Z. Miliša: Skeptična generacija signal je za prosvjede

Tezu o skeptičnoj generaciji mladih prvi je razradio njemački sociolog H. Schalsky u knjizi Skeptische Generation. Neovisno o značajnoj vremenskoj distanci knjige (1957. – prvo izdanje) ostaje aktualno autorovo pitanje: «Kuda ide ova generacija i što dolazi poslije?» On nije dao odgovor na ovo pitanje, a ja ću ovdje dati svoju tumačenja…

Studenti su znatno prije masovnih prosvjeda iz 1968. godine bili prepoznati kao skeptična generacija. Ovdje vrijedi napomenuti kako su i naše sociologinje A. Leburić i I. Tomić-Koludrović u empirijskoj studiji iz 2000. godine aktualizirale tezu o mladima kao skeptičnoj generaciji (Vidjeti u Skeptična generacija: Životni stilovi mladih u Hrvatskoj – 2001 god.) U prvom i drugom slučaju skeptična generacija je bila okidač za naknadne nerede, a prosvjedima su prestali biti šuteća generacija. Prosvjedi su bili posljedica desetljećima izigrane (mlade) generacije. Šutnja je (bila) govor da skepticizmom izražavaju svoj odnos prema društvu, čime se pokazalo da on (skepticizam) ima svoj volumen i vremenski rok, kada puca i prerasta u bunt. Sjetimo se pobuna krajem šezdesetih i antiratnih demonstracija, pokreta mladih za slobodu govora… I zato tvrdim da skepticizam nužno prerasta u socijalnu buru.

Glavna obilježja skeptične generacije

Skepticizam se prepoznaje u sumnju u fraze koje su o njima godinama izgovarali političari i razni demagozi. Njegova obilježja su: bijeg u privatnost, pasivizacija, apolitičnost, šutnja, težnja za sigurnošću, usmjerenost na konkretno, odsustvo ideala, razdvajana javnog od privatnog života (uz isključivu usmjerenost samo na privatno). Takva generacije mladih živi dualizam vrednota: individualizam u privatnom i konformizam u javnom životu!

Glavno obilježje skeptične generacije je trajni gubitak interesa za politiku prepoznatljiv s apolitičnošću. To ne znači da se skepticizam izražava kroz indiferentnost. Društvena neangažiranost je reakcija na nesklonost izražavanja mladih kroz državne institucije. Sumnjičavost je reakcija na nemogućnost ostvarenja svojih interesa i potreba unutar etabliranih državnih struktura. U istraživanju Z. Miliše, A. Rake i V. Takšića »Studenti i politika« 1988. godine (dakle, još u socijalizmu) na uzorku studenata u Dalmaciji se pokazalo da 42 posto studenata ne želi angažirati u rješavanju problema od općeg interesa.

Skeptična generacija je godinama svjedočila posljedice nepotizma, korupcije, mita i važnosti političkih veza ispred kompetencija. Krajem devedesetih godina istraživači ponovno otkrivaju apolitičnost mladih koji najveću važnost daju privatnom životu (A. Leburić i R. Relja, Kultura i zabava mladih u slobodnom vremenu, časopis Napredak, br. 2 1999. godine).

Druga obilježja skeptičke generacije su: Ne vjeruju političarima i državnim institucijama, Crkvi, nemaju rasnih, religijskih ni spolnih predrasuda, deklariraju se kao pacifisti, suvereno gospodare multimedijskom tehnologijom i prihvaćaju ideje i metode anarhista. U 2009. godini su od anarhista blokade fakulteta i metodu neposredne demokracije na (samoproglašenim) plenumima, negirajući uprave fakulteta, studentski zbor i odbijajući sve one koji im se nisu priklonili. Specifičnost tih prosvjeda bila je izvrsna internetska umreženost, osobito kod blokade fakulteta. Američki sociolozi zaključuju da ta generacija simbolički živi u znaku slova “m”: mobilno uči i studira, medijski je pismenija od drugih generacija, simultano se koristi multimedijima, ovisna je o slanju poruka – messages i preferiraju McDonald’sovove proizvode,

