Domovina Urednistvo
Piše: Zoran Vukman
O vjeri sam puno pisao na ovim stranicama. Pokušavao sam promišljati što vjera jest u kršćanskoj egzistenciji, u osobnom iskustvu, u odnosu s drugima, u odnosu s Bogom. Što je vjera koja se rađa iz tame i što je vjera koja nema gdje glavu nasloniti. Što je vjera koja nas vodi kroz neizvjesnost i nesigurnost ovozemaljskih puteva. Pokušao sam nešto malo o tomu reći i čuti što drugi misle i žive. Vjera je neiscrpiva i nesaglediva stvarnost. Njezin smisao je preobraženje čovjeka, njegova istinska unutarnja promjena, priprava duše za vječnost. Ako vjera nije put oduhovljenja, onda nije vjera. Ako vjera ne vodi ka nutarnjoj slobodi i radosti, onda nije vjera. Ako ne oduševljava za susret, za dijalog, ako je farizejska i zatvorena – kakva je onda to vjera? Ako traži moć za sebe, da joj se netko klanja, da je sluša, a da ona nikoga ne čuje – onda je to surogat vjere, a ne vjera koja budi i predvodi.
Čudimo se da stagniramo i ne napredujemo. Gdje nam je vjera koja oduševljava? Vjera koja se ne boji, koja ne zazire od čovjeka i koja ne moralizira nego oslobađa iznutra za novi život u Kristu. Vjera se ne može ni naučiti ni steći. Ona je dar. Ona je milost. Bog vidi u našem srcu ono što ono traži, čega mi sami ponekad nismo svjesni. On nam daje onda i kad još nismo svjesni da nam daje nešto veliko. Koliki ljudi imaju vjeru, a da je zapravo nisu ni postali svjesni! Vjera kao dar je poput sjemenke koju smo primili da bi je zasadili i da iz nje izraste veliko stablo. Netko može reći – što će mi to bezvezno sitno zrno, što ću s njim? I baciti ga na tvrdo tlo. Netko će to zrno primiti, staviti u zemlju, zalijevati, dok ne nikne. Kad nikne brinut će se da raste, pognojit će sadnicu, čuvati je od štetočina i strpljivo gledati kako se rađa nešto veliko. Ne ustraju svi do kraja, nije lako iz jednog zrna poput zrna gorušičina uzgojiti veliko stablo. I nije bez razloga zrno gorušičino Isus uzeo kao sliku Kraljevstva Nebeskog koje raste u nama po vjeri i milosti. Čudesna je mistika evanđelja.
Vjera autoritarnosti je vjera koja straši, koja odbija. Bez ponovnog otkrivanja evanđeoske Isusove mistike, bez njezine topline i ushita, crkve će biti sve praznije. Ljudi koji traže Boga ne traže u Crkvi ni ljevičarsku demagogiju ni desni feudalni kolektivizam. Oni traže čistu mistiku Riječi koja se utjelovila, traže živog milosrdnog Isusa, kojega mogu dotaknuti u srcu. Poniznost rađa velike duhove u Crkvi pa tako i velike pastire. Oni koji ne mogu saslušati dobrohotnu i nekalkulantsku kritiku – oholi su i tvrdi, sitne duše koje zaključavaju vrata umjesto da ih otvaraju. Tamo gdje prevagne autoritarni duh, zavlada strukturalna paranoja. Vjera koju vodi sumnjičavost i strah postaje samo jedan oblik neuroze. Izgubili smo radost. A to je simptom nad kojim se treba zamisliti. Simptom je bolesti i činjenica da se zazire od ljudi koji misle i propituju. Njih se odbacuje i marginalizira, dok se istovremeno pred sablaznima šuti.
Vjera nije ni infantilna ni glupa. Prava vjera je vrlo lucidna. Intuitivna. I plaća svoju veliku cijenu. Ona je dar koji nam otvara najdublje uvide, besplatna je, ali kad osjetimo da nismo više od ovoga svijeta, onda taj svijet traži da mu plaćamo „reket” na ovaj ili na onaj način – jer ne trpi prolaznike i strance koji upućuju na nešto onkraj njega. On želi biti ono što nije: raj na zemlji. A kakav je to raj u kojemu se mora na kraju umrijeti? I da čovjek živi prosječno sto godina, i da uspije uz sve savršeniju tehnologiju i medicinu proživjeti život što udobnije – neće li mu biti utoliko teže suočiti se s neumitnošću odlaska? Kakav bi to pakao morao biti za čovjeka koji mora napustiti ono što mu se činilo kao raj na zemlji? Vjera nam zato daje uvid u dublji smisao života, vjera je realistična koliko i mistična, ona nije hod po oblacima, ona poznaje život i kontroverze ovoga svijeta. Poznaje, razumije i voli čovjeka.
Osim na portalu vlč. Zlatka Sudca tekstove i promišljanja Zorana Vukmanas područja politike, kulture, vjere i društva pratiti i na mojoj web stranici – www.zoranvukman.com
