Vanja Vinković: Ponosan sam na svoj serijal “Fiume crno – crveno Rijeka”!

Nedavno je u Podcastu Velebit kolege Marka Juriča gostovao hrvatski novinar i redatelj dokumentarnih filmova Vanja Vinković čiji je nastup privukao veliku pozornost javnosti s obzirom na raznovrsne, aktualne i provokativne teme razgovora koje se malo ili nikako (ne) mogu čuti i vidjeti u glavnostrujaškim medijima. Stoga s Vinkovićem i za naš portal razgovaramo o njegovu sad već kultnom dokumentarnom serijalu, paradoksima hrvatskog društva i ideološkim smjernicama globalističkog poretka koje u distopijsku sutrašnjicu vode cijelo čovječanstvo.

Postjugoslavensko ludlio rigidnih partijaca

Prošlo je dvije i pol godine od prikazivanja Vašega dokumentarnog serijala „Fiume crno – crveno Rijeka“ (F.C.C.R.) u programu HRT-a. Izgleda da su mnogi imali potrebu reagirati iz ideoloških pozicija ne osvrćući se na iznesene činjenice uglednih sugovornika koje ste snimili, već su po partijskom instinktu nasrnuli na Vas kao svojevrsne “woke” preteče u Hrvatskoj, zahtijevajući da se Vaše djelo praktički uništi iz arhive HRT-a?

Dogodilo se upravo ono što sam predvidio u razgovorima i najavama prije prikazivanja mog serijala “Fiume crno – crveno Rijeka” (F.C.C.R.) na HRT-u budući da dobro poznajem taj sveprisutni rigidni partijski mentalitet koji istinski ne podnosi hrvatstvo, demokraciju i povijesnu istinu. Riječ je o pripadnicima ujedinjene postkomunističke sekte potpuno zaluđene brozovštinom, balkanštinom, antifašizmom i “prigužene” novovjekim totalitarnim “progresivističkim” tlapnjama koje histerično skviče kako bi se koliko-toliko uklopili u moderne svjetonazorske trendove s obzirom na to da su duboko ideološki “ukopani” u boljševičkoj 1945.

Poziv na sveobuhvatno medijsko aktiviranje uvijek spremnog hrvatožderskog hijenskog čopora koji su u mom slučaju činili razni bezveznjaci, poput uhljebljenih SDP-ovih partijskih visuljaka, nelustriranih diplomata koji su u socijalizmu bili milicijski cinkaroši i dupelisci komunističkih glavešina, nadobudnih afežejskih povjesničarki proslavljenih po primjerice amaterskoj pornografskoj poeziji, bahatih filozofa čije velebne “misli” nitko ozbiljan ne citira, osim za šalu, urednika kokošarskih glasila, portala i TV programa financiranih javnim sredstvima od lokalne i državne vlasti, posrnulih novinarskih doajena kojima se redovito istovremeno priviđaju “bijeli miševi” i “crne ustaše” te sličnih propagandističkih “korisnih idiota”, bio je huškački, denuncijantski pamflet ad hominem jednoga lokalnog “cr(k)venog povjesničara” u čijem je nesuvislom sadržaju “izbljuvao” svu nutrinu svoje transideološke shizofrenije.

No s obzirom na intelektualni potencijal prokazivača to ipak nije bilo dovoljno da se mene i moj serijal društveno diskreditira te tako poklonicima totalitarnog jugokomunizma pokušaju ublažiti “duševne boli” nastale profesionalnim iznošenjem dokazanih povijesnih činjenica iz riječke, hrvatske i srednjoeuropske prošlosti s naglaskom na totalitarne poretke čiji je crno-crveni plamen zapalio prvi Vođa Gabriele D’Annunzio upravo u Rijeci 1919. Naime, gledatelji su zdravorazumski u sadržaju šest nastavaka serijala prepoznali moju namjeru da s uglednim, upućenim, relevantnim i doista stručnim sugovornicima iz Hrvatske, Austrije, Engleske i Italije prikažem povijest kakva je doista bila bez ideoloških dogma koje je udbo-kosovski “cementirala” jugoslavenska historiografija, živahna kao manolići, lončari i slični u demokratskoj RH.

