Domovina Urednistvo
Piše: Zoran Vukman
Tjeskobni nemir, mrzovoljnost i nervoza, samodopadno kritizerstvo, razdražljiva nestrpljivost, mizantropija i paranoičnost – jesu li to sveprisutnije mane današnjeg čovjeka na Zapadu? Naša civilizacija je zasićena vlastitom poviješću, ciklusima revolucija i kontrarevolucija, izgubila je spontanitet života, izgubila je radost otkrivanja novoga – sve novo što nam se nudi, zapravo je izopačenje starog.
Zapadni čovjek je čovjek skepse i kritike, ali je zaboravio da se radi o metodi, a ne o cilju i svrsi postojanja. Naravno, i kršćani su dio tog mentaliteta, a sve više i katolici. Katoličko kritizerstvo kao sklonost da se sve u Crkvi kritizira radi trenda ili vježbanja moderne svijesti, ili želja da se bude veći papa od pape, odudara od Isusova duha mudre blagosti kojom se preispituju srce, nakane i postupci.
Kritika se sve više shvaća kao prigoda da se udari, da se razori, izruga ili ponizi. Razborita i dobronamjerna kritika ne udara na esenciju, ona motri i usmjerava, nije nametljiva i sitničava, grozničava i ultimativna – razborita kritika polazi od ispita vlastite savjesti. Katolici se lako povode za duhom svijeta i rastaču svoj smisao za zajedništvo, okreću oštrice protiv sebe i svojih, protiv vlastite tradicije i pamćenja.
To je znak da nam duhovna busola dobro ne radi, da je kazaljka podivljala i da više ne znamo kamo idemo. To je simptom očajanja modernog čovjeka. Velika je zbrka i pomutnja u svijetu koji je zasićen relativizmima raznih svjetonazora. Čovjek traži uporište, vrednotu koja je trajna, treba mu sidrište, orijentir koji se gubi u izmaglicama velikih rasprava i umovanja, podmetanja i nadmudrivanja.
Sv. Pavao nas savjetuje: „Zaodjenite se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu.” (Kol3,12-13″)
Novo zajedništvo i osjećaj solidarnosti, strpljenja i razumijevanja potreban je Crkvi i katolicima, a jednako tako i svim kršćanima. Ako nemamo svijest o dubljoj pripadnosti Kristu, o otajstvenim vezama među nama, onda nam je uzalud vjera i izgradnja boljeg društva.
Papa Benedikt XVI. je u vrijeme dok je još bio kardinal i prefekt Kongregacije za nauk vjere, u svojim razgovorima s Peterom Seewaldom, jasno izražavao vlastitu viziju budućnosti Crkve: on je nije vidio u omasovljenju, nego u malim, ali autentičnim zajednicama koje bi bile istinska sol zemlje. Mase su krštene, ali manjina je svjesna komu pripada. To je realnost s kojom se trebamo suočiti. „Puno je zvanih, ali malo odabranih.” Ne odazivlju se svi. I nikada ne u masama, nego kao pojedinci koji su spremni na potpuno predanje.
Možda se dobro prisjetiti ovih njegovih riječi u ovim važnim danima za Katoličku crkvu dok se sinoda o obitelji bliži kraju. Mudrost nije odbaciti tradiciju, niti ignorirati modernost, mudrost je ono najbolje i trajno što nam je tradicija dala prepoznati i zaživjeti u našem vremenu. Ratzingerova vizija nije retrogradna, ona se vraća prvinama Duha i vlastite povijesti, vraća se izvorima. Zato je važno imati na umu, usred rasprava u Crkvi, „dobrostivost, poniznost, blagost i strpljivost”, umjesto afektivnog i destruktivnog kritizerstva koje samo potiče bijes i nezadovoljstvo. A u tomu nema plodova Duha.
Osim na portalu vlč. Zlatka Sudca tekstove i promišljanja s područja politike, kulture, vjere i društva Zorana Vukmana možete pratiti i na web stranici – www.zoranvukman.com
Autoru možete pisati na: izaobzora@gmail.com
