Z. Miliša: Za opstanak civilizacije altruizam nema alternativu

Ozbiljne analize altruizma ne mogu izbjeći antropološka, sociološka, psihološka, ekonomska, teološka i etička pitanja o ljudskoj prirodi i analizu odnosa egoizama i altruizama. Altruizma i zajedništva ima znatno više u materijalno nerazvijenim sredinama. Odatle moja teza da je diskriminirajuće dijeliti društva na razvijena i primitivna! Jean Jacques Rousseau proročki je predvidio da će napretkom materijalne civilizacije nestajati ljudska moralnost.

Netočna je tvrdnja da su bezuvjetna ljubav i empatija značajke ljudskog roda. S napretkom tehnologije i modernizmom nismo se odmaknuli od najnižeg moralnog stupnja – “pretkonvencionalnog razvoja djeteta” (psiholog L. Kohlberg) koje je određeno egocentričnim ponašanjem.

Društveni aspekti izostanka empatičnosti i altruizma

U današnjem svijetu ima sve manje empatičnosti i altruizma. Ljudi se sve više izoliraju i nestaje nekadašnje društvenosti. Korporativni kapitalizam potiče gramzivost, nebrigu za druge, a destruktivni impulsi se „podgrijavaju“. Neosjetljivost na tuđe patnje je znak sebičnosti i izostanka empatije. U društvenom kontekstu to se manifestira u sve izraženijoj otuđenosti čovjeka od čovjeka i samoga sebe.

Ivan Rimac sa suradnicima otkriva (u istraživanju Siromaštvo u Hrvatskoj) da su od dvadeset jedne ispitivane vrednote bogatstvo i uspjeh zauzele prva mjesta kod hrvatskih građana, a suosjećajnost i altruizam su na dnu ljestvice. I ovaj podatak govori koliko nam je za opstanak (ne samo našeg društva) važno rehabilitirati te dvije vrednote!

Chris Thurman je jedan od rijetkih psihologa koji je tvrdio da ljudsku povijest obilježavaju stalni ratovi i mržnja, a ne pomaganje i ljubav prema drugima. Ljudi su u osobnom životu češće sebični, nego li nesebični i češće neprijateljski, nego li prijateljski raspoloženi.” (Thurman u knjizi Laži u koje se uvjeravamo). Ove činjenice zanemaruju predstavnici tzv. pozitivne psihologije i pedagogije.

Na osobnom i društvenom planu altruizam (p)ostaje cilj i sredstvo za koji se valja boriti i pri tome nikada ne smijemo posustajati! Jorge Bucay u knjizi Put duhovnosti ukazuje na to kako samo otvorenost prema drugima “može stvoriti novi kanal zajedništva”. Smatram da smo dotaknuli kritički prag ispod kojeg dalje ne smijemo ići u medijskom prezentiranju najtamnijih strana ljudske prirode. Ovo je samo još jedan od argumenta da je altruizam važan za opstanak ljudske civilizacije.

Zora Raboteg Šarić u knjizi Psihologija altruizma sugerira da bi pomaganje drugima trebalo dobiti visok stupanj društvenog odobravanja, a ja tome dodajem da bi na nasilje trebalo odgovoriti eksplicitnim osporavanjem, a ne samo pravno-represivnim sankcijama.

Odgovornost, radna etika i “zdravi” egoizam u ekonomiji

Ekonomski pragmatizam se u ekonomiji tretira na drugačiji način od uobičajenog shvaćanja egoizma. Tako škotski ekonomist Adam Smith duhovito konstatira: “Nikada nisam vidio da su mnogo dobra učinili oni koji su se pretvarali da trguju zbog javnog dobra”. Zagovarajući ideju liberalnog kapitalizma, tvrdio je da altruizam može vladati samo u etici, dok u ekonomiji vlada suprotno načelo: “Daj mi ono što ja želim, pa ćeš dobiti ono što ti želiš.”

