Domovina Urednistvo
Piše: Zoran Vukman
Ruski filozof Nikolaj Berdjajev upotrijebio je u svojoj knjizi „Istina i otkrivenje“ sredinom prošlog stoljeća jedan neobični pojam: transcendentalni čovjek. Berdjajev je uočio da se čovjekov religiozni život odvija u dva vida: kroz objektiviranu, socijaliziranu religiju, i u najdubljoj njegovoj nutrini koju ne uvjetuje izvanjsko. Tu se krije unutarnji, transcendentalni čovjek, onaj koji u sebi, u svojoj subjektivnosti i slobodi nadilazi determinaciju objektivnog svijeta. Prva razina je institucionalna, sociološka, prostor racionaliziranja i juridičkog ustanovljenja kršćanstva. Druga razina otkriva u čovjeku dubinski sloj kojega ništa izvana ne dotiče, koji može biti i neosviješten, ali od njega i iz njega, smatra Berdjajev dolazi ono najbolje u ljudskoj povijesti. Primjetio je da ono što marksisti nazivaju nadgradnjom, zapravo je tek površina egzistencije. Transcendentalni čovjek je duhovni čovjek. Čovjek je bez te dimenzije, tvrdi Berdjajev, neobjašnjiv. „Čovjek je tragično biće jer se nalazi na granici dva svijeta, višeg i nižeg, koje u sebi ujedno i obuhvaća.“ Živi u toj kontradikciji, raspet na razmeđu opreka koje tvore njegovu narav i bitak. „Transcendentalni čovjek je unutarnji čovjek, biće koje se nalazi izvan objektivacije. Berdjajev u čovjeku pronalazi najdublju duhovnu bit kao ono nedeterminirano izvanjskim, kao carstvo slobode. On to čak ne naziva ni naravi, prirodom nego drugom realnošću, jer kaže, sloboda nije priroda, duh nije priroda. Duhovna realnost nadilazi izvanjski, vidljivi svijet. Čovjek je primarno biće duha i kao takav je otvoren vječnosti. Berdjajev naglašava da ne tvori dualitet između transcendentalnog i empirijskog čovjeka, jer čovjek živi u toj sintezi ali i kontroverzi. Prvi djeluje iznutra prema vani, on se krije zapravo u svakom čovjeku kao čista čovječnost – ovo uzmimo kao moju slobodnu interpretaciju na tragu misli tog velikog filozofa. „Transcendentalni čovjek djeluje u ovom svijetu, ali on nije od ovoga svijeta. On ne evoluira, on stvara. Njegovo postojanje je preduvjet mogućnosti religioznoga i duhovnoga iskustva…“
Puno puta je citirana misao velikog teologa Karla Rahnera o kršćaninu 21. stoljeća koji će biti mistik ili ga neće biti. I njegova misao, kao i misao Berdjajeva i drugih mudrih ljudi – koje naše današnje vrijeme tako zanemaruje i ne sluša njihove glasove – na istom su tragu nove antropologije čovjeka kao duhovnog bića, kao stvorenja koje je doseglo višu razinu svijesti, ali ne putem izvanjske dominacije i evolucije, nego putem pounutrašnjenja vlastite egzistencije. Što to znači? Znači otkrivati istinu o sebi, o vlastitom postojanju u svjetlu duha i transcendencije, jer duh koliko je imanentan on je još više transcendentan – nadilazi vidljivu stvarnost, nije uvjetovan našim sociološkim i biološkim determinacijama. Duh nadilazi i genetiku, njezin rukopis, ali je ne opovrgava. Duh ne opovrgava vidljivu stvarnost, on nije opreka, on je životvorac. Bez svijesti o svom metafizičkom podrijetlu, čovjek luta pustopoljinama povijesti kao lovac i lovina, kao progonitelj i žrtva, i ne vidi drugog smisla nego u vječitoj borbi za prevlast. Ako je smisao povijesti i evolucije selektirati slabije, uništiti „suvišne“, isključiti suprotstavljene, ušutkati nepoželjne, onda je ta povijest majmuniodna a ne humana, ljudska. A ljudska je ukoliko je Božja, što znači produhovljena jer Tvorac svega vidljivoga i nevidljivoga je nepojmljivi čisti duh. Od duha može biti samo ono što živi, jer „Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev“ Bog je živih a ne mrtvih“. Mistik našega doba je čovjek koji u jednostavnosti vlastite egzistencije shvaća i prihvaća najdublju bitnost vlastitoga postojanja. Život je svakodnevno, mukotrpno otkrivanje te bitnosti, nimalo lišeno lutanja, tame i stranputica, ali tko udari tim putem, izoštri svoj pogled da može nazrijeti svjetlo u daljini onda i kad zaluta.