Stoga su se angažirali i partijski kapitalci, prave komadine koje “krase” osobine svih sličnih mastodontskih stvorenja, golema zadrigla tjelesa i sićušna politička pamet, neki i pod povećalom zbog sumnji na korupciju, ali dokazano štetni za grad Rijeku i hrvatsku državu. U svojem nekontroliranom bijesu punom mržnje zatražili su da HRT trajno ukloni, praktički uništi moj serijal iz arhive, što se nije događalo ni u najtvrđem socijalizmu. Odnosno, ako bi tadašnji komunistički cenzori nečije autorsko djelo proglasili ideološki nepoćudnim, ono bi završilo u bunkeru na (ne)određeno razdoblje, no ne bi ga doslovce uništili kao što su ovi partijski dripci htjeli da se dogodi mojem serijalu služeći se pri tom neoboljševičkim lažima.

Kako ste sugerirali u svom pitanju, izgleda da sam doista bio među prvim Hrvatima p(r)okazanima od “probuđenih” prije “probuđenih”, tako da su u tomu jugowoke zanosu “otkazivanja” i “zabranjivanja”, koje tada još nije bilo prepoznato kao ono što je prošle godine zahvatilo moje prijatelje iz Tram 11 ili nedavno dragog kolegu Marka Juriča, organizirali javne protestne tribine na kojima su se drugarice i drugovi bez ijednog stvarnog argumenta dodatno okomili na mene i moj serijal, usput se međusobno “zaklinjući” kao nekad Brozu da će čoporativno napisati “pravu” povijest Rijeke kao odgovor ovoj neofašističkoj, desničarskoj i ustaškoj.

Naravno, takvim bizarnim likovima ništa ne znače moji sugovornici u serijalu poput engleske povjesničarke kulture Lucy Hughes-Hallett, čija je biografija D’Annunzija bila svjetska publicistička uspješnica ili pak talijanskog povjesničara Raoula Pupa koji je blistavu znanstvenu karijeru posvetio istraživanjima komunističkih zločina. Žalosno je da su prema mojim podatcima tom javnom linču nazočili i najviši crkveni velikodostojnici, pa se valja zapitati je li navedeni pamflet i dio službenog stajališta lokalne Crkve te koje to kršćanske vrijednosti zapravo zastupaju. Na malomišćanske krpelje koji su kao hvalili serijal, a zapravo ga trolali svojim “mudrim” zapažanjima, ne bih trošio prostor jer jedino što takvima ide je ćepa iza uha pa nek’ pametuju nekom drugom.

Intelektualni potencijal hrvatske nacije

Imate li informaciju hoće li se serijal uskoro ponovno prikazati na HRT-u?

Prije nekoliko mjeseci potpisan je aneks ugovora s vodstvom HRT-a da se serijal može prikazati bez ograničenja širom svijeta, pa će biti dostupan i onim našim ljudima iz najudaljenijih zemalja koji su slali upite kako da ga pogledaju još kod premijernog prikazivanja. Nadam se da će prema dogovoru serijal ubrzo ponovno biti u programu HRT-a, čiji su čelni ljudi u vrijeme najžešćih napadaja na mene čvrsto stali uz svog autora i nisu podlegli nikakvim nedemokratskim političkim pritiscima. Dotad se serijal može pogledati na mrežnoj platformi HRTi u Videoteci pod dokumentarne serije. Inače, u vrijeme i nakon emitiranja moj je serijal bio među prva tri najgledanija sadržaja HRT-a.

No svega toga ne bi bilo bez snažne kolegijalne potpore mog dobrog prijatelja i vrhunskog hrvatskog dokumentarista Bernardina Modrića, na žalost pokojnog, koji mi je jedini pružio ruku kad sam došao na ideju da napravim ovaj serijal prije nekoliko godina. Mrki je i bio izvršni producent, snimatelj Robert Kalčić, montažeri Igor Modrić i Sebastian Pervan, skladatelj Igor Karlić te računalni animator Karlo Marković.

Nekoliko je uglednih povjesničara i profesora javno i vrlo pozitivno ocijenilo Vaš serijal baš kad Vam je to i bilo najpotrebnije?

