Z. Miliša: Otvoreno pismo Vladi RH i medijima

Ubojstva koja u posljednje vrijeme kulminiraju, i to poglavito kod djece i mladih, zakonom spojenih posuda prelijevaju se iz države u državu. Senzacionalističko medijsko izvještavanje kod labilnijih osoba lako posluži kao poticaj za oponašanje, a ponekad čak i za natjecanje u oponašanju zla.

Smrt, nasilje i suicid tretiraju se kao bijeg od anonimnosti. Kada nam nasilje i (samo)ubojstva postanu zabava, onda je to alarm na koji moramo reagirati.

Nedavni nezapamćeni masakri koje su počinili mladi u Srbiji i posljednji u Bosni i Hercegovini sugeriraju da smo dobili balkansku inačicu najbrutalnijih američkih ubojstava. Naime, u SAD-u je evidentirana epidemija school shootinga – školskih masakra. Pogubno je kada mladi za uzore imaju ekstremiste, kriminalce ili zločince, a upravo to se neizravno događa davanjem prevelikog publiciteta i senzacionalističkim medijskim „izvještavanjem“ o takvim događajima. Idealizacija zločinaca se progresivno širi. Identifikacija s agresorima postaje dio naše svakodnevnice. Djeca i kod nas na društvenim mrežama veličaju dječaka ubojicu iz Beograda, očito i zbog tako senzacionalističkog izvještavanja i neviđenog publiciteta koji, iako negativan, očito mladima i poglavito onim labilnijima može biti itekako privlačan.

Diljem svijeta imamo sve više primjera silovanja i/ili ubojstava koja su počinili maloljetnici, a kojih dobivaju podrške od vršnjaka. Upozoravao sam i na slučaj kada su pučkoškolci u jednom gradu u Hrvatskoj na Facebooku otvorili profil pod nazivom: „Tko je da ubijemo učiteljicu?“ Prethodno sam pisao da nasilje pa čak i suicid postaju zabava.

Nebrojni su slučajevi zataškavanja nasilja u obitelji, školi… Posljednji slučaj prijetnja fizičkom likvidacijom jednog učenika svojim kolegama i učitelju petog razreda u školi u Strožancu je primjer prebacivanja odgovornosti, politikanstva i senzacionalističkog izvještavanja, a kao posljedica divergentnih interpretacija je davanje otkaza razrednici.

Nedopustivo je da se sankcioniraju oni koji upozoravaju na nasilje, a ne oni koji ga propuštaju prijaviti!

Jedan od glavnih razloga je sveopća kriza autoriteta i izostanak empatije.

Društveni aspekt nasilja i uloga medija

Fenomen bigbraderizacije društva i tzv. celebrity kulture je višestruko opasan. Svakodnevno konzumiranje nasilnih scena doprinosi formiranju percepcije da se na agresivno ponašanje gleda kao na normalnu stvar.

Slovenski dnevni list Delo svojevremeno je objavio tekst pod nazivom „Mediji ubijaju, zar ne?“ Povod je bilo samoubojstvo ravnatelja škole kojega su učenici snimili mobitelom u seksualnom činu te snimku postavili na tzv. društvene mreže. Da bi se takvi događaji sveli na minimum, mediji trebaju prestati sa senzacionalističkim prilozima o ubojstvima, samoubojstvima i svim oblicima nasilja nad i među mladima. Nasilje u medijima ne može se interpretirati kao uzrok agresivnog ponašanja, ali više nego očito može biti poticaj na nasilje u realnosti.

Zadaća je Vlade, prosvjetnih radnika, vlasnika i urednika medija da budu angažirani u davanju doprinosa zdravlju nacije i to isticanjem dobrih primjera. Dobre vijesti gotovo da više i ne postoje. Mediji koji promiču nasilje nagrađuju degradaciju ljudskog dostojanstva kada se: 1) nasilnici predstavljaju kao junaci pa se djeca s njima poistovjećuju, što nasilje čini prihvatljivim; 2) djecu i mlade izlažu zaključivanju da je „nasilje u redu ako si u pravu“ i nereagiranju na patnje žrtve nasilja i 3) društvo predstavlja kao opasno mjesto. Istraživanja pokazuju da što više nasilja dijete vidi, to ga više i želi – primjer videoigrica. „Cijelo vrijeme ljudi me pitaju kako to uspijevaš? Kako to da si tako dobar u ubijanju ljudi? Koja je tvoja tajna? Kažem im: ‘Nema tajne, to je kao i sve ostalo. Neki likovi gipsaju zid, neki rade cipele, ja ubijam ljude. Bitno je da naučiš zanat i vježbaš dok ne postaneš dobar u tome.“ To je napisao obožavatelj jedne takve igrice kako bi opisao vještine i motivaciju omiljenoga nasilnog glumca u videoigrici.

