Z. Miliša: Strah od promjena

Temeljna zaprjeka za osobne i društvene promjene jesu strahovi. Naš život određuju odgovori na pitanja: jesmo li spremni na promjene i što možemo učiniti za sebe i druge. “Najveća opasnost u životu jesu ljudi koji žele promijeniti sve ili oni koji ne žele promijeniti ništa” (Nancy Astor). Većina sebe ne želi mijenjati, ali očekuje promjene od drugih.

Sa zrelošću ljudi više žale za stvarima koje nisu napravili, nego za onima koje jesu, ali u kojima nisu postigli očekivane rezultate. Ljudi odustaju od promjena kada vjeruju sudbini, nemaju povjerenja, ne vide smisao života, žive u prošlosti, boje se budućnosti, žrtve su konformizma ili strahova: “Žaljenje za onime što nismo učinili ne nestaje” (Sydney J. Harris).

Sluganski mentalitet i režirani strahovi

Američki sociolog Philip Weksler jednom je komentirao da se SAD nalazi na raskrižju dvaju suprotstavljenih pristupa, “jednog koji se zadovoljava postojećim stanjem i drugog koji promatra sadašnjost pomoću ideala budućeg društva i tako pokazuje zahtjeve da se sadašnjost mijenja.” Usudio bih se reći da je većina građana kod nas orijentirana na prvu varijantu. Zašto? Sluganski mentalitet desetljećima otisnut je u kolektivnom pamćenju. Naša prošlost ostavila je u kolektivnoj svijesti strah od promjena. Sjetimo se poruka “Ne budi bijela vrana”, “Ti prvi nemoj”, “Protiv sudbine se ne može”, “Bit će onako kako treba biti”, “S rogatim se ne valja bosti”, “Ionako ništa nema smisla”, “Bit će onako kako drugi odrede”… Pedagoške “poruke” roditelja djeci (naslijeđene iz socijalizma) i danas su aktualne: “Tko šuti, dva uči” te “Šuti ako želiš mirno živjeti”. Grozim se takvih “savjeta”. Potlačeni svoj strah prikrivaju lažnim mehanizmom obrane kako “ne bi bilo još gore”. U strahu prihvaćaju nametnute odnose navodne predodređenosti. Prihvaćaju konformizam neslobode. “Kolektivni strah potiče instinkt krda i stvara bijes prema onima koji nisu dio krda” (K. Lorenz). Totalitarizmi se temelje na strahu. Imamo li pravo na strah pred onima koji nas vode u propast? Stratezi kaosa su režiseri strahova od ratova, terora, gubljenja posla, migranata, klimatskih promjena, koronavirusa… Živimo u svijetu nametnutog kaosa. Sve ranije epidemije zaraznih bolesti pratili su osjećaji straha. Međutim, kod najnovije epidemije orwellijanski scenarij širenja panike i straha od oboljenja nadišao je sve ranije primjere. Sa strahovima se lako (politički) manipulira. Strahovi su programirani od stratega kaosa.

Od opravdanog do iracionalnog straha i kolektivne paranoje

Nisu svi strahovi neopravdani, međutim njihova je opasnost u tome što u njima prevladavaju neugodne emocije, paraliziraju racionalna prosuđivanja te koče inicijative. Strah od donošenja odluka je višestruko štetan, kako na osobnom tako i društvenom planu. Većina teologa smatra da je “strah suprotan vjeri” (Tomislav Ivančić), dok neki psiholozi smatraju da strah može biti pozitivan. Takav strah aktivira obrambene mehanizme s izborom: “Ili se bori ili bježi”! Energija se usmjerava na to kako nadvladati opasnu situaciju i onda se smatra zapravo prilagodbom… Poznati psiholog J. M. Templeton upozorava: “S kakvom se god situacijom u životu suočavali, možemo stvoriti pozitivno iskustvo. Kak(v)o? Zahvaljujući – moći izbora” (J. M. Templeton).

Strah nema loše posljedice kada shvatimo da je prirodan, prolazan i racionalan. Za neplivače je prirodan strah od plivanja, za sva živa bića je prirodan strah od požara. Da nije straha, u brojnim situacijama ne bismo preživjeli. Racionalan strah je kada nam je život ugrožen, izbjegavamo stvarne opasanosti ili ljude koji imaju agresivne ispade, vožnju s onima koji pretjerano brzo voze… Brojne životinjske vrste nestale bi da nije bilo straha od ljudi koji su ih sustavno ubijali.

