V. Starešina: Ruski i srpski svijet nadživjet će trenutnu slabost Rusije i Srbije

Kad već ne smije u Moskvu poći beogradski vožd Aleksandar (Vučić), na put se 23. svibnja kao prva rezerva sprema banjolučki gazda Mile (Dodik). Toplim riječima punim razumijevanja, dobrodošlicu mu je u intervjuu banjolučkoj Alternativnoj televiziji poželio Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov, izrazivši nadu da “srpski prijatelji”, odnosno “srpska braća i strateški partneri” iz Republike Srbije i Republike Srpske (BiH) neće pokleknuti pred zapadnim pritiscima i uvesti sankcije Rusiji.

Posebno je razumijevanje iskazao za poziciju srpskog vožda Aleksandra Vučića, koji je eto, pod još većim zapadnim pritiskom da se odrekne srpsko-ruskog bratstva, nego što je to Milorad Dodik. Zato u ovom trenutku ne može niti pomišljati da krene u Moskvu obići brata Vladimira.

Nelagodno sudjelovanje na paradi

Nije zamjerio D. Peskov bratu Aleksandru, a niti bratu Miloradu što se 9. svibnja nisu ukazali na tradicionalnoj vojnoj paradi na moskovskom Crvenom trgu, a u čast ruske Velike pobjede nad nacizmom, na čijem je mitu Putin izgradio narativ geopolitičkog koncepta “ruskog svijeta” dajući si pravo da ga prema potrebi ostvari “ognjem i mačem”, odnosno “specijalnim operacijama”. Od Ukrajine nadalje.

Uostalom, i velika je parada ove godine smanjena na samo jedan simbolični tenk. A i prisutnost stranih lidera svedena je na nekoliko najvjernijih Putinovih vazala iz država nastalih raspadom Sovjetskog Saveza: Kazahstana, Tadžikistana, Uzbekistana, Armenije, uz dakako najpoznatijeg vazala – bjeloruskog predsjednika Lukašenka. Poslane iz okruženja suženog “ruskog svijeta”, Putinove poruke s parade, kako danas on vodi bitku protiv nacista novog doba oličenih u novim globalističkim elitama, od kojih trenutačno “oslobađa” Ukrajinu, zvučale su otužno anakrono.

Europske političke obveze naizgled su bile razlog zbog kojeg Aleksandar Vučić i Milorad Dodik nisu mogli biti dio moskovskog obilježavanja Velike pobjede nad nacizmom i fašizmom. No zapravo, te europske obveze izolacije Putinova režima pomogle su Vučiću i Dodiku da izbjegnu “bratsku” dužnost i nelagodu sudjelovanja na moskovskoj paradi. Jer danas se više nitko, ako baš ne mora, ne želi slikati niti pokazivati bliskost s Putinom.

Još prije dvije godine Moskva bi snažno osuđivala takvu izdaju “braće, partnera i prijatelja”. Danas čak i Putinov službeni glasnogovornik Dmitrij Peskov ima razumijevanja za tešku Vučićevu poziciju pod zapadnim pritiscima, a Vladimir Putin, koji je još prije nekoliko godina bio tretiran kao vođa velike svjetske sile, danas je sretan ako mu u goste dođe i banjolučki gazda Mile.

Unatoč tome što ruski osvajački rat protiv Ukrajine još uvijek traje, Putinov narativ “ruskog svijeta” već je poražen u međunarodnoj političkoj areni. Njegova borba i rat protiv “nacifašista” danas se u demokratskom svijetu bez greške iščitavaju kao sarkastični naziv za – ruski osvajački rat za porobljavanje drugih naroda i država.

Putinova Rusija danas je politički najslabija u svojoj novijoj povijesti. Po prezrenosti na međunarodnoj sceni može se usporediti s položajem Miloševićeve Srbije devedesetih godina prošlog stoljeća, kada su pojmovi Milošević i Srbija asocirali na: ratna osvajanja, ratne zločine, genocid, diktaturu…

Utješne stvari za Hrvatsku

Znači li to da je projekt “ruskog svijeta” definitivno politički poražen, samo još treba okončati rat? Ako je tako, nije li sad trenutak da se u povijest pošalje i njegov manji brat “srpski svet” u ime kojeg Aleksandar Vučić i epigoni (i uz pomoć Rusije) trajno destabiliziraju susjedne države – BiH, Crnu Goru, Kosovo, Hrvatsku, Sjevernu Makedoniju?

Odgovori nisu nimalo optimistični. Srpski velikodržavni projekt nije nestao sredinom devedesetih kada je unisono osuđen od međunarodne politike i javnosti. Nije nestao ni s Daytonskim sporazumom niti s NATO-ovim bombardiranjem Srbije. Nadživio je Slobodana Miloševića, stabiliziran je i neutraliziran pod Borisom Tadićem, reinkarniran i ponovo aktiviran pod Aleksandrom Vučićem. Danas se iz Beograda i regionalnih ekspozitura, uključujući i one u Hrvatskoj, širi isti narativ o ugroženom srpstvu kao i uoči ratnog pohoda devedesetih, iste optužbe za fašizam – ustaše napadaju odasvud. Pa čak i iz povijesti.

Za Hrvatsku je utješno što JNA više ne postoji i što je članica NATO-a. Ali i današnja Srbija osvaja drukčije, mekim mirnodopskim sredstvima. Iluzorno je očekivati da će veći brat, “ruski svijet” biti manje “vitalan”.

Drugo, srpski, odnosno ruski svijet duboko je ukorijenjen ili preko svojih vazala i agenata infiltriran u ekonomiju, kulturu, politiku, medije država i naroda koje nastoji pokoriti, pa puka promjena garniture na vlasti ne znači kraj, već samo prestrojavanje i postrojavanje uz novu garnituru – uz “Vučića” nakon Vučića ili “Putina” nakon Putina.

Uz to, zapadne države, predvođene SAD-om, što iz neznanja, što namjerno godinama politički podržavaju i financiraju projekte “srpskog sveta”, primjerice u Hrvatskoj, samo ako se presvuku u manjinska prava, svjetsku pravdu i slične poželjne oprave. Ne vjerujem da Ukrajina to može izbjeći.

Zapravo, gazda Mile ide u Moskvu samo pozdraviti i oprostiti se s bratom Putinom. Dok vožd Vučić čeka novog – velikog brata. I kalkulira kako prilagoditi “srpski svet” novim okolnostima.

Višnja Starešina
Slobodna Dalmacija