Što nam je činiti?

Kao prvo, na svim razinama obrazovnog sustava treba poticati razvoj empatije, solidarnosti i nenasilja. Na svim fakultetima, a poglavito na onima društveno-humanističkih usmjerenja treba znatno više afirmirati područja iz emocionalne inteligencije te uvoditi kolegij Nasilje nad i među mladima. Poticajan primjer imamo iz Njemačke, pa predlažem da pokrenemo nacionalni projekt Savez za odgoj i organiziramo tečajeve za roditelje Odgovorni roditelji – odgovorna djeca. Popustljivi i indiferentni roditelji od vlastite djece stvaraju emocionalne bogalje.

Školama se može pomoći ako vratimo dostojanstvo i društveni ugled učiteljima, nastavnicima i profesorima, a djeci i roditeljima pomognemo u ovladavanju vještinama komuniciranja i pomažućem ponašanju. U svim školama učenici trebaju birati najprijatelja, a uspješan učenik treba postati vršnjak pomagač! U svim medijima treba širiti primjere solidarnosti i isticati one koji čine dobro. Za svaku pohvalu je odluka redakcije dnevnih novina 24sata koja godinama dodjeljuje nagrade Ponos Hrvatske.

Odavna sam upozoravao da se ništa ne postiže izbacivanjem učenika iz škola jer će oni svoje destruktivne impulse realizirati na ulici, ili drugdje. Detalji posljednjeg užasa iz BiH otkrivaju da se niša ne postiže ni najstrožim kaznama. Učenika koji je teško ranio nastavnika prethodno su izbacili iz škole zbog lošeg vladanja.

Predlažem da ministar obrazovanja i znanosti na kraju svake školske godine „pod svjetlima medijskih reflektora“ nagrađuje učenike i škole koje bi tim neovisnih stručnjaka birao za „male heroje“ i dobročinitelje!

Podržavam sve one koji prosvjeduju ili traže zabranjivanje emisija i sadržaja koji promoviraju nasilje. Apeliram: altruizam, empatija i solidarnost zadnja su šansa za spas čovječanstva!

Uzroci kao prevencija nasilja redovito leže i puno dublje (nasilja u obitelji, u školi, međuvršnjačko nasilje…) na što je teško utjecati jednom individualnom akcijom, ali učinimo barem ovaj korak koji se lako može učiniti.

Posljednji slučaj prijetnji fizičkom likvidacijom jednog učenika svojim kolegama i učitelju petog razreda u školi u Strožancu je primjer prebacivanja odgovornosti, politikanstva i senzacionalističkog izvještavanja, a kao posljedica divergentnih interpretacija, kao što sam naveo, jest davanje otkaza razrednici koja nije šutjela da bi navodno sačuvala dobro „lice“ škole. One koji upozoravaju i pokušavaju spriječiti nasilje potrebno je nagraditi, a ne ih sankcionirati! Kakvu poruku šaljemo? I na koncu, što više (društvene) pravednosti uz razvijenu empatiju i dobrohotnost spram drugih, pridonijet će smanjivanju nasilja, a svako senzacionalističko izvještavanje lako će ga još više potaknuti! Svi odgovorni i na političkim i na medijskim pozicijama morali bi preuzeti svoju odgovornost i prikladno reagirati na nasilje, a – idealno bi bilo – već i preventivno djelovati (na gore opisane načine) da ga svedemo na najmanju moguću mjeru, jer nema i nikada neće biti škole s nultom stopom nasilja!

prof. dr. sc. Zlatko Miliša