Domovina uredništvo
Kriza našeg vremena je prešla s kulturnog i moralnog polja na psihološko polje, to jest psihologiju u njezinom etimološkom smislu, a to je „znanost o duši“. Ako moral uspostavlja zakone ljudskog ponašanja, psihologija istražuje kognitivni i afektivni život čovjeka. Čovjek je sačinjen od duše i tijela, a duša, koja je vitalni princip tijela, ima dvije glavne sposobnosti, intelekt i volju. Kao tjelesno biće, čovjek je isto tako obdaren unutarnjim i vanjskim osjetilima koja sudjeluju u njegovom spoznajnom procesu. Kada su čovjekove primarne i sekundarne sposobnosti dobro uređene, njegova se osobnost harmonično razvija. Ali kada se u opskurnom susretu između osjetilnih dojmova i duhovnih sposobnosti razviju neuređene strasti, duša doživljava situaciju neravnoteže koja može dovesti do moralne i psihičke propasti.
Čovjek riskira psihološki slom kada postane nesvjestan jedinog istinskog kraja svog života, a to je naše posvećenje i Božja slava.
Moglo bi se prigovoriti da se mnogi pojedinci, unatoč tome što su izgubili iz vida čovjekov primarni cilj, doimaju u psihološkom pogledu bez problema. Pa ipak, psihološka stabilnost koju zdravlje, novac i sami osjećaji daju je samo prividna. Pojedinci koji su naizgled jaki, ali su lišeni Boga, nalik su kućama izgrađenim na pijesku o kojima govori Evanđelje. Sve što je potrebno jest gubitak jednog od lažnih dobara na koja se oslanjaju kako bi u njima pokrenuli psihološku krizu. No, što se događa kada rizik za njihove živote ne dolazi od gubitka pojedinačnih dobara, već od društvenih katastrofa poput rata ili pandemije koje narušavaju društvo? Tada se više nego ikad obistinjuju riječi iz Evanđelja: „Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika” (Mt 7, 27).
U burnim razdobljima povijesti moramo shvatiti da samo u sebi ne možemo pronaći rješenje za probleme koji nas muče. Ne vodimo političku, društvenu ili medicinsku bitku, već smo vojnici dugog rata protiv tijela, Sotone i svijeta koji seže od nastanka čovjeka. U toj borbi, fra Réginald Garrigou Lagrange (1877.-1974.) objašnjava da je „izgrađeni unutarnji (duhovni) život jedino što je potrebno za svakoga od nas” (Tri doba duhovnog života, nakladnička kuća Vjera i kultura, Verona 2020., str. 21). Istinski čovjekov život nije zapravo površinski i izvanjski život tijela, predodređen za propadanje i smrt, nego besmrtni život duše, koja svoje moći usmjerava u pravom smjeru.
Bog ne traži od nas da spasimo društvo, nego traži da spasimo svoju dušu i da mu damo slavu, i u samome društvu isto tako kroz javno svjedočenje istine Evanđelja. Samo Bog spašava društvo, i On to čini kroz Crkvu, koja nikada ne gubi svoje specifične značajke, počevši od svetosti koja joj je svojstvena. Iz tog razloga, za vremena opće zbunjenosti i malodušnosti, fra Garrigou Lagrange piše sljedeće: „Postoji potreba da svatko od nas razmišlja o jedinoj potrebnoj stvari i da od Gospodina tražimo svece koji žive samo po ovoj misli i mogu biti veliki uzori svijetu, kojemu su i potrebni. U najnemirnijim vremenima, kao u doba Albigenza i kasnije s usponom protestantizma, Gospodin je poslao mnoštvo svetaca. Potreba se ništa manje ne osjeća ni danas” (Tri doba duhovnog života, op. cit., str. 23-24).
Dom Prosper Guéranger (1805.-1875.) isto to ne kaže ništa drugačije: „U svojoj beskrajnoj pravdi i milosrđu, Bog je društvu u raznim razdobljima podarivao svece, ili je odlučio da ih neće podariti, na način da je potreban „termometar svetosti“ za određivanje stanja normalnosti jednog razdoblja ili društva” (Smisao povijesti, u Eseju o suvremenom naturalizmu, Izdanje Delacroix, 2004., str. 377).
To znači da postoje škrtija (siromašnija) stoljeća, dok su druga velikodušnija, u kontekstu korespondencije s milostima koje Bog daje pozivajući na svetost. Jedno od stoljeća koje je bilo siromašno svecima je petnaesto, a jedno od velikodušnijih stoljeća je bilo šesnaesto; jedno od škrtijih (siromašnijih) stoljeće bilo je dvadeseto, uz nekoliko blistavih iznimaka; hoće li dvadeset i prvo stoljeće biti razdoblje velikodušnog odgovora na milost? Koju temperaturu pokazuje duhovni termometar našeg vremena?
Ako pogledamo oko sebe, onda ne vidimo velike svece za koje bismo željeli da se uzdižu pored nas radi toga da nas održavaju. Međutim, možda zaboravljamo da kriterij svetosti nisu senzacionalna čuda, već sposobnost duša da iz dana u dan žive prepušteni Božjoj Providnosti, kao što je to činio sveti Josip, uzor svetosti, tihi i vjerni ratnik, aktivna i kontemplativna duša, koji je savršen primjer ravnoteže svih naravnih i nadnaravnih vrlina.
Nitko nije znao bolje od svetog Josipa koliko je zapravo Rimsko Carstvo bilo krhko i prividno, i nitko od njega nije bio svjesniji izdaje Sanhedrina, a ipak se pridržavao rimskog zakona popisa stanovništva i židovskih propisa vezanih uz obrezanje Isusa, a da nikada nije poticao nasilnu pobunu protiv vlasti. U njegovom srcu nije bilo ljutnje, nego mirnoća, a jedina mržnja koju je poznavao bila je mržnja prema grijehu. Godina svetog Josipa koju je proglasio papa Franjo sada je završila, ali pobožnost svetom Josipu mora nastaviti nadahnjivati vjernike katolike i poticati ih na potragu za svetošću, koja pak ima svoj vrhunac u Isusu Kristu. Samo On ima apsolutnu i univerzalnu puninu milosti i samo On čini svece velikima.
A danas, više nego ikad, potrebni su nam sveci, pravedni i uravnoteženi ljudi, koji žive u skladu sa svojim razumom i svojom vjerom, koji nisu nikad obeshrabreni, već se uzdaju u pomoć Božanske Providnosti i Blažene Djevice Marije.