Najutjecajniji promicatelji ideje liberalizma i pragmatizma – od F. Taylora, A. Smitha, J. S. Milla, K. R. Poppera, J. Lockea, D. Humea do F. A. von Hayeka – polaze od glavne teze o individualnoj težnji ljudi za probitkom, ali ne i gramzivosti kojom bi se štetilo drugome. Nestankom ove etike rada nastao je današnji korporativni kapitalizam. Thorsten Veblen u djelu Teorija dokoličarske klase u skladu s moralnim načelima devetnaestostoljetnog puritanizma smatrao je kako je glavni cilj potrošnje odsutnost, kako ih on naziva, neupadljivih proizvoda, a koje bismo mogli okarakterizirati kao one koji nisu neophodni pojedincu. U ekonomski razvijenim zemljama, s nestankom puritanske etike samoodricanja, nametnula se neselektivna potrošnja, kao najvažnija odrednica života.

Etički aspekt

Egoizam ne znači da se želi drugome zlo, a dobro i zlo su sastavni dio ljudske prirode. U odgoju, etici i razvoju humanog društva altruizam nema alternativu! Altruizam je temeljni moralni imperativ! Altruistični dio mene pronalazi dobro u drugima, kao što zlo u meni lakše dopire do onog lošeg u drugima. Onaj tko je bezobziran, neuviđavan, netolerantan, tko nema osobne odgovornosti, isto može očekivati od drugih. Neodgovornost prema sebi i drugima je važan aspekt moralne nezrelosti. Etika pravednosti, po ovom kriteriju je usporediva s etikom odgovornosti. “I kad se ne može učiniti dobro dosta je da se ne učini zlo”. (Ante Starčević, Iskrice)

U civilizaciji koja napredak shvaća samo kao materijalni razvoj društva, potire se zajedništvo, altruizam i solidarnost. Oni se “bude” tek u dramatičnim uvjetima. Altruizam i suosjećanje pojave se kao val koji ljude pokrene na pomažuće ponašanje tek kod velikih katastrofa ili tragedija. Takve nebrojne primjere nalazimo u obrambenim ratovima. U najtežim životnim situacijama odbacuju se životne trivijalnosti.

Netko je dobro komentirao da bi neki ljudi poginuli od pada “kada bi skočili s visine svog ega na visinu svoje inteligencije”.

U ljudskoj povijesti Isusova žrtva za spas ljudi je najsvjetliji primjer. Majka Terezija je drugi primjer svjetionika humanosti, a Martin Luther King, neustrašivi borac za građanska prava američkih crnaca je upozorio da “svaki čovjek mora odlučiti hoće li hodati u svjetlu kreativnog altruizma ili u tami destruktivnog egoizma”.

Dobro i zlo su ljudske mogućnosti i iznimno je važan utjecaj sredine na to što će se poticati kao poželjno. U tim datostima na društvu je i čovjeku da pronađe modus vivendi, da odluči čemu će se pridavati važnost, a čemu će se reći odlučno NE.

Pedagoški pogled na egoizam, altruizam, suosjećanje i pomažuće ponašanje

Dobra i zla djela dio su ljudske prirode. Svi imamo egoistične i altruističke potencijale. Egoizam nastaje rođenjem, dok se altruizam razvija odgojem i kulturom pomažućeg (empatičnog) ponašanja. Zato od ranog odgoja trebamo djecu poučavati kako ona nisu centar svijeta, te da je pomaganje drugima, altruizam, ne samo obveza, već i radost! Altruizma nema bez empatije, ali bez altruizma nema ni (osobnog) zadovoljstva i radosti.

Samoljublje postaje opsesija kada pojedinci nisu zainteresirani za probleme drugih, ni za ideju dobra. Altruisti, za razliku od egoista ne zavide drugima na uspjehu.

Altruizam je “kruna” pomažućeg ponašanja i u pedagoškom pogledu je važniji od suosjećanja i empatije. Empatična osoba pokazuje visoku socijalnu inteligenciju, jer samoinicijativno ulazi u tuđe “cipele” i pomaže drugima u savladavanju problema. Oni koji su svjedočili plemenitim djelima postaju njihovi promotori u svakodnevnom životu! Odgojni procesi trebali bi biti usmjereni na empatiju. Na taj bi se način lakše promoviralo, poticalo i otjelovilo altruistično ponašanje. S druge strane pretjerano žrtvovanje za djecu je kontraproduktivno, jer tada im hranimo sebičnost. No to ovdje nije predmet analize.