Točno. Nije to bila samo njihova ljudska potreba da se nedužno progonjenog zaštiti od medijsko-političkog terora već i iskreno profesionalno uvjerenje da sam napravio vrijedan dokumentaristički prikaz naše povijesti koristan za hrvatsko društvo. U toj maloj, ali časnoj skupini koja prezire oportunizam i intelektualnu lijenost našli su se profesori Vlatka Vukelić, Slobodan Prosperov Novak, povjesničar Tomislav Jonjić, no i novinari Nataša Božinović, Klaudia Modrić, Vedrana Spadoni, Hrvoje Juvančić, Ivo Vlastelica, Ivica Marijačić, Marko Jurič, Tihomir Dujmović, Željko Sakić, političari Nino Raspudić, Zlatko Hasanbegović, da nabrojim samo one kojih se trenutačno prisjećam, pa isprika ostalima. Naravno, i Vi ste me kao kolega poduprli i da(va)li prostor da se obraćam javnosti na Portalu HKV-a, na čemu Vam zahvaljujem.

Iznimno sam ponosan što sam svojim serijalom privukao veliku pozornost doista široke publike koju čine dobronamjerni i mudri ljudi različitih svjetonazora, ideologija, vjera, nacionalnosti, spola i dobi, koji su mi se javljali zadovoljni viđenim i čestitali na obavljenom poslu, tako da uvijek trebamo biti svjesni sveukupnoga intelektualnog potencijala hrvatske nacije koja bi se u drukčijim političkim okolnostima mogla brzo duhovno i materijalno preporoditi kako bismo živjeli u uspješnoj hrvatskoj državi.

Vjerojatno se publici svidjelo i vidjeti političke sugovornike koji su u svojim izjavama realno govorili i o lošim postupcima „svojih“ te pronalazili razumijevanje za suprotna djelovanja i patnje „njihovih” u suodnosu sa stvarnim povijesnim zbivanjima, a bez ljigavog politiziranja „isprika“ ili još sramnijem relativiziranju zločinačkih strahovlada.

Čini se, dakle, da se povijesnoj istini ponajviše protive relikti jugoslavensko-komunističkog sustava. Nedavno ste u Hrvatskom tjedniku tako pisali o paljenju “trnjanskih krjesova”, gdje se okupila vrlo šarolika ekipa, kao o svojevrsnom neopoganskom orgijanju. Možete li malo detaljnije elaborirati svoju tezu?

Mogu. U odgovoru na prvo pitanje naveo sam o kakvim je društvenim skupinama riječ, a vezano uz “slavljenje” ulaska Brozovih boljševika 8. svibnja 1945. u nebranjeni glavni hrvatski grad Zagreb, njima treba pridodati i uvijek aktivnu velikosrpsku svetosavsku bratiju koja ispod krinke jugoslavenskog “bratstva-jedinstva” skriva svoj besramni četnički obraz. Na žalost, sadašnje vodstvo HDZ-a i Vlade vodi paradoksalnu politiku na tom tragu, tako da Hrvatskom vlada jugoslavensko-srpska koalicija kao da smo u socijalističkoj Jugoslaviji, a ne u samostalnoj hrvatskoj državi. Riječ je uglavnom o biološkim ili ideološkim potomcima mješovite partizansko-četničke rulje ujedinjene u Jugoslavenskoj armiji maršala Tita koja je tog svibnja haračila po zagrebačkim ulicama ubijajući, silujući, pljačkajući i rušeći sve znakove civiliziranog življenja.

Dokaz za to je i popis 1552 žrtve nedužno osuđene na smrt po boljševičkim sudskim presudama koje je tjednima na svojim stranicama objavljivao Hrvatski tjednik. O kakvim je „antifašistima“ riječ otkriva podatak da je najmlađa osuđenica na smrt imala tek šesnaest godina, a najstariji „neprijatelj naroda“ smaknut je s navršenih osamdeset i pet na plećima. Isto tako, partijsku beskrupuloznost pokazali su naknadno donesenim presudama šezdesetorici strijeljanih čije nasilne smrti nisu imali potrebu „opravdati“ ni na montiranim suđenjima jer su izgleda žeđ za hrvatskom krvlju htjeli odmah utažiti. Pravi balkanski divljaluk pokazali su komunisti spram devedeset i četiri žene koje su ubili jer su bile supruge, djevojke ili kćeri dužnosnika i časnika NDH.