Politika neće promijeniti ovaj svijet. Promijenit će ga obraćeni i produhovljeni čovjek. I to nakon novih tragičnih posljedica politike koja je izgubila čovječnost. Dvadeseto stoljeće je donijelo iskustvo totalitarizama kao krvavih pokušaja da se ideologija učini većom od čovjeka, od samog života, na koncu, da se obogotvore ideje o naciji, klasi, rasi ili danas o profitu. Svijet, na žalost, nije puno naučio iz povijesnih lekcija jer se gradivo iznova obnavlja samo ideološki, kroz nove ideološke konfrontacije. Povijest se ne smije promatrati isključivo kao produkt ideologija. Povijest je djelo čovjeka u vremenu ali i sila koje ga nadilaze. Na kontrapunktu slobode i nužnosti, čovjek stvara svoj usud. Ali bez metafizičke dimenzije, bez vertikalnog poimanja, bez duhovne dubine i visine, njegova povijest se promatra plošno, osiromašeno, redukcionistički. Suvremeni materijalizam s nezamislivost fantastičnog razvoja tehnološke komponente ljudskog društva, uzima kao svoj krajnji argument, i u svoj pseudoeshatološki boj sa smrću i pitanjima vječnosti ide naoružan sofisticiranom tehnologijom koja je produkt tehnike materijalnoga čuda. Materijalizam ima svoja čudesa i svoju pseudoreligiju, ima svoje posvećenike, rituale i dogme. Svom diktatu želi podvrći sve: i pravo, i politiku, i ekonomiju. U tomu je prava opasnost za ljudski duh i um. U tomu je opasnost od oholog pomračenja.
Idoli, kumiri, lažni bogovi haraju svijetom, javnim životom, kaotičnim, narastajućim društvima koja su izgubila svoja središta i unutarnja uporišta. Raspršenost je stanje suvremenog duha epohe, fluidnost koja ne teži duhovnoj sintezi, pounutrašnjenju iskustva, ne teži produbljivanju, nego društvenoj alkemiji, sinkretizmu nespojivih i često kontradiktornih vrednota koji će se pokazati kao još jedan veliki opasni eksperiment. Nitko ne može predvidjeti metamorfoze ljudske svijesti do konca 21. stoljeća i u 22. stoljeću pogotovo. Što će se događati s iskustvom virtualiteta i čovjeka kao bio-tehnološkog bića? Gdje su granice između razvoja i deformacije? Politika bez vrlina u tom kontekstu postaje obični servis bez karizme, veliki upravni aparat, činovnička struktura kojom upravljaju strukture ezoterijskog karaktera. Vidljivost tehnologije i njezine začudnosti prati sve veća nevidljivost stvarnih upravljača. Ne zaboravimo da je svaki sustav, svaki poredak, svaka civilizacija naposljetku plod sveukupnosti ljudske umne, duhovne i stvaralačke baštine, ali je uvijek u opasnosti da bude prisvojena od uske skupine ljudi koji pretendiraju biti kolektivni um epohe, kolektivno tijelo moći koje ima svoj netransparentni program globalne vlasti. Strast za osvajanjem svijeta nikada nije nestala iz upravljačkih umova koji se smatraju elitom. Ta svjetska elita nije samo politička, odnosno ona je još najmanje politička – ona je plod čiste ezoterije raspodjele svjetske moći, vlasti i novca. Nacističkog nadčovjeka i komunističkog totalnog čovjeka, zamijenila je danas ideja o besmrtnom bio- tehnološkom čovjeku koji je došao do konca svoje evolucije. Stvarnost se proširila, za prolazak kroz vrata percepcije nisu više potrebni huxlijevski eksperimenti s halucinogenim drogama – svijet začudne psihodelije događa se u paralelnoj virtualnoj stvarnosti. Čovjeku budućnosti bit će dovoljno staviti vizir s raznim priključcima koji će širiti njegovu audiovizualnu percepciju u međumrežnom prostoru do neslućenih razmjera. Rađaju se naraštaji koji neće biti u stanju razlikovati virtualno i stvarno. Kakva će biti njihova svijest i odnos prema čovjeku i svijetu? Kakva će biti njihova etika i duhovnost? Kakav će odnos imati prema Bogu? Možda prije konačne katarze idemo ravno u noćnu moru. Jedini izlaz za tehnološkog čovjeka je postati transcendentalni čovjek.
