Domovina Urednistvo
Piše: Zoran Vukman
Kad se čovjek u vjeri i pouzdanju potpuno prepusti Bogu, onda On oslobađa čitavo njegovo biće. Oslobađa ga u svim aspektima duha, duše i tijela. Oslobađa i njegov um. Ali u tomu je potrebna i naša suradnja, raspoloženje u tom pravcu usmjereno. Duh Božji puše gdje hoće i kakav upliv ima na nas – mi ne možemo kontrolirati, no možemo kontrolirati svoj um i volju. A oslobađanje uma je jedan aspekt sazrijevanja i rasta čovjeka o kojemu se malo govori u katoličkom kontekstu. Kad Isus kaže da će nas Istina osloboditi, onda sigurno ne misli na nekakvo intelektualno i moralno nasilje ili nametanje nečega čovjeku. Ne misli ni na kakav sustav učenja, ne govori o doktrini i nečemu što se može teoretski naučiti, a da se ne živi. Postoji puno inteligentnih ateista koji dobro poznaju teologiju, ali ih to ne dovodi do spoznaje Boga. Postoji i puno inteligentnih vjernika koji poznaju doktrinu vlastite vjere, ali je uistinu ne žive. Istina o kojoj Isus govori ne može se do kraja riječima izraziti, zapisati i opisati. Ta Istina je On sam – On koji nas uči i oslobađa od naših predrasuda, ograničenosti, strahova i mržnji. Jedini pravi odnos s Isusom je odnos koji nas oslobađa – najprije od nas samih u smislu navezanosti na ego, na posjedovanje, na namisli srca koje su rasadište potajnih grijeha.
Kroz cijelu povijest dominirao je koncept čovještva koji je podrazumijevao rast znanja, vlasti i nadmoći. Jedini je Isus esenciju čovještva postavio kao logiku ljubavi. Evolucija duha i biološka evolucija nikada se nisu potpuno poklapale. Duh, zapravo, ne može evoluirati, evolucija duha je samo uvjetna paradigma. Tjelesnost evoluira, a duh se očituje. Evoluira ljudska svijest ali po sasvim drugim zakonitostima.
Duh donosi brzine veće od brzine svjetlosti, misao je neuhvatljiva na radaru, nema senzora koji može mjeriti pokrete duha. Tijelo vrste se mijenja kroz eone, prilagođava i oblikuje. Kako se onda čovjek može uskladiti sa samim sobom? Može li promijeniti svoj pogled na vlastitu baštinu kao na snagu stalne progresije? Jesu li epohe mraka i epohe iluminacije samo povijesne konstrukcije? Je li progres samo iluzija, nešto posve individualno i specifično? Raste pojedinac, a s njim i epoha. Osoba stoji ili pada.
Volja, savjest, izbor, odluka – to čini čovjeka u kontekstu ljubavi kao pokretačke sile. Ako je pokretač nešto drugo, zavist ili mržnja, onda klatno povijesti udara na suprotnu stranu, ljulja se natrag. Rušilačka energija nije energija, ono je poništenje energije, sile, snage stvaranja. A stvaranje je nadahnuće duha. Rađa se iz ljubavi, iz uzleta, iz radosti života koji se želi ostvariti kao kozmički spontanitet, kao nepomućena radost. Svemir se čini indiferentnim na fenomen ljubavi, ali ga ne negira, daje mu prostor. Ljubav je duhovna snaga koja fizičkom daje život, koja čovještvo oplemenjuje kao prasliku božanske zamisli o nama, o onomu na što smo pozvani.
Osim na portalu vlč. Zlatka Sudca tekstove i promišljanja s područja politike, kulture, vjere i društva Zorana Vukmana možete pratiti i na web stranici – www.zoranvukman.com
Autoru možete pisati na: izaobzora@gmail.com