Odsutnost straha nije nužno vezana uz hrabrost. Velikan Nelson Mandela jednom je izjavio: “Shvatio sam da hrabrost nije odsutnost straha, već trijumf nad njim. Hrabar čovjek nije onaj tko ne osjeća strah, već neko tko ga pobijedi.”

Tinejdžeri imaju naglašeni strah od isključivanja iz vršnjačkih skupina, a(li) ga prati osjećaj neranjivosti i lako upadaju u rizične situacije. To životno razdoblje ne prati strah od rizika. Zato je normalno da tinejdžere roditelji i pedagozi upozoravaju o važnosti odgovornog ponašanja, opasnostima eksperimentiranja s različitim opijatima te im otkrivaju posljedice njihova lažnog osjećaja da im se ništa ne može dogoditi. To su neki primjeri opravdane brige i/ili straha. I s moralnog aspekta je opravdano odgajati djecu s blagim oblikom strahopoštovanja prema starijima i/ili autoritetima. Roditelji koji žive u stalnom strahu za svoju djecu, a istovremeno im povlađuju i ne sputavaju ni u čemu, stvaraju od njih osobe koje gledaju samo sebe i nisu spremne na društveni angažman. Takvi kada odrastu traže promjene od drugih, a sebe vide žrtvama. S druge strane, nedopustivo je kada se djecu plaši svim i svačim, jer se i tako stvaraju druge teškoće. “Nema veće radosti ni veće nagrade nego kad u nečijem životu izazovete bitnu promjenu” (Majda Rijavec i Dubravka Miljković u knjizi Pozitivna disciplina u razredu).

Prevladavajući su iracionalni strahovi. Tada su emocije gospodari racionalnog prosuđivanja. Postoje ljudi koji imaju opsesivne radnje u strahu od bakterija, nepoznatog, visina, oni koji su klaustrofobični, boje se neuspjeha… Takvi tipovi ljudi žive u stalnom strahu da se njima ili najbližim osobama nešto loše ne dogodi. Ovo u odgoju podgrijavaju “helikopter roditelji” pretjeranom brigom i kontrolom djece. Sve te situacije blokiraju želje za promjenama.

I dugotrajna rezigniranost ljude (od)vodi strahovima koji koče promjene. Takvi se plaše da ne izgube povjerenje, privrženost ili žive u strahu da ne pogriješe. Strah ih paralizira. Kod takvih ljudi se stvaraju fobije, kao kombinacije tjeskobe i straha. Panične reakcije stvaraju neurotične simptome. To je izraženo kod svih nesvjesnih ili podsvjesnih strahova. Panični strah od starosti, osobne smrti ili smrti drage osobe znači da nismo shvatili da su patnja i smrt sastavni dio (dijalektike) života. Iracionalni strahovi postaju usud življenja većine. Pjesnik i kantautor Arsen Dedić je jednom izjavio da je “strah postao navika, i to je najstrašnije”.

Prema indijskoj basni jedan je miš, koji živio u neprestanom strahu od mačaka, zamolio čarobnjaka da ga pretvori u mačku. Ali miš je tada počeo strahovati od pasa. Čarobnjak ga je pretvorio u psa, ali ovaj se onda počeo bojati panterá. Kad ga je pretvorio u panteru, on se počeo bojati lovaca. Čarobnjak ga je na kraju ponovo pretvorio u miša i rekao: “Nikako ti ne mogu pomoći, jer ti uvijek zadržavaš srce miša.” Takvi ljudi imaju percepciju vlastite nemoći. Oni koji žive u stalnim strahovima svakodnevno očekuju neko novo zlo: od smrti i bolesti, rata, ubojstva i nasilja, gubitka kontrole, raznih nepogoda… Svega toga puni su mediji. Političari se boje medija, a oni na vlasti gubljenja pozicija. Želimo li nove početke, moramo se osloboditi iracionalnih strahova jer oni su smrt za promjene.

Zona komfora i bijeg od promjena u obiteljskom životu

Izostanak želje za promjenama osvetit će nam se (na osobnom planu) ako pristajemo biti u vezi ako je ona zatrovana. Izgovor su djeca. Brojni ostaju u brakovima iako su emocionalno ili fizički zlostavljani. Razlog su malograđanština ili strah od samoće i novog života. Nema opravdanja kada se trpi nasilnika. Kada se ima zlostavljača u kući, nema opravdanja za ostanak u vezi. Od takvih treba (na vrijeme) otići ili im se suprotstaviti, jer se oni “hrane” strahovima djece, supruge… Laura Kipniks u knjizi Protiv ljubavi ustaje protiv činjenice da većina brakova opstaje jer jedna strana pristaje na podčinjavanje. Konstatira da nema “plemenite žrtve za obitelj, ima samo straha od promjene”. Njemačka poslovica kaže: “Tko trpi staru nepravdu, taj novu poziva u kuću.”

