T. Šovagović: San bez Kapetana

Svaki sedmi dan mjeseca lipnja od 1993. boli na drukčiji, dublji način. Kišni ponedjeljak nedaleko od njemačkoga grada Denkendorfa u vječnost je odveo kapetana hrvatske košarkaške reprezentacije Dražena Petrovića. Sve poslije i u košarci i u životu bilo je traganje za Kapetanovim nadahnućem, odavno presušenim u seniorskoj nam reprezentativnoj vrsti, budući da je Hrvatska posljednju medalju osvojila 1995. u Ateni, pobjedom protiv domaćina Grčke u utakmici za treće mjesto. Tri desetljeća nakon Draženove smrti živimo stvarnost u kojoj rijetki znaju da je „Zadar“ četvrti put osvojio prvenstvo Hrvatske, živimo jalovost ispodprosječnih hrvatskih ABA ligaša (ah, ta regija), živimo nadu u reprezentativnim pretkvalifikacijama koje čekaju novoga izbornika Josipa Sesara, živimo iluziju koja još dugo ne će biti pretočena u medalju, ma kako nas prije velikih natjecanja uvjeravali košarkaški stručnjaci da vrijedimo, da je sve to igra na dvije, tri odlučujuće lopte. Ali nema Dražena.

Nema Kapetana Petra da podvikne, da natjera mladiće prije osamnaeste godine više misliti na košarku, manje na novčanike, nema košarkaškoga Mozarta koji dirigira raštimanim orkestrom nekada vodeće igre tek rođene samostalne hrvatske države. Nema Dražena Petrovića koji s kumom Stojkom Vrankovićem odbija igrati za Jugoslaviju na Europskom prvenstvu u Rimu 1991., pa kasnije prosvjeduje ispred zgrade Ujedinjenih naroda zbog rata u Hrvatskoj, nema 28-godišnjega mladića koji Vladi Divcu objašnjava zašto više nisu „jednom braća“, jer gori Šibenik, jer je ratom opožarena Hrvatska. Što može putnik namjernik nego zastati pored sjene toga najtužnijega mjesta u Njemačkoj, pomoliti se uz kamen iz Draženova rodnoga grada, željezni križ i uokvirenu fotografiju nasmiješenoga Kapetana u dresu „Netsa“. I kada se učini da je sve napisano i izrečeno, dobrodošla je svaka anegdota, sjećanje, Muzej Dražena Petrovića uz zagrebačku dvoranu s njegovim imenom čuva ih u izobilju. Spomenici posvećeni Draženu također pričaju priču, onaj akcijski Kuzme Kovačića u hrvatskoj metropoli i sjedeći Kažimira Hraste u Šibeniku, golemi narančasti dres s brojem četiri, otvoreno igralište na Baldekinu, prvi koš u Preradovićevoj 3, oksimoronski zavaren da se neka nova dica ne igraju tute (bolji su mobiteli i igraće konzole), godine jutarnjega driblanja stolaca i trčanje do Solarisa i natrag, propuštanje maturalne večeri zbog majstorice s „Bosnom“, odluka da ne igra novu utakmicu nakon što je ubacio dva slobodna bacanja za 83:82, koja su administrativnom odlukom označila raspad Jugoslavije, osam godina prije krvavih događaja. Sve je to boljelo Dražena, kao što boli brojenje krvnih zrnaca obitelji Petrović, zaboravljajući pritom kako je 1991. jedino važno bilo – izabrati Hrvatsku. Oni koji su onomad prešli na agresorsku stranu danas su ponovno zvijezde o kojima se pišu memoari i „pijesme pijevaju“, ali postoji još mnoštvo onih s dobrim sjećanjem, ako ugase mikrofone ili nestane el. energije i svemrežja – koji pamte tko je u New Yorku prosvjedovao protiv velikosrpske agresije, a tko je u Beogradu čekao rasplet situacije.

Dražen Petrović je u onostranosti dulje vrijeme od onoga provedenoga na ovom svijetu, a njegov trag nepresušno ostaje, dokumentiran novinskim isječcima, snimkama utakmica, odavno požutjelim naslovnicama, ili u novim izdanjima tiskovina s osvježenim rečenicama suvremenika. Nitko nije tako volio košarku i Hrvatsku, reprezentaciju koju je 1992. odveo do nezaboravnoga olimpijskoga badalonskoga finala s jedinim originalnim „Dream Teamom“, predvođenim Michaelom Jordanom. A mi smo umjesto Zraka imali San u svojim redovima. I znali smo cijeniti, poštovati talent koji je nadopunjen radom bio uvjeren da svakoga može pobijediti. I ma kako se s petstotinjak novih šutova tješio jutro nakon poraza, duboko je Dražen emotivno proživljavao svaku izgubljenu utakmicu. U žestokoj konkurenciji teže mu je bilo s „Cibonom“ postati prvakom bivše države negoli osvajati europske i svjetske naslove s reprezentacijom Jugoslavije. Ni u jednosezonskom španjolskom boravku nije došao do titule prvaka, ali je s „Realom“ osvojio Kup pobjednika kupova. I to sa 62 postignuta koša. Opjevano je sjedenje na klupi kod trenera Ricka Adelmana u Portlandu, gradu gdje stalno kiši, a nemaš se komu žaliti kada najbolji europski košarkaš nije na terenu. Kratkotrajna sreća pronađena u New Jerseyju i „Netsima“, ovjekovječeni broj tri za putovanje u isteknuće osobne iskaznice 7. lipnja 1993. i sat koji je zauvijek stao u 17:20 na njemačkoj autocesti.

Sve je tako poznato i sve je tako novo. Za naraštaje koji su subote provodili na Baldekinu, poslije u Ledenoj dvorani Doma sportova, slušali radijske prijenose na tranzistoru, putovali sa „Šibenkom“ i Draženom na europska finala u Padovu i Berlin, ili s „Cibonom“ u Atenu i Budimpeštu. Za naraštaje koji su na „Radio Ciboni“ slušali „Sportski globus“, izrezivali statistike Draženovih NBA utakmica, brojeve koje je matematičkom preciznošću bolje znao i od prijatelja Nevena Bertičevića, vjernoga svjedoka svih nota šibenskoga Maloga. „Kad raziđe se dim“ ostat će povijest nepokorenoga autoriteta, genijalnoga igrača spremnoga hodati na rubu incidenta, povučenoga i skromnoga izvan parketa, transformacije atleta kao u najvećih glumaca. Spreman pomoći nevoljniku, biti prvi među jednakima, igrati utakmice koje bi mnogi preskočili, po cijenu života. Bio je to jedini put koji je priznavao – ono što će nogometni izbornik Zlatko Dalić pretočiti u dvije svjetske medalje poniznosti.

E, moj Dražene, danas je košarka u Hrvatskoj na dnu, poštujemo umijeće Luke Dončića i Nikole Jokića, ali tražimo hrvatski zamah, tako naivno prizemljeni desetljećima, točnije – otkako si otišao. I one tri bronce iz devedesetih bile su ostavština Tonija Kukoča i Dina Rađe, vjernih suparnika iz „Jugoplastike“, očeličenih u međusobnim dvobojima. Sve poslije – luk i voda. Bez strijele i strijelca koji će se, ako treba, postaviti protiv cijeloga svijeta, uvjeren da je Hrvatska najbolja. Cijenimo sve koji su napornim radom došli do športskoga Parnasa, ali nešto nedostaje. I uvijek će. Nedostaje čvrsto podignuta ruka prema krovu dvorane, znojnik na šuterskoj desnoj ruci i – san da se nije sanjalo. Ni zaboravilo.

Tomislav Šovagović