U svom tekstu napisao sam da su antife oko užarenih krjesova spojili u neopoganskom orgijanju mumificirane članove Saveza antifašističkih boraca, pripadnike LGBTQ+, rodne teoretičare i praktičare, zakašnjele protukapitaliste, ofucane rockere, mlade socijaliste, lijeve vegane, arhaične anarhiste, feministice tko zna kojeg vala, klimatske katastrofičare i slične progresiviste globalističkog ludila. Koliko su jadni u zajedničkoj mržnji spram hrvatskog naroda pokazuje i pobratimski nježni susret boraca i homića bez obzira na to što su ovi prvi ove druge u ratu smicali kao buržujsku degeneraciju, a nisu dobro prolazili ni u socijalizmu, premda danas istovremeno mašu barjacima duginih boja i jugoslavenskim s okupatorskom crvenom zvijezdom petokrakom.

Zaključio sam da bi to u istinskoj hrvatskoj državi 21. stoljeća bilo lakrdijsko okupljanje društvenih bezveznjaka, ali u RH gdje takvi imaju vlast i moć na različitim razinama te agresivno prijete svima koji ne prihvaćaju njihove ekstremističke ideologije zadnji je čas da im se snažno politički odupremo i jednom za svagda riješimo jugoslavenštine, partizanije, svetosavlja i osnažimo za skoru borbu s totalitaristima digitalne distopije.

Globalistički planovi preodgoja ljudi

Nastavno na nove totalitariste, upravo ste u Hrvatskom tjedniku objavili i vrlo zapaženi intervju s američkom konzervativnom blogericom Margaretom Annom Alice koja ističe da transhumanisti žele obične ljude pretvoriti u robove njihovih frankenštajnovskih vizija. O čemu se radi?

Je, hvala, dosta toga zapaženoga pišem za Hrvatski tjednik (smijeh). Američka kolegica Alice ustrajno u svojim tekstovima razotkriva globalističke planove o „preodgoju“ konzervativnih ljudi na Zapadu s naglaskom na ponižavanju bjelačkih vrijednosti, korporativnim planovima pokoravanja svijeta, aktivističkim „progresivnim“ skupinama kojima je cilj uništiti tradicionalne oblike obiteljskoga života te modernim tehnologijama čijom zloporabom bespovratno krećemo prema totalitarnoj digitalnoj tiraniji. Posebno se istaknula u zdravorazumskoj raščlambi apsurdnih mjera za vrijeme medicinske krize potaknute proglašenom pandemijom COVID-19 i s tim u vezi mogućim opasnim posljedicama eksperimentalnog cjepiva za ljudsko zdravlje.

Što se tiče transhumanističkog totalitarizma, Alice mi je u razgovoru istaknula da se na Svjetskom ekonomskom forumu (WEF) o njemu potpuno otvoreno govori tako da se hodogram tih manijaka može jasno pratiti. Primjerice, citirala mi je Davida Trippetta koji tvrdi da je središnja premisa transhumanizma da će biološku evoluciju na koncu nadvladati napredak u genetskim, nosivim i implantabilnim tehnologijama koje umjetno ubrzavaju evolucijske procese, o čemu s puno strasti govori i Yuval Harari. Njegov mentor Klaus Schwab je još 2016. predvidio implantaciju mikročipova globalne zdravstvene putovnice (sic!) u roku od jednog desetljeća čime će, kako tvrdi, doći do izravne komunikacije između ljudskih mozgova i digitalnog svijeta. Logičan je zaključak da takvi žele sebe pretvoriti u svemoćne bogove i da nemaju nikakvih dvojba oko preoblikovanja čovječanstva koje bi odgovaralo njihovoj frankenštajnovskoj viziji idealnih robova u potpunom digitalnom zatvoru. Tomu vodi i ubrzano uvođenje digitalnog novca, navodno to planiraju do početka sljedeće godine, te petnaestminutnih gradova u istom paketu, što je zastrašujuća priča istoga zločinačkoga, zapravo neljudskoga sotonističkog plana.

