Domovina Urednistvo
Piše: Zoran Vukman
Kako je to čudno i paradoksalno: što čovjek tehnički više napreduje, što je sve više umjetnog u njegovu životu, utoliko je sve dalji od svoje iskonske biti, od čistoće svoga srca, od spontaniteta i jednostavnosti svoga bivanja. Po teretom srebroljublja i častohleplja oduvijek je posrtao čovjek svih epoha, ali nikada tako sofisticirano, tako slijepo kao danas, uvjeren da kroči na pijedestal svoje dovršene evolucije.
I u tom bunilu, čovjek uviđa da je gladan mudrosti i dubine, čistoće i jednostavnosti. Kad se nađe sam u tami, kad vidi što je gol čovjek, oljušten od svih socijalnih naslaga, od svega onoga što mu je pridodano, onda nalazi vlastitu jezgru – gleda u svoje lice onakvo kakvo jest. Netko se od te spoznaje promijeni, a netko se s tim ne može nositi jer nije svukao košulju sujete.
U suštini, što je duhovnost negoli težnja duše za svojim iskonom, izvorom, identitetom besmrtnosti? Što je duhovnost doli gol čovjek pod kapom nebeskom koji traži smisao i nalazi ga tek kad izgubi sve ono što mu je bilo blago propadljivo, u što je polagao svoje nade? Kad gledam ovo ljetno zvjezdano nebo, posuto milijardama dalekih zvijezda, pitam se koliko je čovjek malen jer ne može biti dobar učenik tih svjetlila nebeskih, ne može izvući pouku o veličanstvenom daru života nego je kadar snovati razbojstvo u tmini, kako drugoga prevariti i orobiti?
Što je duhovnost nego spoznaja naše transcendencije, i tog zvjezdanog neba koje je stvorio najpravedniji Zakonodavac? Što je duhovnost nego spoznaja da se prostor života i bitka širi izvan vidljivih dimenzija, da je njegova dubina, visina i širina nepojmljivo beskonačna? Neograničeni Bog je mogao stvoriti samo neograničeno postojanje. Smrtnost su vrata postavljena stvorenju da iziđe iz svoje ograničenosti u koju je palo, ne zato što je tako htio Stvoritelj, nego zato što je stvorenje htjelo biti izvan Njega ono što ne može biti.
Čovjek koji se odijeli od Stvoritelja, koji se udaljava od iskona, ostaje prepušten zakonima koje tako strastveno otkriva ali samo tim zakonima, ne i onome što ih nadilazi i čini djelotvornima. Mnogi se pitaju zašto danas nema toliko čuda koliko je bilo u Isusovo vrijeme. Ako je i onda vjera bila krhka, kakvo je tek naše vrijeme da Isus danas malo kome još može reći: idi, vjera te tvoja spasila! Ili – neka ti bude kako si vjerovao!
O čemu vrijedi više razmatrati negoli o mudrosti i dubini, širini i visini duha i života kojega živimo? U njegovoj konkretnoj stvarnosti duh uvijek može pronaći svoje ljestve! U tomu i jest njegova snaga, da se uzdiže iznad svih ograničenja, da ih apstahira. Ne na način zaobilaženja stvarnosti, nego življenja usred stvarnosti, usred bijede koja traži ljubav, usred opačina koje traže milosrđe!
Nije se lako boriti protiv vrhovništva tame. Nije se lako boriti protiv esencijalnog zla u duhovno uspavanom svijetu. Zlo djeluje narkotički, umrtvi žrtvu, uspavljuje joj savjest, otupljuje joj sposobnost razlučivanja dobra i zla. Ipak, postoje ljudi čija budnost nije zakazala, čiji duh bdije, čija srca traže istinu. Postoje ljudi koji su nevidljivi i anonimni zaštitnici naše umorne epohe, koji čine da svijet ipak i dalje plovi ususret svjetlucavim zvijezdama u daljini, kroza tamu koja se ponekad čini tako gustom i tjeskobnom.
Ali pred zoru, kad se čini da je sve utihnulo, odjednom sve oživi, zapjevaju ptice, rodi se novo jutro. Svaki dan je novo uskrsnuće, svaka noć staro poniranje. Život čovjekov je poput rijeke ponornice. U brzacima i poniranjima, u mirnim tokovima kao i u padovima. Na vodopadima je uvijek i najstrašnije i najveličanstvenije. Bog je i od pada stvorio pouku snage i ljepote. Kovitlac iz kojega crpimo energiju. Čudesan Bog.
Osim na portalu vlč. Zlatka Sudca tekstove Zorana Vukmana i promišljanja s područja politike, kulture, vjere i društva možete pratiti i na web stranici – www.zoranvukman.com
Autoru možete pisati na: izaobzora@gmail.com
