Domovina Urednistvo
Piše: Ante Glavor
U nedjelju 5. srpnja 2015. godine Gospodnje a u organizaciji Društva “Braća Radić” i u zajedništvu sa Hrvatskom seljačkom strankom(HSS) za Australiju i Novi Zeland u H. K. “Braća Radić” održana je svečana komemorativna akademija za “Lipanjske žrtve” a u povodu 87-obljetnice atentata u beogradskoj skupštini na hrvatske narodne zastupnike 1928. godine.
Ovaj zvijerski atentat izvršio je Puniša Račić na Stjepana Radića, predsjednika HSS-a i hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini. Sličan slučaj dogodio se tisućama godina prije u starom Rimu kada je izvršen atentat na Julija Cezara a taj je dogadjaj ostao u spomenu trajan u povijesti čovječanstva. Pa kada danas srbski političar Aleksandar Vulin u hrvatskoj kući vrijedja i sikće na hrvatske svetinje, primjerice – blaženog Alojzija Stepinca, bilo bi mu pametnije da se osvrne na zvjerski atentat na mirotvorca Stjepana Radića i hrvatske narodne zastupnike i pospe glavu pepelom i reče- Peccavi ( sagriješili smo, oprostite).
Koliko ja znam to još nitko nije sa srbske strane do danas učinio.
Akademija je počela himnom i minutom šutnje a program je izvrsno vodila gdja Natalija Žabek. Predsjednik društva “Braća Radić” g. Stjepan Pišta Naraj u ime domaćina uputio je pozdravno slovo, rodoljubnom hrvatskom nazočnom puku, i održao svoj govor. A u programu su sudjelovali sljedeći – g. Slavko Subjak, predsjednik H.S.P. 1861, gdja Zorica Marušić, Ante Glavor, g. Josip Svržnjak, gdja Ljiljana Herceg, g. Vladimir Zrinski predsjednik H.S.S. za Australiju i Novi Zeland i g. Luka Kučan. Ispričan je bio g. Vladimir Pucak koji ove godine iz opravdanih razloga nije mogao doći.
U svojem govoru g. Vladimir Zrinski pročitao je i zakletvu Hrvatskog plemstva kojom su se zaklinjali na vjernost: Bogu, hrvatskom narodu i Domovini Hrvatskoj, a ona glasi; Sin sam Domagoja, Ljudevita, Trpimira, Branimira i Tomislava, Petra Krešimira, Zvonimira, Svačića i svih Kotromanovića, Kosača i Šubića Zrinskih i Frankopana. U mojim žilama teče plava krv tisuću naraštaja hrvatskih kraljeva, vitezova, banova, hajduka, uskoka i graničara.
Ja sam Hrvat plemenitog roda. Moji očevi bili su vladari i gospodari, nikada sluge. Hrvat je moje ime, moje prezime, moja prošlost i sadašnjost. Ne priznajem gospodara do Gospodina Boga u svojoj Domovini, on mi je jedini gospodar. Rodjen sam slobodan i slobodan ću umrijeti. Prisežem krvlju svojih pradjedova, djedova i očeva da ću čuvati svoj narod i svoju domovinu do zadnjeg daha i do zadnje kapljice krvi, boriti ću se, tako mi svevišnji Bog pomagao!”
G. Luka Kučan osvrnuo se i probudio svoja sjećanja na pokop i sprovod Stjepana Radića, te na žalost i tugu hrvatskog naroda, kada su cijelom Hrvatskom zvonila zvona.
Stjepan Radić i “Lipanjske žrtve” hrvatski su mučenici i velikani, oni ni mrtvi ne umiru, ime im živi sve više i više. Njihova djela i izgovorene riječi kucaju u svakom hrvatskom srcu sve do konca vremena.
Neka im je u povijesti čast i vječna slava!
