I ove godine obilježavanje 78. obljetnice Bleiburške trageadije i križnog puta neće biti na bleiburškom polju, mjestu gdje je 1987. podignut prigodni spomenik žrtvama i dvadesetak godine kasnije uređeno spomen obilježje sa binom za održavanjem mise. Tu su se od 2007. stalno održavale komemoracije uz prisustvo svečenstva i visokih predstavnika Republike Hrvatske, pod pokroviteljstvom Hrvatskog Sabora.
Ovo je posljedica prošlogodišnje zabrane austrijskih vlasti, koje su ne samo zabranile misno slavlje nego su nasilno oskrnavili spomenik, izbrisali dio teksta na hrvatskom jeziku i skinuli hrvatski grb. Umjesto toga misa zadušnica održati će se u jednoj susjednoj crkvi .
U nedavnoj izjavi Počasnog bleiburškog voda (PBV), koji vodi brigu o spomeniku, rečeno je da je podignuta tužba u Austriji za vračanje grba!
Istaknuvši da u Bleiburg nisu išli veličati nikakve sustave, države ni ideologije, nego obilježiti sjećanje i pomoliti se za sve ubijene od Bleiburga do grčke granice, …
A bas je tu, o ovom gornjem tekstu, srž ovog problema, to jest nije pitanje grba toliko sporno koliko je pitanje ideologije koja se želi nametnuti ovoj tragediji. Tobože tu se ne iskazuje pijetet žrtvama nego se veliča fašizam, to jest ustaštvo, iako znamo da su večina žrtava bili civili a ne vojska, koje se nažalost ne spominje na spomeniku, a trebalo je!
Osim toga tu se radi i o povijesnim činjenicama, o kojima je nedavno u Glasu koncila pisao austrijski povjesničar dr. Florian Thomas Rulitz, gdje se govori o nastojanju nasilnog pripajanja Južne Koruške, koju su Titovi partizani okupirali krajem Drugog svjetskog rata.
Drugim riječima današnja Austrija može biti zahvalna Hrvatima da je taj dio njihove zemlje ostao unutar njihovih granica. Da bi to bilo moguće došlo je do izmjene na Bleiburgu, između Engleza, koji su prihvatili hrvatske izbjeglice, i Titovih partizana. Tako su Hrvati bili žrtvovani za Južnu Korušku!
Austrija ovom zabranom želi sebe prikazati kako stoji na braniku u borbi protiv totalitarnih režima, ali zaboravlja svoju vlastitu povijest koje bi trebala biti i te kako svijesna ili možda želi na ovaj način donekle oprati ljagu svoje crne prošlosti.
Nezaboravimo da je u Austriji rođen sam Hitler, da je ona mirno bez ikakvog otpora prihvatila anschluss priključenje Njemačkoj. Da su unutar njenih granica bila uspostavljeni prvi sabirni logori Židova koji su silom bili potjerani iz istočnih zemalja Europe prije nego je došlo do njihove masovne likvidacije u koncentracijskim logorima.
Ti su sabirni ili tranzit logori bili uspostavljeni već 1941. godine pod vodstvom Adolfa Eichmanna, kasnijeg sprovoditelja Holkausta, kad se još nije znalo što napraviti s Židovima, jedna opcija je bila sprovesti ih u prekoceanske zemlje, kolonije, tipa Madagaskar.
Kasnije, jednom kad je bilo odlučeno u siječnju 1942. na konferenciji u Wannsee za konačno rješenje židovskog pitanja Austrija je bila jedna od zemalja gdje su žrtve masovno likvidirane u logorima, kao što je bio Mauthausen, Gusen i drugi, sa stvarnim brojem žrtava a ne napuahnim, izmišljenim, tipa Jasenovac.
Austrija nemože u tom smislu nikome davati lekcije, a ovdje se radi samo o novijoj povijesti, bez da idemo dublje u onu stotinama godina staru kad smo bili dio te monarhije, kasnije carevine, dijelili njenu sudbinu, bili branitelji njenih granica, krvavili za nju tokom dugih turskih ratova.
Sjetimo se Nikole Šubića Zrinskog koji je svojom herojskom smrču 1566. u Siget gradu zaustavio turski pohod na Beć, zatim spasili je 1848. u godini revolucije u Europi na čelu s Banom Jelačićem, bili tako rekuč zadnji koji smo se za nju borili u Prvom svjetskom ratu.
A kao zahvalu dobili smo ugašenje života naših najuglednijih plemičkih obitelji, Zrinkskih i Frankopana. Anektiranu, od Turske otetu, Bosnu i Hercegovinu sebi je prisvojila 1878. godine umjesto da je dade Hrvatskoj kojoj je povijesno i etnički pripadala.
Dalmaciju je grčevito držala u svojim šakama nedavši da Trojedno kraljestvo doživi svoje ujedinjenje sve dok nije došlo do njenog rasula 1918.
Sada u novije doba ponovno osječamo mračne sile prošlosti. Kao da se je namjerno čekalo kad je trebalo donjeti konačnu odluku dati zeleno svijetlo Hrvatskoj za ulazak u Schengensku zonu, tada Austrija stavlja svoj veto na bleiburšku komemoraciju, znajući da Republika Hrvatska neće reagirati radi ostvarenja svojih strateških ciljeva, da bi onda uz malo komešanje na kraju pristala dati svoje odobrenje hrvatskom članstvu.
Dobro da se nismo trebli ponizno poći pokloniti kao u stara vremena njegovom kraljestvu K&K u Beču da nam usliši našu molbu. Iako tog kraljevstva više nema, sada možemo razgovarati na jednakoj razini jer: Regnum regno non praescribit leges (Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone) izgleda da su stare navike još tu!
Sa naše strane naš stav treba biti jasan i glasan, koliko god to negodovalo mnogima u Zagrebu. A nemojmo se zavarvat, o Bleiburgu se tokom 45. godina komunističke vladavine ništa nije znalo, pod prijetnjom smrti, prevladavala je šutnja koja se i danas u mnogoćemu nastavlja kad su pitanju događaji iz Drugog svjetskog rata i porača.
Zato se nemoramo čuditi da nasi susjedi zauzimaju stav kakav zauzimaju kad mi sami nismo u stanju voditi kako treba brigu o našim žrtvama, točno ih istražiti, obilježiti i o njima svijetu govoriti.
Tužba na austrijsku vladu neče biti uspješna bez političkog pritiska. Iako se radi o običnom vandalizmu, što se spomenika tiče, od strane austrijskih vlasti ovaj podmukli čin jest ustvari politički čin i zahtjeva političko rijesenje. Potreban je politički pritisak hrvatske Vlade na najvišem nivou.
Pijetet žrtvama treba iskazat na svakom koraku, ali najvažniji je onaj na izvornom mjestu, mjestu događaja, jer bez njega svi drugi gube na važnosti.
Stjepan Asić