Domovina Urednistvo
Piše: Saša Radović/Tjedno.com
Povratak generala Gotovine i Markača probudio je usnulu hrvatsku javnost. I ne samo probudio, nastala je euforija domoljublja kakvu nismo doživjeli od devedesetih godina. Zastave su vijorile gradskim trgovima, puk s crveno bijelim kapama i šalovima podizao je ruke, suze sreće lile su se po hrvatskim obrazima…
Iz perspektive izvana, činilo se da Hrvati beskrajno vole svoju domovinu i svoje generale. Ali!? Zašto nitko iz te goleme gomile domoljuba nije zastao u bučnoj, urnebesnoj euforiji i uputio ili poslao Vladi, DORH-u, SOA-i, policiji ili bilo kome, upit: „Gdje su oni koji su za izdaju Ante Gotovine inkasirali Judine srebrnjake, 5 milijuna dolara i 350.000 kuna?“
Jesu li možda i oni među ushićenom masom ispod zastava i transparenata sa šahovnicama? Bilo bi lijepo i pošteno da netko upre prstom u njih, pa da ih raspojasana masa nešto priupita…
NAGRADA JE ISPLAĆENA
Za neupućene treba reći da je Vlada SAD-a ponudila pet milijuna dolara za vjerodostojnu informaciju koja bi dovela do uhićenja generala Gotovine. Pierre-Richard Prosper, čelnik Ureda za ratne zločine dodao je da će informatoru biti zajamčena zaštita identiteta i preseljenje u bilo koji dio svijeta, uključujući i SAD. A, naša Hrvatska je za uhićenje svoga generala obećala izdajniku još 350.000 kuna.
Godinu dana nakon što je na Tenerifama uhićen general Ante Gotovina, Nacional je iz diplomatskih krugova neslužbeno doznao da su Amerikanci isplatili nagradu od 5 milijuna dolara osobi koja je otkrila gdje se nalazi odbjegli general.
Pratio sam bijeg i uhićenje generala Gotovine, neravnopravnu borbu miša i mačke, Davida i Golijata, individue i moćnog, organiziranog državnog mehanizma. Nesreća nevinog generala doticala me je i osobno.
Dragovoljac sam od 1991. do 1995., instrukror borbenih vještina Specijalnih postrojbi, časnik HV. Upoznao sam svoga zapovjednika, tada brigadira Antu Gotovinu. Nije bio samo zapovjednik, nego primjer i uzor svima nama.
Kasnije, nakon rata, u svojoj knjizi „Tko je jamio, jamio!“, u olovnom hadezejskom vremenu kad je spomen imena Ante Gotovine bilo nepodoban, pa i opasan, na stranicama 170. i 171. spominjem svoga generala. Tekst završava: —– duboko sam uvjeren da je Ante Gotovina apsolutno nevin po svim točkama Haške optužnice, te da je njegovo suđenje, a posebice držanje u pritvoru – više nego nepravda!
Dvoličnost nekih poznatih imena hrvatske javnosti objavljena je u Slobodnoj Dalmaciji 12. ožujka 2005. godine. Na upit, biste li prijavili Antu Gotovinu, da ga vidite?, između ostalih, Damir Kajin, Jozo Radoš, Šime Lučin, Danijela Trbović, Joško Morić, Žarko Puhovski, Zoran Pusić… rekli su da bi ga prijavili. Najopširniji bio je Radimir Čačić:“ Pa naravno da bih ga prijavio. Taj novac koji se nudi za informaciju o Gotovini treba odmah uzeti!“
Drukčija, rezolutna i ponosna bila je Vedrana Rudan. Ona je rekla samo:“NE!“
JUDINI SREBRENJACI
Ne bi me previše smetalo da je Antu izdao neki Srbin, Talijan, Mađar ili Afrikanac. Srbi su nam bili neprijatelji, a Talijani, Mađari ili Afrikanci, također su manje krivi – izdali bi stranca, a ne svoga čovjeka. Strašno je, tragično i podlo, to što su generala Gotovinu koji se borio za Hrvatsku, izdali i prodali za šaku srebrnjaka – Hrvati! Zato prozivam Vladu RH, DORH, SOA-u, policiju ili bilo koga, da javno obznani i odgovori: „Tko je podijelio Judine srebrnjake“? (preuzeto sa portala tjedno.com)