Kao što je nasilje “zarazno”, moramo se potruditi da tako postanu i pedagoški poučna dobra djela. Snažna je pedagoška po(r)uka filma “Šalji dalje” (Pay It Forward). To je priča o dječaku u školi punoj vršnjačkog i obiteljskog nasilja, koji se prvi uključio u projekt – napraviti tri dobra djela osobama koje, zauzvrat, moraju nastaviti „lanac dobrih djela“.

Zašto su motivi važni?

Kod analize odnosa altruizma i egoizma ostaje etička dvojba: Kako tumačiti činjenicu da u brojnim situacijama pomažućeg ponašanja otkrivamo sebične porive? Može li altruist biti onaj koji, neovisno o pozitivnim ishodima, pomaže očekujući da će mu taj drugi kasnije pomoći? Bježeći od ovih pitanja neki psiholozi tvrde da su važni efekti pomaganja, a ne motivi. Tako Dubravka Miljković tvrdi da je “altruizam važan sam po sebi – bez obzira na to čime je motiviran.” Međutim, motivi zbog kojih netko pomaže su različiti i iznimno su važni. Oni koji pomažu ne moraju to raditi radi altruističkih motiva. Nema istinskog altruizma bez savjesti, intrinzične motiviranosti i empatije!

Umjereni egoisti mogu činiti dobra djela radi vlastite promocije, a umjereni altruisti to čine jer im odgoj ili kršćanska etika to nalažu. Najpoželjniji su oni kojima je pomažuće ponašanje (postalo) stil života. Altruistička osoba ne želi biti medijski vidljiva, ne traži nagradu, niti pohvalu. Da bi prosocijalno ponašanje tretirali kao altruistički čin, moramo uočavati ne samo njegove posljedice, nego i motive ponašanja. Sebični motivi su negacija altruizma. Ovaj pristup zagovara Edvard O. Wilson (2005) u članku Kin selection as the key to altruism: it ‘s rise and fall.

Prosocijalno ponašanje je cilj svakog odgoja, kao što je darivanje kršćanska blagodat. Darivanje organa nepoznatom čovjeku je jedan od najboljih primjera plemenitosti i altruizma. Darivatelju sam čin darivanja predstavlja radost. Sve su to snažni argumenti zašto altruizam nema alternativu.

Najveće licemjerje dolazi iz usta humanističkih profesija, a brojni su u praksi to demantirali svojim postupcima. Poraz humanosti je kada netom diplomirani liječnici ili učitelji odbijaju raditi u ruralnim sredinama.

Deklarativno se ističe kako su volontiranje i altruizam vrijednosti po sebi. Volontiranje ne mora imati plemenite namjere. Neki volontiraju radi bijega iz kuće i/ili usamljenosti, uspostavljanja novih poznanstava, treći zbog pomodarstva, neki kako bi kompenzirali vlastite probleme, dobili potvrdu u pronalaženju zaposlenja ili razvoju karijere, umanjili osjećaj krivnje zbog nekog nedjela, bili vidljivi(ji) u medijima… Kolumnistica Guardiana Marina Hyde u knjizi Celebrity razobličuje lažni humanizam bogatih, kojim žele izazvati medijsku pozornost i osloboditi se od plaćanje poreza. Onaj tko radi samo radi novca, uspjeha ili privilegija nikada neće imati (uvjerljiv) odnos prema altruizmu i volontiranju. Zato “učinite dobro onome tko to ne može platiti” (Ruth Smeltzer).