Pojedinac postaje rezigniran kada svaku promjenu doživljava kao nepotreban rizik izlaska iz zone komfora. Prema narodnoj predaji strah je predodređen: “Ili ćeš vraga dovesti u kuću ili će ti se roditi, ali jedan će ti se dogoditi”. Tako se implicira strah od života u zajednici. Odvažni ne vjeruju u sudbinske predodređenosti ili da su sve bitke unaprijed uzaludne. Samo se kukavice navikavaju na tlačenje.

Koliko se puta ne usuđujemo činiti nešto zato što mislimo da nema smisla pokušavati jer možemo (navodno) samo sebe mijenjati.

Potreba za promjenom stvorena je kada se donese odluka izlaska iz neizdržive situacije. Za nove početke nikada nije kasno.

Za (društvene i osobne) promjene nikada nije kasno. Promjene možemo ostvariti ako se ne zadovoljavamo šutnjom na sve (brojnije) društvene deformacije. Pasivnošću ohrabrujemo one koji opstaju na vlasti. Čekajući gubimo prilike za osobni i društveni preporod. Ljudi nespremni za promjene su “poput stolice za ljuljanje. Neprestano će vas držati u pokretu, ali vas nikamo ne će odvesti” (Lou Ann Smith). Oni koji bježe od promjena navode brojne “razloge” svoje neaktivnosti, a zapravo se radi o izgovorima! Svi imamo probleme, a razlikujemo se po tome kako se nosimo s njima: 1. ja sam žrtva okolnosti i ne mogu riješiti problem i 2. mogu tražiti pomoć od drugih, ali i pomoći drugima! Tko želi stvarne promjene, nalazi načine, a tko ne želi, pronalazi izgovore. Zato Eldridge Cleaver postavlja dvojbu: “Ili si problem ili rješenje”.

Pretpostavka oslobađanja je potreba za promjenama

Kada smo učvrstili namjeru za promjenama, tada ne možemo pristati na samozavaravanje, puzanje ni pred kim, najmanje pred onima koji imaju loše namjere. Tada se oslobađamo straha ili padova. Tibetanska poslovica poručuje: “Nema beznadnih situacija. Postoje samo ljudi koji se u određenim situacijama osjećaju beznadno.” More ne miruje zato što ga pokreću valovi. Kao što valovi vladaju morem, tako i mi možemo postati gospodari kada prestanemo vjerovati da nam je sve suđeno.

U procesu oslobađanja prvi je korak potreba za promjenama. Opasnost je u čekanju i/ili nereagiranju na životne drame kroz koje prolazimo. Promjene trebamo započeti tako da se ne iscrpljujemo nebitnim, kao ni onim što ne možemo mijenjati.

Nemoguće je mijenjati naše živote ako krivnju i/ili odgovornost prebacujemo samo na druge. Ovo stanje Richard Denny opisuje u knjizi Motivirani za uspjeh navodeći intrigantnu priču o četvorici dominantnih tipova ljudi: Svatko, Netko, Bilotko i Nitko: “Trebalo je obaviti jedan važan posao i Svatko je mislio da će ga Netko obaviti. Bilotko je to mogao učiniti, a Nitko nije htio. Netko se zbog toga naljutio jer je to bio posao za Svakoga. Svatko je opet mislio da bi ga Bilotko mogao obaviti, no Nitko nije shvatio da ga Netko ne želi obaviti. Na kraju je Svatko krivio Nekoga jer Nitko nije učinio ono što je mogao napraviti Bilotko.”

 Zaključno

Ako stalno živimo sa strahovima, idemo istim putem i ako nas je rutina zarobila, onda smo osuđeni na stagniranje. Zato se suočimo sa strahovima, životnim problemima i onda krenimo drugim putem ili u radikalne promjene. Promjene trebamo započeti tako da se ne iscrpljujemo nebitnim stvarima, ni onima koje ne možemo promijeniti. Mirenjem s postojećim društvenim devijacijama gubimo pravo na iskazivanja osobnih nezadovoljstava. Na svakom je čovjeku da se uključi u mijenjanje društvenih okolnosti. Oni koji idu putem samo osobnih promjena, neizravno priznaju da su im ruke svezane i da im je sve (pred)određeno. 

prof. dr. sc. Zlatko Miliša