Šef arhiva tajne policije ‘Svoju smo službu raspustili i po tome se razlikujemo od brojnih zemalja s Balkana”

”Što bolje shvatimo diktaturu, moći ćemo bolje stvarati demokraciju”, smatra Roland Jahn, trenutni direktor Državnih arhiva u Berlinu u kojima su pohranjeni podaci od preko 6.5 milijuna ljudi špijuniranih od strane obavještajne agencije bivše Njemačke Demokratske Republike (DDR; Istočne Njemačke) popularno poznate kao STASI (kratica za Staatssicherheit).

Riječ je o tzv. „Gauck-Behörde“ ili „Gauckovom uredu“, nazvanom po bivšem njemačkom predsjedniku Joachimu Gaucku koji je godinama vodio taj ured.

No, budući da ”povijest ima uvijek i veliki utjecaj na sadašnjost”, i povijest je ta koja mijenja značenja kroz vrijeme, danas se upravo on smatra ”odvjetnikom za sve žrtve” totalitarnog režima koje zahvaljujući arhivu mogu saznati istinu o svojoj prošlosti.

Jahn je posjetio Zagreb kako bi sudjelovao u panel raspravi ”Spomenici: Oruđe mira ili oružja rata”, zaklade Friedrich Ebert (bliska SPD-u), te smo tom prilikom razgovarali.

Pretplatite se na newsletter portala Euractiv.hr i prvi saznajte novosti iz Europske unije.
Unesite svoj e-mail

1. Možete li nam opisati što se nalazi u arhivima STASI-ja? Kako to izgleda?

Imamo ostavštinu tajne policije DDR-a, 111 km papirnatih dokumenata i uz to imamo još mnogo tisuća fotografija, audio snimke i filmove. Ova ostavština daje nam uvid u to kako je diktatura DDR-a funkcionirala, kako je djelovala tajna policija kao instrument vladajuće stranke (Staatspartei), kako bi držala građane pod kontrolom i na koji se način borila protiv opozicije. Uvid u spise je omogućen kako bi ljudi, o kojima su skupljane informacije, ljudi koji su bili pod povećalom tajne policije saznali zašto su neki od njih ostali bez prava na obrazovanje; nisu mogli raditi u svojoj profesiji; ili su završili u zatvoru. Sve to može se pronaći u tim spisima, a posebno informacija tko je za to bio odgovoran.

2. Smatrate li da ima neke simbolike u tome što ste upravo Vi izabrani da budete direktor tih arhiva budući da ste bili i protjerani iz Istočne Njemačke i bili meta špijuna kao državni neprijatelj?

Da. Sama funkcija saveznog povjerenika za Arhiv tajne policije STASI je ured koji je institucionalno vezan uz parlament. Njemački parlament (Bundestag) bira izravno svog povjerenika za Arhiv, stoga je to i politička funkcija i sam izbor temelji se na osnovu biografije kandidata. Oboje mojih prethodnika – Joachim Gauck (koji je poslije postao predsjednik Savezne Republike Njemačke) i Marianne Birthler – ostali su na funkciji 10 godina i oboje su bili članovi građanskog pokreta i borci za ljudska prava u DDR- u. Oni su sudjelovali u mirnoj revoluciji.

Služba je ograničena na 10 godina. I moj izbor na ovu funkciju dogodio se temeljem moje biografije, posebice jer sam bio i u zatvoru, bio sam izložen represiji tajne policije, a nije nevažno ni to da sam poslije radio kao novinar te snimio brojne filmove na tu temu. Izvještavao sam na televiziji o slučajevima nepravde počinjene brojnim žrtvama i to je sigurno utjecalo i išlo u prilog tome da me postave na ovu funkciju.

3. Upravo zato što imate bogatu biografiju, u jednom periodu, kad ste bili deportirani u Zapadnu Njemačku, opisali ste to razdoblje jako teškim. Jeste li u nekom trenutku osjećali nesigurnost za Vaš vlastiti život u Zapadnoj Njemačkoj, kao i u Istočnoj Njemačkoj?

Osjećao sam se sigurnije u Zapadnoj Njemačkoj, ali sam znao da je tajna policija STASI-ja aktivna i na zapadu. Tisuće špijuna bilo je aktivno, pogotovo u zapadnom Berlinu. Tajna policija je imala slobodan pristup i za njih nije bilo kontrole na granicama. To znači da su se mogli slobodno kretati po zapadnom Berlinu. I to sam osjetio. A to se potvrdilo i poslije u dosjeu o meni, u kojima se nalazi skica mog stana i put do škole kojim je prolazila moja tada osmogodišnja kćer u zapadnom Berlinu. U mom dosjeu ima i puno izvješća prisluškivanja, napisanih od strane špijuna koji su bili aktivni u zapadnom Berlinu.

4. Kada ste se zaposlili u arhivima, s Vama su radili i neki bivši službenici STASI-ja. Vi ste im odlučili dati otkaz, zašto?

Nisam ih otpustio, nego sam ih premjestio u druge institucije federalne vlasti. Jer je iz moje perspektive to omalovažavanje žrtava, ako u instituciji koja upravlja arhivom, i koja je odgovorna za prevladavanje načinjene nepravde, rade bivši zaposlenici STASI-ja. Meni je bilo važno riješiti taj konflikt između počinitelja i žrtava i pobrinuti se da žrtve totalitarnog režima ne dođu u instituciju u kojoj rade bivši zaposlenici STASI-ja. Stoga su oni prebačeni na radna mjesta u drugim institucijama federalne vlasti u kojima nemaju doticaja s arhivom STASI-ja.