Želim vjerovati da će jedan od pozitivnih učinaka svih katastrofa koje su nas nakon rata zatekle, od poplava, koronavirusa do potresa, biti povratak vrijednostima suosjećanja, altruizma, solidarnosti i povratku “malim” ljudima – herojima. Hrvatska je dokazala da u katastrofama ima more neznanih junaka koji padaju s nogu po bolnicama liječeći ljude, volontere koji pomažu u potresima, nose hranu starima i nemoćnima… Život bez tih istinskih heroja (posta)je obična farsa. Još je Seneka smatrao da se ljudski rod može održati samo “dobročinstvima i slogom”! Zar nas i ovaj apel dodatno ne uvjerava da altruizam nema alternativu!?

Umjesto zaključka – dvije poučne priče

“Oluja se smirila i lagana kiša počela je natapati pijesak. Dječak je primijetio, kao i mnogi drugi znatiželjnici, da su morski valovi na pješčanu obalu izbacili mnoštvo morskih zvijezda. Njihovo mnoštvo privuklo je pozornost ljudi koji su se tiskali promatrajući neobičan prizor. Morske zvijezde ležale su nepomično svega nekoliko metara od mora koje im znači život. Svi su mirno gledali dok se dječak nije oteo iz ruku svog oca i otrčao do morskih zvijezda. Sagne se, zgrabi tri zvijezde i otrči do mora. Vrati se i ponovi isto. ‘Što radiš, mali?’, upita ga znatiželjnik. ‘Vraćam morske zvijezde u more, inače će uginuti na pijesku’, odgovori dječak, ponavljajući iste radnje. ‘Ali zar ne vidiš da ih ima tisuće i da ih ne možeš sve spasiti? To se uvijek događa nakon olujnih valova. Ti ne možeš promijeniti stvari!’ Dječak odgovori: ‘Za ove sam uspio promijeniti stvari’. Čovjek je nakratko ostao zatečen, potom se sagne te sam počne bacati zvijezde u more. Malo nakon toga i ostali znatiželjnici pristupe i sada ih je već bilo pedesetak koji su morske životinjice bacali u vodu” (Dario Miletić, Učini što možeš).

Dječak iz ove priče prvi je učinio iskorak i pokušao spasiti što se spasiti može. Zato, “ako ne možeš pomoći cijelom svijetu, pomogni jednom čovjeku” (Majka Terezija).

Zadnja poučna priča je o vojniku koji se poslije rata namjeravao vratiti kući. Nazvao je roditelje i rekao: “Zovem vas jer mi treba usluga. Imam prijatelja kojeg bi htio dovesti sa sobom.” …”Naravno”, odgovore oni, “htjeli bismo ga upoznati”. Sin nastavi: “Ranjen je u borbi i teško je ozlijedio ruku i nogu. Nema kamo ići i ja bih htio da on dođe živjeti s nama.” Majka odgovori: “Žao nam je, ali možda bismo mu mogli pomoći ako mu pronađemo neko drugo mjesto gdje će živjeti.”… “Ne, mama, ja želim da on ostane s nama.” … “Sine”, odgovori otac: “Netko s takvim hendikepom bio bi nam velik napor. Mi imamo već svoj život i teško je da nam se netko takav u njega umiješa. Možda bi bilo najbolje da se vratiš kući i zaboraviš toga dečka. Snaći će se on već!” U tome je trenutku njihov sin spustio slušalicu. Roditelji ga više nisu čuli. Nekoliko dana poslije zaprimili su poziv od policije. Rekli su im da su pronašli tijelo njihova sina. Policija vjeruje kako je riječ o samoubojstvu. Roditelji su ubrzo identificirali tijelo svoga sina i užasnuti otkrili da je njihov sin imao samo jednu ruku i nogu. Oni su u ovoj priči postupili kao većina. Izbjegavamo ljude koji nam nisu po našom “mjeri” ili se ne ponašaju onako kako bismo željeli. Pomoći nekome znači pomoći izgraditi sebe i zdravije okružje. Svaki čovjek koji je barem jednom nekome pomogao zasigurno je osjetio ponos, ispunjenost i neopisivu radost. I to je zadnji razlog koji sam naveo zašto altruizam nema alternativu.

prof. dr. sc. Zlatko Miliša