Domovina uredništvo
Spomenka Vlašić provela je djetinjstvo i mladost u New Yorku. Tamo je diplomirala, a po povratku u Hrvatsku radila je u javnim i privatnim institutima dok nije otvorila vlastiti obrt. Ovom prigodom Spomenka dijeli s nama svoja iskustva od povratka u Lijepu Našu do otvaranja vlastite škole engleskoga jezika.
Koji je Vaš posao?
Imam obrt i podučavam djecu i odrasle engleski jezik.
Kako se usavršavate? Kako pratite nove trendove svoje profesije? Kako održavate kontakt s izvornim oblikom jezika koji podučavate?
Dosta čitam, kupujem knjige i idem na konferencije koje se održavaju jednom godišnje u Zagrebu. Tamo se može upoznati puno zanimljivih ljudi, slušati njihova iskustva, čuti kako oni rješavaju razne probleme.
Radili ste u državnom i privatnom sektoru. Koje su prednosti i mane na koje nailazite u jednom i u drugom?
Prvo sam radila u državnom sektoru u Americi jedno kraće vrijeme dok se nisam preselila u RH. U Hrvatskoj sam radila u privatnoj jezičnoj školi, u Američkoj međunarodnoj školi u Zagrebu te nakon nostrifikacije diplome u državnim školama. Posljednjih 12 godina radim u svom obrtu. Mislim da su prednosti u privatnom sektoru to što su manji razredi i profesorica se može više posvetiti učeniku.
Koliko je teško otvoriti vlastiti obrt? Koliko truda zahtijeva administrativni posao svaki mjesec? Koliko se isplati imati vlastiti obrt?
Ne znam kako je danas kad se otvara obrt, možda je nešto lakše. Kad sam ja otvarala bilo je dosta papirologije, liječničkih pregleda itd. Kada imaš svoj obrt, ti si “gazda” i lijep je to osjećaj, ali i veliki strah i odgovornost jer sve ovisi o tebi. Ako su djeca ili stariji polaznici zadovoljni, onda će nastaviti dolaziti niz godina. Budući da pretežno imam nastavu na individualnoj razini, mogu se stvarno maksimalno posvetiti svakoj osobi. Isplati se imati svoj obrt jer ako su polaznici zadovoljni, onda imaš dovoljno posla. Doprinosi, iako na paušalnoj bazi, nisu mali pa se mora dosta sati raditi da bi se isplatilo. Radi se puno više sati nego u školama. Kada radim, zaradim. Kada su djeca na ljetnim praznicima ili ih nema zbog bolesti ili nešto slično, onda ne zaradim za razliku od škola gdje se plaća za svih 12 mjeseci.
Koliko sati radite tjedno?
Do ove pandemije, znala sam raditi tridesetak sati tjedno (ne uključujem u to sate pripreme). Svaki učenik/polaznik ima drugačije potrebe. Nekome ne ide engleski u školi pa radimo po knjizi, nekome dobro ide pa im nađem nešto teže, odrasli polaznici žele zbog posla, zbog putovanja, itd. Zato treba više vremena za pripreme jer za svaku osobu trebam nesto različito. Ima puno više posla ali je i izazovno. Kako mi dolaze ujutro i popodne, imam osjećaj da sam u učionici skoro cijeli dan pa me to dosta umara, ali nigdje nije savršeno.
Što vam se najviše sviđa o vašem poslu?
Najviše volim svoj posao jer mogu dobro upoznati svakog polaznika. Uživam s njima jer su mi svi dragi na svoj način. Budući da često imam nastavu jedan na jedan, oni ponekad dođu sa svojim problemima (nekad školskim a nekad kućnim) i žele pričati o njima. Naravno na engleskom!
Ima li neko posebno iskustvo koje vam je ostalo u sjećanju?
Imala sam jednog dječaka koji je počeo dolaziti u 6. razredu osnovne škole, sve do 4. razreda srednje škole. Ja sam toliko puta ponavljala isto gradivo da sam se već pitala zašto se to gradivo ne usvaja. Njegova mama je bila jako zabrinuta hoće li ikad biti išta od njega. Ja sam joj stalno govorila da će se on pokrenuti kada bude malo stariji i bude mu važnije. Tako je i bilo. U srednjoj školi (od 2. razreda) ga nisam prepoznala. Kao da se probudio iz nekog zimskog sna. Godinama sam mu govorila da on to može ako hoće i točno se dogodilo kako sam rekla njegovoj mami. Krenuo je kad je on bio spreman i kad mu je značilo nešto.
Koliko biste mladima preporučili Vaše zanimanje?
Biti učitelj/profesor je po meni jedno divno zvanje. Imaš priliku oblikovati osobu (osobito ako su mlade). Ako nije velik razred ili ako se može u malim grupicama ili još bolje, kad je individualna nastava, onda se puno toga može. Nije upitno može li se nekoga naučiti nešto. Može! Po meni je mnogo važnije popričati s tim učenikom, dati mu podršku, saslušati ga kada dođe umoran, nekad i gladan, ili nakon dobivene jedinice (zasluženo ili ne) i jednostavno uliti nadu da on to sve može ako želi. Ja sam došla kao petogodišnje dijete u New York i nakon pola godine vrtića, počela prvi razred. Od straha se nisam javljala jer mi se činilo da druga djeca znaju a ja nešto ne znam. Tu su nastale rupe iz matematike, a tada nije bilo instrukcija. Bilo je puno jedinica i nakon njih, batina zbog tih jedinica. Hvala Bogu da djeca danas imaju pomoć. Nismo rođeni za sve i to je normalno. Raditi ovaj posao je meni nešto najljepše. Ovaj se posao radi srcem jer se nitko još nije obogatio radeći ga.
