Što čeka Crkvu?

Joseph Ratzinger je prije gotovo pet desetljeća o vjeri rekao: „Vjera znači proboj iz vidljivog i mjerljivog u ono veće. Ona i sada znači proširivati horizonte i pružati se preko svih ograničenja. I sada ona znači dati se na put…“ Dati se na put i prekoračiti vlastita ograničenja. Jedino vjera to može. Za vjeru je potrebna i velika odvažnost jer svijet nam više ne povlađuje kad slijedimo Krista. Ratzinger je u svojoj knjizi „Vjera i budućnost“ koja sadržava niz njegovih radijskih predavanja iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, iznio neke misli o Crkvi koje danas možemo smatrati proročkima.
Citiram njegove riječi: „Budućnost Crkve može i hoće danas doći samo iz snage onih koji imaju duboke korijene i koji žive od čiste punine svoje vjere. Ona neće doći od onih koji samo rade recepte. Neće doći ni od onih koji se samo prilagođavaju dotičnom trenutku. Neće doći ni od onih koji druge samo kritiziraju, a sebe drže nepogrješivim mjerilom. Iz današnje krize i ovoga će puta sutra proizići Crkva koja će puno izgubiti. Smanjit će se, morat će početi sasvim iz početka. Neće više moći popunjavati mnoge građevine koje su podignute u vrijeme prosperiteta. S brojem sljedbenika izgubit će mnoge privilegije u društvu. Mnogo će se snažnije predstaviti kao slobodna zajednica koja je dostupna samo odlukom vlastite slobodne volje. Kao mala zajednica puno će snažnije tražiti inicijativu pojedinih članova. Sigurno će prepoznati i nove oblike službe, a istaknute kršćane koji već imaju neku profesiju, redit će za svećenike. Ona će u vjeri i molitvi opet prepoznati svoje istinsko središte te će sakramente opet doživljavati kao štovanje Boga a ne predmet liturgijskog oblikovanja. To će biti Crkva bogatog unutarnjeg života kojoj nije puno stalo do političkog mandata i koja se ne udvara malo desnima malo lijevima. Crkva će biti više duhovna. To će biti teška vremena jer će je proces kristalizacije i pročišćenja stajati dosta snage. On će je učiniti siromašnom, učinit će da postane Crkva malenih. Iz pounutrašnjenja Crkve poteći će velika snaga…u neizrecivoj usamljenosti čovjeka, kad mu Bog sasvim iščezne, on će osjetiti svoje potpuno i strašno siromaštvo. I tada će malu zajednicu onih koji vjeruju otkriti kao nešto sasvim novo….Tako mi se čini sigurnim da Crkvi predstoje vrlo teška vremena. Njezina prava kriza jedva da je počela, Na kraju će ostati Crkva koja neće biti Crkva političkog kulta nego – Crkva vjere. Ona više nikada neće biti društveno utjecajna sila u onoj mjeri u kojoj je to donedavno bila. Ali će iznova procvjetati i postati ljudima prepoznatljiva kao domovina koja im daje život i nadu i poslije smrti.“

Petar Mamić