncepta slobode poduzimaju se konkretni zahvati u potpuno izvrtanje naravnog reda: negira se različitost između muškog i ženskog i time svaka institucija u tom smislu: brak, obitelj, djeca, rodbinstvo, i traži se apsolutna sloboda zahvaćanja u prirodni seksualitet i njegovu svrhovitost. To je u Istanbulska konvencijabiti otvoreni i skriveni sadržaj protuznanstvene ideologije „genderizam“ s rodnom teorijom Istanbulske konvencije koja je na formalno demokratski način nametnuta hrvatskoj naciji protiv njezine izrazite volje. U stvarnosti stojimo ovdje pred savršenim primjerom nehumanog voluntarizma i filozofskog relativizma koji čine iz države „slabog boga“ poslušnog hirovima pojedinaca i grupacija usred jedne nacije. Jedan i drugi – voluntarizam i relativizam – uništavaju slobodu osoba i ugrožavaju opstanak nacionalne i europske kulture. Treba naglasiti da međunarodne organizacije kao UN i EU podupiru politički i financijski taj projekt „rodne ideologije“ kroz kulturalne i ekonomske strategije: nagrađuju one države koje pokorno ispunjavaju zakone u tom smjeru, i kažnjavaju neposlušne uskraćivanjem financijske pomoći i politički oduzimanjem prava glasa. Gender-rodna ideologija „nasilno“ se provodi u svijetu sa svim trikovima i manipulacijama. Niskost i opasnost te ideologije vidi se po filozofiji koja stoji iza nje: tvrdi se da je sve konstrukt društva, pa i to tko je muško ili žensko ili treće. Spol ne postoji u sebi i za sebe nego je konstrukt volje pojedinca po potrebi i dogovora društva po potrebi većine ili jakih lobija. Svakom individuumu dopušteno je određivati svoju istinu, svoju religiju. I najvažnije: on može negirati sve što za sada postoji kao svetinje i vrijednosti naše kulture: Boga, vjeru, moral, materinski jezik, spol, domovinu, naciju. Mogu li ti revolucionarni ekstremisti mijenjanja čovjeka kao bića shvatiti poziv: Vratimo se k srcu da bismo ponovno našli razum? Naime, čovjek bez srca i samo vođen praktičnim razumom u službi interesa, pretvara se nužno u monstruma. Povijest svjedoči o tome.

dr. Josip Sabol



[ad_2]

Source link

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

M. M. Letica: Zašto hrvatski političari uzvikuju „Slava Ukrajini“, a progone „Za dom spremni“

Pokopan svećenik koji je djelovao među Hrvatima u Kitcheneru i Ottawi