Durkheimovim jezikom kazano, mladi su s obzirom na očekivanu organsku solidarnost s institucijama sistema ostali “kratkih rukava” (p)a prevladala je mehanička solidarnost i sigurnost, najčešće u obitelji. Tako se roditeljska skrb protezala i nakon tridesetih pa je bio logičan kasniji masivni njihov odlazak u inozemstvo. “Dokle god društvo ne bude moglo pružati egzistencijalnu sigurnost pojedincu, on će u borbi za samoodržanje tražiti u posjedovanju kao prividu sigurnosti” (J. Mirić, Interesne grupe i politička moć). Težnja za sigurnošću je, kako je ranije rečeno element skeptičnog pokoljenja. Razlog tomu je, prema njemačkom sociologu Hansu Jonasu države koje se lažnim paternalizmom odnose prema mladima (u knjizi Princip odgovornost). Posljedica toga stanja je “produžena mladost”, a takva pojava vodi u mnogostruku “ovisnost, nesamostalnost i društvenu marginaliziranost” (A. Leburić i I. Tomić- Koludrović u knjizi Nova političnost mladih). I konačno, zadnje obilježje skeptične generacije je visoko preferiranje hedonističke i individualističke orijentaciju. O tome šire pišu A. Leburić i I. Tomić- Koludrović u knjizi Nova političnost mladih. 2002. godine.

Skepticizam se pretvara u socijalnu buru kada su drastično ugrožena građanske slobode, egzistencijalna pitanja i potrošeni ideali. Zato mlade i njihov skepticizam treba promatrati kao upozorenje političarima da im se nepostojanje vizije za mlade može vratiti kao bumerang.

Pobuna je reakcija izigrane generacije

Najmračnija vremena iz povijesti govore da se tada najviše šutjelo. Šutnja mladih je govor da se skepticizmom indirektno suprotstavljaju društvu u kojemu žive. Njena politička prepoznatljivost je dana u terminima političkog apsentizma. Šutnja može biti individualni i društveni čin prezira, frustracije, apatičnosti ili rezigniranosti. Anatomija šutnje otkriva uzroke skepticizma, nedostatka kulture slušanja, inkluzije, altruizma i netolerancije.

Pretpostavku da nam slijedi eskalacija studentskih prosvjeda (do tada skeptične generacije) sam iznio 20. lipnja 2008. godine (u organizaciji «International Center for Education of Journalists» u Novinarskom domu u Zagrebu), i znatno ranije u knjizi Raskrižja struke i politike 2005. godine.

U Europi su prvi masovni prosvjedi mladih započeli 2005. u Francuskoj, a nastavljali su se od 2007. godine u Grčkoj, Finskoj, Španjolskoj, SAD… Međunarodni dan akcije protiv komercijalizacije obrazovanja započeo je 5. studenoga 2008., a studenti su svoja traženja konkretizirali na globalnoj razini 18. travnja 2009. godine u okviru akcije „Reclaim your Education – Global Week of Action“. Internetski je organiziran studentski pokret Free and Emancipatory Public Education u koji su uključena brojna sveučilišta od Heidelberga, Sorbonne, Rima, Londona, Birminghama, Dublina do Kambodže, Argentine i Berkeleyja u SAD-u. Strategija prosvjeda je zamišljena kao globalni pokret. Vidjeti na web-stranici Oslobodilačko obrazovanje za sve od 5. ožujka 2009. Tamo su najavljeni masovni prosvjedi studenata s ciljem blokade i preuzimanja fakulteta i sveučilišta. U prosvjedima su prakticirali tzv. «horizontalnu organizaciju», kojom su odluke na plenumima donosili tzv. direktnom demokracijom, kopirajući anarhistički model tzv. “izravne demokracije” i suprotstavljajući se svima koji poštuju hijerarhiju. Zato je i bilo za očekivati da će se silna pozitivna energija brzo istopiti. Prosvjedi su zabilježeni samo kao privremeni otklon od skeptične generacije.

Zadnji prosvjedi su bili specifični jer su zapostavljeni društveni problemi

To je bila pobuna izigrane generacije, specifična i po tome jer su vidjeli samo svoje probleme! Studenti su u ranijim pobunama bili okrenuti društvenim anomalijama, a posljednji su bili okrenuti parcijalnim problemima studenata. Bili su protiv komercijalizacije obrazovanja, a nisu ustali protiv komercijalizacije života i alijenacije na svim razinama. No, njima se ništa ne može ozbiljnije zamjeriti jer su desetljećima (bili) izigrana generacija.

U studentskim nemirima iz 1968. godine studenti su u gotovo čitavoj Europi bili protiv socijalnih i ekonomskih nepravdi ili režiranog sukoba i rata u Vijetnamu. U dokumentarnom filmu Želimira Žilnika Lipanjska gibanja prikazani su originalni zapisi studenata iz 1968. godine koji su u bivšoj Jugoslaviji imali parole „Sloboda protiv tiranije“, „Opljačkani narod“.

Glavnina je studentskih zahtjeva iz 1971. je išla u smjeru preispitivanja položaja Hrvatske unutar Jugoslavije. Šezdesetome i sedamdesetprve pitanja i problemi akademske zajednice nisu bili u središtu interesa studentskih prosvjeda. U zadnjim prosvjedima svega toga nije bilo, a studenti su u prvi plan isticali akademska pitanja.

