Domovina Urednistvo
-Mi smo dali sve što smo imali za Hrvatsku. Moj otac, brat i ja smo se kao dragovoljci uključili u Domovinski rat, a i svoj kamion koji smo tada imali također smo dali – govori nam Milan Buljan koga smo upoznali u Sydneyu, kada smo ga upitali što misli o Hrvatskoj. Milan se nalazi u posjetu kod svojih rođaka u obitelji Jerka Ćurkovića. Prvi put je u Australiji te nam je na naš upit bio voljan podijeliti svoja razmišljanja i reći svoje dojmove o boravku na kraju svijeta – u Australiji.
Milan je rođen 26.5.1971. u Sinju u obitelji sada pokojnog Petra i Ane uz bratu Ivicu i sestru Zrinku. Osnovnu školu i srednju prometnu završio je u Sinju a malo nakon završetka škole uslijed početka ratnih zbivanja u listopadu 1990. godine uključio se u obranu Hrvatske. U selu Rumin koje je u općini Hrvace blizu Sinja gdje živi uključio se u straže i čuvanje brane Peruča, te mosta na Cetini kod mjesta Panj. Formiranjem 126. brigade postaje i njen pripadnik te sudjeluje prve tri godine u pješaštvu, a kasnije u topništvu u borbama oko Kupresa, Šuice te u borbama na južnom – Dubrovačkom zaleđu. 1994. sudjeluje u zimskim operacijama na Dinari, u “Oluji” te svoj ratni put kao dragovoljac nakon pet godina rata završava krajem kolovoza 1995. Evo što nam je sve ispričao:
U ratu nas je vodilo srce i zanos. Kada se sjetim svega toga danas, sjećam se s ponosom. Na samom početku ja sam zadužio automatsku pušku a nisam je znao ni rastaviti. Volio sam oružje, moj did je bio lovac, to mi je oduvijek bilo drago, dakle mi smo imali srce, ali za puno stvari nije bilo znanja, no sve se je to u ratnom hodu učilo i naučilo.
Oženio sam se 1998. godine. Moja supruga se zove Marija, imam tri sina, prvi je Petar, rođen te 1998. godine, Ivan ima devet godina i najmlađi je Tino koji ima četiri godine . Nakon završetka rata sam uz pomoć tetka Mirka koji je imao kamion – mikser za beton krenuo s bratom u taj posao. Kao dragovoljci domovinskog rata, vratili smo se sva trojica – otac, brat i ja. Pokušao sam se zaposliti kao vozač u vojsci, imao sam sve uvjete, bio sam primljen međutim, nikada to nisam počeo raditi. Brat, otac i ja smo uzeli kredite te uzeli dva kamiona miksera za beton te osnovali svoj obrt. Nakon nekog vremena, tj. 2006. predao sam zahtjev za mirovinom te sam uz svoj invaliditet koji je 40-postotni od tada u mirovini, a brat je i dalje nastavio raditi i voditi naš posao. Uzeo sam nešto koza i ovaca, radim malo oko svoje kuće za svoju dušu tako da nisam besposlen. Supruga je završila studij za poreznika, radila je u Solinu, a sada je u Sinju u poreznoj upravi.
Ovdje u Australiji sve je doista dobro organizirano, to je sasvim drugi svijet, lijepo je, no kod kuće je ljepše bar meni, a vjerujem i svima nama koji ovako dođu malo vama u posjet. Tu je sve lijepo, no kuća je kuća, uostalom tamo mi je i obitelj. Kada gledam na svoj život mogu reći da sam sretan i zahvalan jer smo svi živi i zdravi, a ostalo jasno pomalo kako se stigne.
Mi imamo svoju Hrvatsku, jasno da ima problema, ali je naša, volimo je i nastavljamo se boriti da ju učinimo još ljepšom i boljom za sve nas, i našu djecu.
