Stjepan Asić: Plenkovićeva dilema

U zadnje vrijeme, pogotovo nakon smjene još dvojice ministara (22 ukupno do sada) pojavila se afera oko poznatih inicijala A.P.  tko stoji iza njih, što zadaje posebnu glavobolju Andreji Plenkoviću, hrvatskom premijeru.

Netko je u šali nabacio da ako se ne radi o A. Plenkoviću onda je možda riječ o Anti Paveliću, kome drugome. Takvo jedno povezivanje s ustaškim režimom nije ništa novo jer je prošle godine sam predsjednik Srbije Aleksandar Vučić povezao Plenkovićevu vladu s ustaštvom!

A to je ono od čega Plenković i skoro cijela današnja politička garnitura u Hrvatskoj bježi ko od vraga. Za njih povijest počimlje od Domovinskog rata, to jest početkom devedesetih kad je došlo do uspostave današnje Republike Hrvatske (RH), sve drugo izgleda kao da ih ne interesira, to je dio povijesti o kojoj ne žele govoriti ali koja se na mala vrata stalno vraća ko australski bumerang. I vraćati će se sve dotle dok se ta naša tragična povijest točno ne ispita!

To je samo jedna od Plenkovićevih dilema, možda politički manje važna nego li pitanje nasljedstva, to jest tko će naslijediti Plenkovića jednom kad se odluči povući s hrvatske političke scene i pređe na jednu širu a to je u Bruxellesu.

Na to će se morat uskoro odlučit jer godine prolazu, a gledajući smijene ministara u ovih šest godina vladavine, samo tri su tu još od početka, postavlja se pitanje dali u vladinim redovima ima kvalitetnog kadra tko bi ga mogao zamijeniti a da se ne dogodi vrst rasula kao što se to zbilo nakon pada jednog drugog moćnika, Ive Sanadera.

Zabrinjujuća je ta česta smjena ministara, možda jedina veća slabost Plenkovićeva mandata. Kao da ga nije briga koga imenuje, glavno da nije njemu konkurent. To je često slika u povijesti da jake ličnosti jednostavno ne trpe konkurenciju ne misleći dali je to u dugoročnom interesu zemlje.

Nešto je o tome u svom najnovijem komentaru pisao Marko Ljubić pod naslovom: Plenković protiv Plenkovića. Drugim riječima za očekivat je da sposobni i efektivan političar sebe okruži isto tako s efektivnim i sposobnim osobljem, savjetnicima i ministrima, jer na taj način jača svoju poziciju i učinkovitost vlade.

Dok na čelne pozicije, umjesto kvalitetnih ljudi, imenuju se mediokriteti i smutljivci to ne odaje sliku jedne kompetentne i solidne vlade. A takvih slučajeva im za bacat, kao na pr. najnoviji oko (ne) obnove Banovine. Pa se onda postavlja pitanje zašto je to tako, zar stvarno u Hrvatskoj nema kvalitetnog kadra, bilo to u vladajućoj koaliciji ili u oporbi?

Jeli to krivnja stranke na vlasti ili je to rezultat gore naznačene moguće nesnošljivosti vođe koji ne trpi konkurenciju ili je to posljedica političkog sustava u kojem smo nekad živjeli, to jest komunizma?

Jer u socijalizmu (komunizmu) sve se tobože izjednačuje, bukvalno rečeno sve je zajedničko. S time se banaliziraju ljudske vrline, nasuprot ističu se jednakosti ljudskog roda iako toga u prirodi nema, nema ga ni u ljudskom životu osim u onom kontroliranom.

Zato nije ni čudo da se vrlo lako stvari, novac, poslovi, karijere privatiziraju, barataju po volji nadležnih koji tako nešto očekuju čim se dohvate fotelje. Nekad je bila poslušnost Partiji, sada je vođi, premijeru. Za to nije potrebna nadnarodna inteligencija nego samo poslušnost, koja onda od vrha slijedi na dalje, to jest dolje!

To odgovara i onom na vrhu i onom dolje jer su jedni zavisni o drugom, ali poremećaj nastaje tek kad se taj odnos prekine, kad se dobije otkaz. Jer nema prekidača, sve se odvija na direktnoj liniji, sad ste dio sistema sad niste. I jasno reagirate na način kako najbolje znate, optužbom onog o kojem ste ranije ovisili, tako i ova drama s inicijalima.

Jedina je razlika u sistemu u kojem živimo. U prijašnjem, komunizmu, kad ste dobili otkaz to je bilo to, niste imali kome se žalit ili koga optužit a kamoli ucjenjivat, sada, u kapitalizmu, to je moguće.

Interesantno je kako obično kad se nađemo u škripcu najedanput postajemo svjesni da živimo u nekom drugom sistemu a ne onom u kojem smo do jučer djelovali, gdje putem medija, transkripta  možemo vršit prešu na dojučerašnje šefove. Koja šteta, da nismo toga bili svjesni od samog početka, tako se i ponašali. Jer kapitalizam za razliku od komunizma razlikuje ljude po njegovom kapacitetu, cijeni različitost i potiče ljudski razvitak bez državne nadležnosti.

Drugim riječima daje prvenstvo uspješnom i učinkovitom čovjeku koji svoje sposobnosti razvija prema mogućnostima koje mu se pružaju. Za takve mediokritet ne dolazi u obzir, on traži kvalitetu jer zna da će s time pomoći ne samo sebi nego i državi kojoj služi.

Izgleda da takvi ljudi nedostaju u današnjoj RH, koja još živi u vremenu one bivše, kad je sve ovisilo o vrhu, Partiji ili kako se to danas kaže, vođi! A vođa je bio i onaj prijašnji s inicijalima A.P. i još više od vođe!

To će biti slijedeća etapa u razvoju ove države, konačni prijelaz iz post socijalističkog, komunističkog sistema u liberalni kapitalistički sistem zato i dilema u vrhu, Plenkovićeva dilema, što učiniti u međuvremenu da se ne razbije i ovo malo što smo teškom mukom ostvarili.

Kako ljude učiniti odgovornim, odgovornim narodu i državi  a ne jednom pojedincu. Jer na kraju krajeva država nije nešto strano, tuđe, ne pripada nekom specifično, država to sam ja, u smislu osobne odgovornosti, za razliku od mi, to jest svačije (ne) odgovornosti.

Stjepan Asić