Domovina News
[ad_1]
Lažna je dilema treba li mijenjati svijet ili sebe. Netočno je da čovjek treba mijenjati samo sebe, 
a ne svijet oko sebe. Potreban je angažman i u jednom i u drugom smjeru. Ljudi nespremni za promjene su “poput stolice za ljuljanje. Neprestano će vas držati u pokretu, ali vas nikamo ne će odvesti” (Lou Ann Smith).
Brojni psiholozi podučavaju nas da ne možemo mijenjati druge nego samo sebe! To ide na ruku mnogima, od demagoga, raznih autoritarnih struktura osobnosti do političara. Oni koji se odrede samo za osobne promjene, neizravno priznaju da su im ruke svezane i da je sve (pred)određeno. Jorge Bucay u knjizi Put duhovnosti dao je sjajno upozorenje: “Pokušati poboljšati vlastiti život mijenjajući druge uvijek je jalov posao”. U ovom testu u središtu nije individualni pristup s kojim se, na primjer otkrivaju uzaludna nastojanja kada nastojimo promijeniti drugu (odraslu) osobu, nego je naglasak na sociološkom i pedagoškom aspektu nužnosti promjena. Glavna teza ovog rada jest: Naše živote određuju borbe za druge i sebe!
Ljudi odustaju od promjena kada vjeruju sudbini, ne vjeruju sebi, ne vide smisao života, žive u prošlosti i boje se budućnosti, žrtve su straha i konformizma – vjeruju “filozofiji” nezamjeranja, ili očekuju promjene samo od drugih.
Jesmo li spremni za promjene?
Uvjeti određuju ljudsko ponašanje, ali na čovjeku nije da ih reproducira, nego i mijenja. Na osobnom ili društvenom planu nema (željenih) promjena bez rizika i/ili dok se krećemo iz poznatog u nepoznatom pravcu.
Naši životi određeni su pitanjem: Jesmo li spremni na promjene i što činimo za sebe, druge i društvo. 
Trebamo promjene u svim društvenim aspektima – od odbacivanja (nametnutog) koncepta korporativnog kapitalizma, farmaceutske i bankarske mafije… MI odlučujemo! “Na ovom planetu nema putnika, svi smo mi posada.” (Jordan Maxwell)
Promjene se događaju kada nismo (pre)opterećeni ishodima. Potiskivanje ili izbjegavanje negativnog paralizira nas u osobnim promjenama, ali i promjenama u odnosima prema drugima. Poricanje neuspjeha pred sobom i drugima je prihvaćanje poraza.
Da bismo mijenjali svijet oko sebe trebamo poraditi na sebi i kada shvatimo da problemi nikada ne prestaju, očekivanja treba svesti na minimum kada shvatimo da svi nose svoj križ i/ili različite patnje, da svaku nelagodnu situaciju ne pripisujemo samo sebi ili drugima, da neslaganje s drugima vidimo kao poticaj korekcije osobnih stavova, a ne kao izdaju od drugih, da je gubitak dragih nam osoba neizbježnost od kojih nitko nije izuzet.
Kada su promjene moguće, a kada ne?
Mnogi streme pobijediti druge, ne shvaćajući da je smisao život borba za druge i sa sobom! Promjene nisu moguće kada nam je imperativ svidjeti se drugima, tj. govoriti ono što bi drugi htjeli čuti. Promjene su moguće kada imamo povjerenje u svoje potencijale, ali i ljude do kojih nam je stalo. Besmislena je svaka izgovorena ili napisana riječ iza koje ne stoji poziv na promjenu sebe i svijeta oko sebe. Svi nešto trebamo mijenjati i nikada ne trebamo biti do kraja zadovoljni sobom. Važno je znati što ćemo mijenjati, a što ne.
Hoćemo li biti promatrači društvenih devijacija, nijemi promatrači svega što nam se događa, ili pokazati građansku hrabrost? Kada otkrijemo modele ušutkavanja ili pasivizacije građana, neokolonijalne aspiracije, i kada shvatimo strategiju kako se ljudima ispire mozak, znat ćemo se oduprijeti. Pretpostavka za to jest građanska hrabrost. Opstanak ove civilizacije ne podrazumijeva zadržavanje, mirenje ni čekanje.
Puno toga ne znamo što će se dogoditi u našim životima, ali je daleko važnije od toga da mi odlučujemo kako se postavljamo pred ljudima, situacijama i događajima, koji su nam prioriteti u ostvarenju osobnog i zajedničkog cilja, a ne da se homogeniziramo u kritici svega postojećega. “Hrabri ne žive vječno, ali uplašeni ne žive uopće.” (nepoznati autor) Dosta mi je kvazirevolucionarnih parola: “Mi ne znamo što hoćemo, ali znamo što nećemo!” Takve su parole unaprijed osuđene na propast.
Životne i pedagoške poruke
Kada čovjek prođe “friže života”, tada gubi strahove i okreće se mijenjanju sebe i svijeta oko sebe. Gdje je straha, tu nema osobnih ni društvenih promjena. Strah proizlazi iz osjećaja nemoći. Evo kako je tu moju misao dopunila moja kći Miona: “Najgori čovjekov suputnik je strah. Kad ga izgubiš, više te nitko ne može ismijati, uvrijediti ni poniziti.” Kada smo učvrstili namjeru za promjenama, tada nema mjesta samozavaravanju, a najmanje puzanju pred onima koji si uzimaju za pravo odlučivati o našim životima. Tada se oslobađamo straha od promjena.
Eldridge Cleaver pred suvremenim čovjekom ostavlja dilemu: “Ili si problem ili rješenje.” U svojim polemikama s 
ljudima, prije nego što počnu govoriti o problemu, prvo ih upitam: “Što predlažeš?” Ako izostane odgovor, prekidam razgovor.
Za (društvene i osobne) promjene nikada nije kasno. Promjene trebamo započeti tako da se ne iscrpljujemo nebitnim stvarima ili onim što ne možemo mijenjati. Zato sv. Franjo Asiški molitvom upozorava: “Bože, daj mi hrabrosti da promijenim ono što mogu promijeniti, daj mi snage da prihvatim ono što se ne može promijeniti, a najviše od svega, daj mi mudrosti da razlikujem prvo od drugoga.”
Imamo dva izbora kada smo odlučili nešto uraditi: obaviti to sami ili angažirati drugoga da napravi umjesto nas. Većina se odlučuje za drugo. “Nema veće radosti ni veće nagrade nego kad u nečijem životu izazovete bitnu promjenu.” (Majda Rijavec i Dubravka Miljković u knjizi Pozitivna disciplina u razredu)
“Ti si kriv” naziv je kampanje koja se provodila među studentima mostarskog Sveučilišta. Slogan kampanje s ciljem društvenog angažmana studenata je bio: “TI SI KRIV – ako ti je sve KRIVO!” Moguće da im je Voltaire dao nadahnuće za akciju: “Svaki je čovjek kriv za ono što nije učinio.”
Promjene možemo ostvariti ako se ne zadovoljavamo šutnjom na sve (brojnije) društvene deformacije. Prestanimo čekati promjene i sami postanimo promjena.
Zaključno
Naše živote određuju borbe za druge i sebe! Prestanimo čekati promjene od drugih i sami postanimo promjena.
prof. dr. sc. Zlatko Miliša
[ad_2]
Source link
