Ante Bosnić : Moje mišljenje o knjizi „Put bez povratka“

Ivan Gavranić Sinako mi je svojevremeno rekao da se radi knjiga o Blaćanima s otoka Korčule te me zamolio da nešto i ja napišem za tu knjigu. Ja ću ti pisati samo istinu rekao sam mu jer se od istine  ne može pobjeći. Pitao sam ga kako će biti ime knjige, on kaže knjiga će se zvati koji je bio razlog našeg odlaska iz Hrvatske. Kontaktirali smo često jedan s drugim proteklo je dosta vremena, ja sam napisao 30-ak stranica, mogao sam još, no to je dosta rekao mi je Sinako.

Polako se počeo prikupljati materijal svatko je pisao o sebi, svojoj obitelji. Rekao sam Sinaku da razgovara sa piscem ove knjige, koliko će to koštati, a Sinako mi je rekao da pisac koji će to sve skupiti i obraditi u jednu knjigu neće naplatiti i tražiti novce za taj posao. Nakon nekog vremena me je zvao Sinako da li imam i slike pa sam mu i neke poslao uz tekst koji sam napisao. Drago mi da sam čuo da je knjiga izdana no ja je još nisam vidio, možda je i razlog u tome što smo žena i ja u dvije različite bolnice a kod moje vlastite kuće nema nikoga.

Čuo sam da je knjiga teška i nepraktična, to se je onda možda moglo možda izbjeći da je bila u više dijelova. Nemam namjeru nikoga kritizirati ili napadati ali možda se mogla podijeliti u dijelove, no dobro je i ovako, važno je da je izišla. Za knjigu sam ja prvi napisao prilog te sam mislio da će početi po tabeli tj. od početka od slova „a“ – Ante Bosnić, no čuo sam da nije tako. Knjiga je čuo sam tehnički na visini i izvrsno je i slikovno uređena.

Ovim putem zahvaljujem svima za ovaj veliki posao a pogotovo organizatoru gospodinu Ivanu Gavraniću Sinaku. Drago mi je da sam bio u prilici pisati o sebi i svojima te da će to ostati trajno zabilježeno u toj knjizi. Ja sam se na mojih dvadeset listova osvrnuo na sve činjenice koje sam prošao kroz život, meni blatski komunisti nisu ništa zla napravili ali su dizali ruke u zrak kada je trebalo glasat protiv mene da mi se ne dozvoli izdati građevinska dozvola da mogu otvoriti svoju kompaniju a položio sam sve što je trebalo za dobiti dozvolu.

Najviše se tome protivio Visko Milat koji je imao građevinsku dozvolu i veliku moć jer su njegovi sinovi bili veliki partizanski oficiri. O ovome bi mogao još puno pisati, no svi komunisti nisu bili isti no većina njih je bila protiv mene. Kada je prijedlog o mojoj dozvoli išao na glasanje digao se na noge predsjednik komunističke partije u Blatu na Korčuli i njegov tajnik Ante Rovinjez i tajnik Ante Šeparović Markota koji su rekli „čuvajte se gdje zida Ante i njegov otac i nemojte prolaziti tamo da ne bi zid pao po vama“.

No u sobi gdje se to izglasava diže se galama – „dajte mladiću dozvolu on je najbolji građevinar, nama trebaju građevinari, puno toga su nam zapalili Talijani, cijelo Blato i Korčulu, a to netko treba popraviti“. Eto iz mog vlastitog primjera može se vidjeti da nisu svi komunisti bili zli i pokvareni. Dobio sam dakle dozvolu i počeo raditi kao građevinar, bio sam dobro plaćen i cijenjen te radio po cijeloj Korčuli i Pelješcu.

Puno sam toga ja zapisao što nije dakle objavljeno u knjizi svjedok mi je i Mikota Tulić on je uvijek bio sa mnom te to može posvjedočiti. Nisam se nikada nikome klanjao, vlasti su bile partizanske i komunističke ali su meni bile dobre i nijedan mi nije ostao dužan i nisam nikada imao problema što se tiče posla koji sam radio. To što sam otišao kriv je bio režim i komunistički sistem, otišao sam ali nisam rekao – bez povratka. Nemam se dakle namjeru natezat i svađat. Hrvatska je naša zemlja lijepa je i suviše mala i trebamo oprostiti jedan drugome i svađe ne smije više biti među nama i dosta su nas dijelili i sjekli i to više ne smijemo dozvoliti.

Stanite i promislite i recite sebi nema više svađe. Budimo složni volimo Hrvatsku a sve drugo mijenjajte a Hrvatsku nipošto.

Vraćam se opet na knjigu „Put bez povratka“, povrijedilo me je da nije objavljeno sve ono što sam napisao za tu knjigu, nego samo manji dio, pa onaj koji to čita ne može vidjeti ni shvatiti zašto sam napustio Hrvatsku. Knjiga me je malo razočarala jer kada sam imao malu djecu u svojoj kući u njoj govorilo samo hrvatski i pričalo se djeci kako je Hrvatska lijepa i kulturna zemlja. Ne znam zašto je knjiga dobila ime “Put bez povratka“. Koji je to Blaćanin ikada promislio da se neće vratiti, to je u neku ruku uvreda za mene za Blaćane i za Hrvatsku. Knjiga je izašla a da nitko od nas koji smo ju pisali nije ni rečeno ni kazano ako treba što izmijenit ili nadodati. Knjiga je izašla vidio sam o tome u našim novinama „Domovina“ no ja je dosada nisam vidio a nisam daleko od njih.

Kako sam ja dakle ocijenio knjigu.

1.Velika je, teška i nepraktična

2.cMogla je izaći u četiri dijela

3.Trebala je biti napisana po abecedi

4. Nitko ne bi bio preskočen a ja bih bio prvi

5. U knjizi ima svega što nema veze s onime što smo se dogovorili te da sam to sve znao pitanje je da li bih dozvolio da se to što sam pisao i objavi.

Drago mi je radi knjige no ja ju neću bila besplatna ili ne.Da sam kriv ja bih tražio oprost, no ja sam sve učinio a meni ovako, neka Bog pomogne i prosvijetli da ne pravite ovakve greške.

Neka nas Bog i Sveta Vincenca blatska zaštitnica blagoslovi i vodi u bolju budućnost!

Ostajte u miru Božjem ugazite na zlo i da ga više nikada među nama ne bude i da nas blatska ljubav veže i spaja.

P.P. pismo koje smo dobili u redakciju našeg lista pisano je rukom na 13 listova te iako je rukopis 95-godišnjeg gospodina Bosnića prilično čitak, tekst nije prepisan od riječi do riječi no smisao, poruka i bitni dijelovi pisma kako smo ih prosudili i uspjeli pročitati su tu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Hrvatska zavjetna krunica iz Sydneya

Iz Sjedinjenih Država na studij u Zagreb