Glavne probleme mladih vidim u društvu koje potiče socijalno izolirane pojedince, društvu u kojemu se potire altruizam, solidarnost i empatiju, društvu u kojemu sve ima cijenu, a ništa vrijednost, društvu u kojemu stvari dobivaju ljudski smisao, gdje korporacije vladaju svijetom, ciljano stvaraju nova krizna žarišta, ljudi tretiraju kao roba i potiče sebičnost.

Jedino je ex ministrica iz Njemačke okupila stručnjake da detektiraju razloge prosvjeda

Na znanstvenom skupu eksperata za studentske demonstracije 12. i 13. kolovoza 2009. godine u Njemačkoj – Berlin, a po pozivu tadašnje njemačke ministrice za znanost i obrazovanje prof. dr. Annette Schavan sa temom „Studenten Protesten: Pravention und Ratschlage“ („Studentske demonstracije: prevencija i savjeti“) bilo je 17 znanstvenika, a njihovi tekstovi su u zborniku radova, koji je tiskan u prosincu 2009. Izdvajam samo neke autore i njihove teme: Patrizia Pullano: „Studenti idu na barikade“- analiza demonstracija, Julia Macher: „Kaosi u upravama njemačkih Sveučilišta“, Anja Koch: Promjene u obrazovanju kao prevencija demonstracija“, Herbert Peckmann: „Studenske demonstracije se šire dalje“ te Heinrich Brinkmann: „Revolucija – 68′. – studentski pokret danas“. I moj rad je tiskan na njemačom jeziku, pod naslovom; „Studentske demonstracije: jučer i danas„.

Njemačka ministrica je podsjetila da je u Njemačkoj u 50 gradova sudjelovalo oko 85.000 prosvjednika, koji su krenuli protiv visokih školarina na fakultetima, a nastavili prosvjedima gdje su isticali probleme sa završenim prvostupnicima, a onda su se okrenuli protiv Bolonjskog sustava studiranja. Osobno sam podržavao prosvjede studenata u Austriji, Italiji, Španjolskoj i Njemačkoj koji tražili preispitivanje i/ili ukidanje Bologne. Nažalost, i na tom skupu su se nedovoljno analizirali uzroci prosvjeda i otkrivale poveznice između prosvjeda kod različitih država, nekada i danas.

U budućnosti možemo očekivati zeleno/crvene ili anarhističko – boljševičke pokrete

Svojim prosvjedima studenti su svoje probleme stavili u prvi plan, a potisnuli su društvene anomalije od komercijalizacije života, novih kriznih žarišta u svijetu, porastu obespravljenih u svijetu, kvaliteti življenja, uzrocima stvaranja izigrane generacije… To su problemi koji bi trebali biti u fokusu prosvjeda, ali je zadnjoj studentskoj “buntovnoj generaciji” u fokusu interesa bila ideja besplatnog školovanje, kojega nigdje u svijetu nema!

Nigdje u svijetu se nije prosvjedovalo radi brojnih nametnutih sukoba, rata u Hrvatskoj i BiH kao, kao ni sadašnjeg u Ukrajini. To je po meni primjer da je skeptična generacija ponovno posla dominantna!

Blokade, preuzimanje fakulteta od “plenumaša”, uvođenjem tzv. studentske samouprave, prosvjednici su okupirali fakultete i, po mom mišljenju stvorili platformu za jačanje budućih anarhističko – boljševičkih i zelenih nereda. Druga je mogućnost da se budući prosvjedi stope s zeleno/crvenim i/ili anarho – sindikalnim pokretima. Uostalom to je već vidljivo u nekim državama, ali i kod nas jer nekadašnji aktivisti i simpatizeri takvog svjetonazora sada na vlasti u Zagrebu pa im je puno lakši manevarski prostor za nametanje svojih svjetonazorskih ideja u drugim sredinama. Ovo sam namjerno napisao da ostane zabilježeno jesam li i ovoga puta imao dobru procjenu!

Zaključno

Hoćemo li apolitičnost mladih u Hrvatskoj pretvoriti u još izraženiju apstinenciju kod novih političkih izbora? Oni koji priželjkuju taj scenarij trebaju znati da se skeptična generacija brzo transformira u bumerang generaciju. Moja glavna teza koju sam ovdje branio je da skepticizam put ka socijalnoj buri. Kada se politički skepticizam pretvori u mržnju prema državi i njenim institucijama onda možemo očekivati najdramatičnije posljedice!

prof. dr. sc. Zlatko Miliša