Vrijeme otkrivanja

„Unutar svakog vrijednosnog sustava može se utvrditi jedan posve istovjetan, koji se crtu po crtu slaže s onim izvornim a ipak je njegova suprotnost, budući da mu nedostaje pogled na beskonačni vrijednosni cilj. To je maska Antikrista, koja nosi crte Kristova lika, ali je unatoč tome zlo.” (“Duh i duh vremena”, Hermann Broch) Cijeli svijet, čitava ljudska povijest razvija se na ovome principu i mistično buja prema svom eshatonu. Maska zla je poput antisupstancije, anti-biti, anti-suštine koja se poništava s esencijom. Ali kvaka je u tomu što ništa ne može uništiti esenciju samu, bit života je neuništiva. Život sam po sebi ne bi imao logike, ne bi imao smisla, bio bi kontradicija u sebi samom, kad bi bio uništiv! Bog je i samu smrt iskoristio kao silu iz koje pokreće, obnavlja stvari, gura u nove cikluse, u obnavljanja, u nova rađanja. Život je ciklički proces, ili kako pjeva Rilke, “ja živim u krugovima koji se šire”. Pjesnik je možda intuitivno, podsvjesno anticipirao bit samoga Svemira koji se širi. Život je beskonačna eksplozija! Možemo li zamisliti s kakvom je božanskom strašću Stvoritelj stvorio svijet iz jedne točke, iz jednog “velikog praska”! Smrt i uništenje nisu greška u sustavu, nego uzaludni pokušaj da se antisupstanca maskira u supstancu, da unutarnji proces rasta preokrene u unutarnji process samouništenja. Umjesto da supstanca neutralizira antisupstancu, antisupstanca bi htjela poništiti samu supstancu. I to bi bilo ništavilo, nepostojanje. Je li to moguće u univerzumu Stvoritelja? Moguće je u svemiru bez Stvoritelja, u svemiru slučaja i kaosa, ali u uređenom Svemiru tko može poništiti bitak koji daje život svemu? Tko može nadići tog “nepokretnog pokretača” (Aristotel)? Potraga za duhovnim identitetom suvremenom čovjeka tek je započela. Koliko god to paradoksalno zvučalo, u posljednjim vremenima, mi smo zapravo na početku. Zapad još nije upoznao istinskoga Krista. Tek mu predstoji vrijeme otkrivanja.

Zoran Vukman