Kako, kao iskusan novinar, gledate na sliku hrvatske novinarske scene? Jesmo li dotaknuli dno kad su u pitanju objektivnost i profesionalizam?

Kako je davno rečeno, dno je uvijek dublje, no suglasan sam s Vama da novinarstvo u Hrvatskoj, a ne hrvatsko novinarstvo kojeg ima samo u tragovima, struže po društvenom mulju svih navedenih političkih paradoksa suvremene Hrvatske. Tako se iz državnog proračuna golemim novcem financira otvoreni protuhrvatski tjednik pod egidom manjinski, sustavno se na televizijama s nacionalnom koncesijom gledateljstvo kretenizira besmislenim emisijama, informativni program u rukama je blentavih talking headsa koji ponavljaju što im komesarski urednici govore u slušalicama, portali objavljuje balkanoidne sadržaje kao da smo u isto državi s agresorskom Srbijom, radijske stanice puštaju cajkašku “glazbu” za idiote i onda se svi čude što mulci dižu tri prsta u zrak usred metropole.

Što se tiče strukovnih organizacija, HND nije ni hrvatsko, ni novinarsko društvo već jugonostalgična samoupravna interesna zajednica, a HNiP, čiji sam član, uglavnom mirno spi, pa tako, recimo, nije se probudio ni kad me je kao svoga iz spomenutih razloga trebalo zaštiti, kao uostalom ni Ministarstvo kulture i medija čiji bi to posao valjda morao biti. Stoga se nameće retoričko pitanje znači li to da se sva ta gospoda slažu s tim mojim progonom koji sam pregrmio bez strukovne potpore ili, ne daj Bože, zaštite demokratskih institucija.

Kako god, najopasniji su za društvo oni koji se predstavljaju kao novinari, a obični su bijedni manipulatori koji su za osobne interese, neki i iz ekstremističkih uvjerenja, promicali primjerice pandemijsku torturu, a sad kad je razotkrivena ta manipulacija brže-bolje pilatovski peru ruke od samih sebe i istovremeno “proklinjući” sve one koje su kao “stručnjake” uzdizali u nebesa. Naravno, ono što je dobro donijela Četvrta industrijska revolucija jest digitalna komunikacija, tako da su strpljivi kolege zabilježili sve njihove totalitarne poruke, tekstove i akcije kojima su prijetili, huškali i pametovali. No, bez brige, za takav propagandistički ološ uvijek ima posla, a gospodari su im gotovo uvijek isti, pa ne sumnjam da će odmah marljivo krenuti s novim “pranjem mozga” ljudima glede recimo “klimatskih katastrofa”, “transhumanizma”, “promjena ljudske prehrane” iliti kukcožderstva, “woke dikatature” i sličnih nebuloza.

Imate li u planu neke nove filmske projekte?

Ideja mi nikada nije nedostajalo i u pravilu su bile u potpunom neskladu s financijskim mogućnostima (smijeh). Htio bih, između mnogo toga, realizirati dokumentarni serijal o hrvatskim vojskovođama u Velikom ratu jer je to razdoblje sudbinski odredilo položaj hrvatskog naroda posljednjih stotinjak godina. Osim toga, Hrvati bi trebali biti ponosni na svoju povijest do 1918. koja je jugoslavenskim ideološkim zagađenjem zatajena i kontaminirana do te mjere da smo gotovo u potpunosti izgubili vlastiti identitet i mentalitet koji pripada srednjoeuropskom i sredozemnom civilizacijskom krugu.

Upravo su hrabri hrvatski ratnici poput Stjepana Sarkotića, Emila Milana Uzelca, Janka Vukovića pl. Podkapelskog, Maksimilijana Čičerića Baćanskog, Nikole Ištvanovića ili Svetozara Boroevića, koje sam predvidio u serijalu, najbolji primjeri hrvatskih ljudi tog doba koji bi svima nama, a posebice mlađim hrvatskim naraštajima morali biti svijetli primjeri domoljublja, inteligencije, vještine, kulture, dostojanstva i časti u nemirnim vremenima koja su stigla ili samo što nisu.

Razgovarao: Davor Dijanović