Domovina Urednistvo
O Antunu Bonifačiću sam prvo čuo, pročitao u prvoj knjizi u izdanju Knjižnice Hrvatske Revije koju je u emigraciji izdavao Prof. Vinko Nikolić pod naslovom Pod tuđim nebom : Hrvatsko emigrantsko pjesništvo 1945 – 1955 tiskano u Buenos Airesu 1957. godine.
Jedna od mojih najcijenjenijih knjiga!
Ja sam tada s roditeljima živio preko puta Buenos Airesa, na drugoj strani ušča rijeke Rio de Plata, Srebrene rijeke, u Montevideu u Urugvaju. Bio je to moj prvi dodir s emigrantskim tiskom i iseljeničkim kulturnim blagom gdje je Hrvatska Revija prednjačila svojim bogatim izborom.
U toj istoj knjizi naišao sam na liriku Ivana Ev. Šarića nadbiskupa vrhbosanskog, njegove nezaboravne pjesme Uspomene, “Uspomene davne moje, U mom srcu uvijek stoje. One su mi sestre drage, One su mi izvor snage ….”.
Obojica su uspjeli pobjeći nakon rata 1945 i naći utočište, prvi u Argentini a drugi u Španiji. Antun Bonifačić za vrijeme drugog svjetskog rata, radi na nižem dužnosničkom mjestu … stoji u Wikipediji, a tek 1973 do 1981 stupa na čelo HOPa, znači ne u domovini nego vani.
Nadbiskup Šarić je bio aktivan u političkom životu u BiH, prije i u vrijeme rata. Kao mnogi Hrvati, s oduševljenjem je dočekao Hrvatsku državu i o njenom vodstvu pozitivno pisao. Osuđuje ga se da je podržavao prekrštenje Srba? U Madridu preveo je Novi zavjet na hrvatski.
Treča osoba čije ime smeta dobrim sugrađanima grada Zagreba je Filip Lukas, koji je bio Predsjednik Matice hrvatske od 1928 do 1945. U tom je razdoblju kao istaknuti intelektualac i hrvatski domoljub postao jedan od simbola otpora jugounitarizmu (Wikipedija). Komunističke su ga vlasti u odsutnosti osudile na smrt, osudu koju je Županijski sud u Zagrebu poništio 2017. godine! Zar to nije dovoljno, ili je partizanski sud vaznije od suda RH?
Sigurno će biti još i drugih imena koji će nekima zasmetat, jer danas je to u modi u svijetu opčenito da se revizira povijest prema novim društvenim normama, ništa više nije sveto. Od velih pisaca kao što je Charles Dickens do političara tipa Winston Churchilla su na udaru, traži se njihovo svrgnuće, za sada uglavnom kipova.
Jasno, ovdje se radi o nečem sasvim drugom. Ovdje se radi o napadu na same temelje današnje hrvatske države, jer je država, neovisna, a ne neka (socijalistička) republika ovisna od drugih, zato sve što je povezano s državom je na meti. Tako je doslo do promjene u nazivu Hrvatskog (Drzavnog) sabora. To je ta perfidna igra tako zvane Antife, nije njima toliko stalo do tih par imena ali im je stalo što su dotični zastupali pravo hrvatskog naroda na svoju državu, a ne radi nekog ustaštva, jer za njih svatko tko je za hrvatsku državu je ustaša!
Sasvim je u pravu Matica hrvatska kad kaže:
Inzistiramo da u procjenama tko je od povijesnih osobnosti bio prikladan za ponijeti ime ulice ili trga ne budu mjerodavne presude komunističkih i socijalističkih sudova, nego isključivo presude sudova samostalne i suverene Republike Hrvatske, Predsjedništvo Matice hrvatske.
Ovo nije prvi puta da pojedinci i neke zajednice traže od države da zabrani pojedine simbole, znakove jer tobože krše rasna i druga prava ali zaboravljaju na pravo izraza, misli, pa i onda kad se to krši s nečijim principima. A isto tako ako će se nešto mijenjat onda treba biti obostrano, bilo to desne ili lijeve provinencije. Ali, jasno to dotičnim ne odgovara.
Možda, ako je rijeć o ustašizaciji javnog prostora kako to kaže Ivo Goldstein, onda treba ići korak dalje, počet s lustracijom i to odmah od samog vrha partije, to jest vlade.
Jer, dok u vrhu Vlade RH sjedi čovjek s inicijalima A.P. nemože biti mira u gradu niti u državi. Pa zar je gospon Ivo slijep, zar nezna da u Zagrebu, ne samo na uličnim imenima nego u Hrvatskoj opčenito vladaju Ustaše, pa to su nam poručili naši susjedi iz Beograda. Ako su to oni rekli onda mora da je tako, pa znamo da oni ne lažu , samo ne govore istinu, pa se toga moramo i držati. Ovo nije šala, ovo je ozbilna stvar!
Zašto gubiti vrijeme loviti malu ribu, po gradskim ulicama, kad velike ribe sjede u samom vrhu grada i države. Sve to treba promjenit, pardon, smijenjit, i eto nam prava i toliko očekivana lustracija.
Pitanje zašto se to prije nije dogodilo je bilo krivo ime. Mi smo htjeli lustrirat komuniste, ali oni su se vješto preubukli u ustaše i zato treba promjenit, pardon, lustrirat prvo ustaše da bi lustrirali komuniste!? Mislim da je tu sve jasno, tu nema dvojbe, čista matematika, jel tako?
A ako nije jasno, onda da budemo sto posto sigurni treba lustrirat jedne i druge, sav ekstremizam pa bio on lijevi ili desni, kako to i stoji u Rezolucijama Europe, gdje ….
Obje Rezolucije jednoznačno izjednačuju i osuđuju europske totalitarne režime: nacizam, fašizam i komunizam, a posebno naglašavaju savezništvo nacizma i boljševizma sklopljeno 23. kolovoza 1939. i civilizacijske strahote dugovječnog komunizma kao najstrašnijeg totalitarizma koji, nažalost, još nije vojno poražen.
To bi trebalo biti prihvatljivo svim anti borcima, tipa Svjetski židovski Kongres, Documenta, povjesničarima Ivi Goldsteinu i Hrvoju Klasiću. Jedino što u toj čistci i njih ne zamete vjetar, malo zastrašujuća misao, jer ipak svaki na svoj način daju doprinos javnom životu.
Neke stvari ako su tu duže vremena postanu dio ambijenta, kao i gradsko smeće koje se svako malo nahrpi. Malo pomalo ono daje gradu neku specifičnost, šarolikost i miris, bez kojeg grad postaje nezamisliv. Tako i ti nasi anti tipovi koji nas redovito zasipaju svojim upozorenjima da smo u opasnosti od poticanja mržnje i nasilja očitovano u imenima ulica čije porijeklo malo tko zna.
A baš kad se upre prstom u takvo neko ime tek onda ono oživi, i vrlo lako postane kamen smutnje, kao i onaj koji nas je na to, tobože, upozorio!
Stjepan Asić
