V. Lončarević: Matošev poučak – Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća

Matica hrvatska nedavno je prigodnim skupom obilježila 150. obljetnicu rođenja Antuna Gustava Matoša. Ne slučajno, a točno, skup je nazvan Matoš naš suvremenik jer je Matoševa misao u mnogočemu aktualna, svježa i poticajna i u onomu što je teza ove skromne rubrike „emigrantika patriotika“: Hrvatska je „neograničena“ u mogućnostima vlastite (kulturne) afirmacije. Skup je naime zahvatio i njegovu pečalbu – Matoša na tuđim pragovima, no svega vazda i jedino usredotočena na Hrvatsku i hrvatstvo.

Iako imasmo još pisaca pod egidom pečalbara, što onih vlastitim voljom, što, i više, nevoljom, jedva je tko s tih putovanja donio više svijeta u Hrvatsku, a malo će biti i onih koji su od Matoša više Hrvatske i hrvatstva ponijeli u svijet.

„Globetrotter“, kako sam sebe nazva, lutajući između Beograda, Ženeve, Pariza i Rima, Matoš je živio u dihotomijama, čežnjom pišući Domovini iz tuđine, sanjajući je i žudeći za njom, da bi Kod kuće plakao nad njezinim nesrećama i neharnim sinovima. No takav, sav u osjećanju, jer „pet čula imaše širom otvorenih utiscima života“, kako zapisa njegov pobunjeni discipulus Tin, približavao nam je svijet. On je istodobno itekako dobro shvaćao koliko je važno da brojem malen i porazbacan, no kulturno povijestan, bogat i konzistentan narod kao što je hrvatski predstavi tom svijetu istinu o sebi i spomenom trajnijim od mjedi upisuje svoje ime na svjetski zemljovid.

Jer nije malo onih koji su to nijekali, od Vuka, Kossutha, Marxa… U tom pogledu, on je i bez razrađene strategije strateški intuirao i vizionarski pronicao i promicao Hrvatsku i hrvatstvo kao nezamjenjiv dio duha, povijesti i kulture „bijelog Zapada“, pa piše: „Već se u nekoliko navrata upozoravaše na to da Hrvati ne upućuju inozemstva ni u ono što u Hrvatskoj vrijedi. No kako se ipak tu i tamo za nas zanimaju, pored našeg nehaja i zbog oskudice svakoga narodnog ponosa, izvještavaju o nama obično oni kojima ide u račun da se patvori i ono malo pravih hrvatskih vrijednosti. Kakve strahote, kakve sramote i laži nalazimo o Hrvatima samo u enciklopedijama kojima se na našu sramotu u neimaštini vlastitih moramo koristiti. Iako bi naša Akademija, u eventualnoj vezi s prvim naučnim zavodima Europe, morala takve krive informacije autoritativno pobiti, kad već sama drži ispod svoje časti da svijet o nama stručno informiše, naši prvi naučni zavodi mirno gutaju te atentate na hrvatsku istinu, što se često pod firmom čiste nauke izvoze bog-te-pita odakle na naš rovaš. Svi mi, a naučni naši instituti u prvom redu trebali bi nastojati da kod svih informativnih većih svjetskih poduzeća o Hrvatima informišu Hrvati, ili da barem kompetentni Hrvati slučajne krive informacije isprave ili pobiju. Sve se to na žalost ne dešava! Što se sve, kakve gluposti i laži se ne šire na naš trošak samo u stranoj štampi.“ (I domaćoj, dodali bismo…)

Evo dakle cijeloga programa u nekoliko rečenica, kako samo genij može dati. Pa pita li se danas tko u hrvatskim „naučnim institutima“ (o „državnim organima“ nije mogao govoriti jer smo njima tada oskudijevali) što mu je činiti, evo puta najizvrsnijeg, jer zacijelo ne bi trebalo dvojiti o tom da u našim ustanovama sjede „kompetentni Hrvati“, sposobni i prijegorni da kod „informativnih većih svjetskih poduzeća o Hrvatima informišu… ili da barem slučajne krive informacije isprave ili pobiju“, a o atentatima na hrvatsku istinu da i ne govorimo.

Matošev poučak više je nego jasan: u svijetu treba za Hrvatsku raditi s drugima i među drugima. Primjeri? Među posljednjima koji su mi dostupni dvojezični je hrvatsko-albanski zbornik o Milanu pl. Šufflayu, s referatima lanjskoga simpozija u Ulcinju, među čijim je organizatorima bilo i Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore. Ili pak, dok ovo pišem, stiže vijest da Predsjednik Vlade otvara u Subotici Hrvatsku kuću. Primjer je to pametna ulaganja, nama vrednijeg od, kako je slikovito rečeno, ulaganja u nosače aviona. Navezujući se na prethodnu temu, to bi mogao biti model našeg „Francuskog instituta“, namijenjen ne samo hrvatskim manjinama i iseljeništvu nego i svijetu – baze iz kojih bismo širili istinu o sebi (pod uvjetom da istinu znamo). A zamislimo sada što „naučno“ perspektivno, primjerice da naši „naučni instituti“ sustavno i ciljano na (post)diplomske studije upućuju mlade humanistikuse i sociose koji će istraživati arhive od Rima, Pariza i Beograda, preko Petrograda, Londona i Praga, do Beča i Carigrada, punih neistražena blaga podataka o Hrvatskoj i Hrvatima? Pa da vidimo gdje smo i što smo (bili) sebi i drugima!

Sve ovo može djelovati kao „nabacivanje“ tema bez vidljiva reda. No pisac vjeruje da Hrvatska ima pameti i duha svemu tome pristupiti promišljeno, razborito, s krajnjom idejom o „neograničenosti“ da se kao nacija i država u svijetu uprisutnjujemo kao kulturni „faktor“, a s time ide i sve ono što pripada drugim politikama. Neka nas ne zavaraju i ne obeshrabruju naše skromne zemljopisne i demografske dimenzije, jer povijest ne čine, a budućnost ne stvaraju brojevi, nego duh! A da tomu duhu osim srca treba i pameti, Matoš je dobro znao…

Vladimir Lončarević
Vijenac