Gdje počinje vjera?

„Svako biće koje ima um prirodno želi vječno postojati.“ (sv. Toma Akvinski) Postojanje koje bi prešlo u nepostojanje, pretvorilo bi se u ništavilo. Ako je čovjek stvoren za ništavilo, onda njegovo postojanje nema nikakva smisla. Samo vječnost opravdava naše sadašnje postojanje. Ljubav dokazuje puninu postojanja. Stvoreni smo da bi vjerovali u život koji nam je dan, da bi ušli u život i živjeli ga srcem. Da bi se preobražavali, da bi rasli i oblikovali se.
„Naša vjera započinje upravo tamo gdje ateisti smatraju da bi ona morala biti gotova. Naša vjera zapravo započinje u onoj grubosti i sili koja je noć križa, napuštenosti, napasti i sumnje u sve postojeće! Naša se vjera mora roditi tamo gdje je napuštaju sve danosti, ona se mora roditi iz Ništa, ona mora kušati i dobiti za kušanje to Ništa, onako kako to sebi ne može predočiti nikoja filozofija nihilizma.“ („Raspeti Bog“, Jurgen Moltmann)
Roditi se nanovo odozgor – uvijek mi se vraćaju te Isusove riječi upućene u noći diskretnom Nikodemu. On je u svojoj duhovnoj noći kao veliki učitelj u Izraelu tražio odgovor. Znao je da nedostaje nešto veliko, ali nije razumio da odgovor na sva pitanja stoji pred njim. No on je tražio i bio je spreman čuti odgovor.

Podsjetit ću na proročke riječi pape Benedikta XVI. koje je jednom prigodom izrekao kao kardinal: “U svezi s gubitkom značenja kršćanstva u sekulariziranom svijetu potrebno je ukazati na novu opasnost koja prijeti vjeri: na suptilnu protukršćansku diktaturu mišljenja. Taj diktat mišljenja prihvaća samo prilagođeno kršćanstvo, a nositelje i zagovaratelje autentičnog vjerovanja naziva fundamentalistima. Potrebno je zato pružiti otpor diktaturi prividne tolerancije vjere. Tu izlazi na vidjelo netolerancija «tolerantnih». Vjera ne može dopustiti da je drugi oblikuju standardiziranim i suvremenom svijetu prihvatljivim etiketama. Vjera mora biti vjerna Bogu i mora računati s potpuno novom vrstom otpora.”