Smatram se odvjetnikom tih žrtava. I stoga sam povukao taj potez. Našao sam rješenje, koje je s jedne strane poštovalo ljudsko dostojanstvo, a istovremeno je provedeno po pravnim standardima.

5. Postoje li još danas političke posljedice špijuniranja u Istočnoj Njemačkoj u tom periodu?

Postoje političke posljedice. Jer još uvijek arhiv radi na transparentnosti kad je riječ o počinjenim nepravdama, ali i o odgovornima za počinjene nepravde. Djelatnike javne uprave, kao i djelatnike tajnih službi, koji trebaju preuzeti više funkcije u javnim službama, u vlasti, u parlamentu, provjerava se tako da se analizira njihova prošlost. Ako postoji neka sumnja, onda se vodi rasprava o tome mogu li preuzeti funkciju ili ne. Tako se s vremena na vrijeme dogodi da se otkrije neki bivši zaposlenik tajne policije STASI, te on ne smije preuzeti javnu funkciju.

6. Što se tiče društva, kakav je osjećaj danas prema naslijeđu iz tog perioda? Što jedan moderni Nijemac misli o tome?

Mišljenja su jako različita. Imamo ujedinjenu Njemačku s različitim životnim iskustvima, na zapadu i istoku. I naravno postoje različite biografije, s različitim odnosom spram prošlosti. Stoga ljudi i dan danas imaju različita mišljenja o tome.

Ali mogu reći da njemačka politika, na primjer njemački parlament, posebnu važnost pridaje suočavanju s prošlošću. Jer se radi o tome da trebamo učiti iz povijesti. Stoga se ulaže puno novaca u obrazovanje. Na primjer, naš ured svake godine ima na raspolaganju preko 100 milijuna eura za obavljanje ovog posla.

I ja osobno zastupam stajalište da nas bavljenje prošlošću može senzibilizirati kako bismo mogli bolje stvarati sadašnjost. Što bolje shvatimo diktaturu, moći ćemo bolje stvarati demokraciju. Radi se o općim pitanjima, radi se o vrijednostima našeg društva, o osnovnim demokratskim načelima, koja u diktaturi nisu postojala. Stoga je važno da osvijestimo da su demokratska načela ona za koja se trebamo svaki dan zalagati. I na tom polju djeluju mnogi. Naš arhiv djeluje na tom području, ali se brine i za povijesna mjesta, koje smo u Njemačkoj sačuvali, kako bismo pokazali nepravdu, ali i kako bismo pokazali da su ljudi uspjeli nadjačati diktaturu.

Baš je nedavno Njemačka svečano obilježila tridesetu obljetnicu pada Berlinskog zida, tridesetu obljetnicu kraja podijeljene Njemačke. U tom kontekstu prisjetili smo se brojnih žrtava, ali sjetili smo se i revolucije, koja se dogodila. Njemačka je u okviru tog događaja pokazala kako se svjesno i odgovorno nosi s događajima iz prošlosti.

7. Danas svjedočimo rastu osjećaja mržnje prema nekim drugim manjinama, raste euroskepticizam, populizam… Smatrate li da povijesno sjećanje može imati negativne posljedice i ulogu?

Povijest ima uvijek i veliki utjecaj na sadašnjost. Bilo bi prebanalno povući izravnu crtu. Postoji niz razloga koji vode tome da u današnjim društvima, posebice u Istočnoj Europi, dolazi do ugrožavanja demokratske kulture. Stoga je tim važnije da razmislimo što se može dogoditi u društvu kada izostanu osnovna demokratska načela. Društvo se može brzo okrenuti prema diktaturi koja provodi represiju and cijelim narodom. Važno je razvijati demokraciju i s respektom raditi na njoj.

8. Kako komentirate visoku popularnost radikalno desne stranke Alternativa na Njemačku (AfD) u Istočnoj Njemačkoj? Ima li to ikakve veze s političkom ostavštinom Istočne Njemačke?

Na ovo pitanje ne postoje jednostavni i brzi odgovori. Postoji cijeli niz razloga koji igraju važnu ulogu, no navesti ih sve ukratko, svakako bi probilo okvir našeg intervjua.

9. Vaša agencija pomaže drugim državama koje imaju problema s represivnim režimima. Kako to radite?

Imamo mrežu istočnoeuropskih institucija s Poljskom, Češkom, Slovačkom, Mađarskom, Bugarskom, Rumunjskom. U toj mreži nalaze se arhivi tajnih policija iz Istočne Europe. U svim tim zemljama bila je aktivna tajna policija. Nažalost se u toj mreži za sada od zemalja s prostora bivše Jugoslavije nalazi samo Slovenija, i to u ulozi promatrača, kao i Albanija. No i ove zemlje teže postati članicama naše mreže. Mi im prenosimo naša iskustva s dokumentacijom, ali i u ophođenju prema žrtvama, prema kojima je počinjena nepravda. Istovremeno imamo brojne međunarodne goste, koji nas posjećuju, na našem povijesnom mjestu, u bivšoj centralnoj zgradi tajne policije. Dolaze gosti iz 40- ak država, iz svih dijelova svijeta, iz Azije, Južne Koreje, Tajvana, iz Afrike, na primjer iz Etiopije ili arapskih zemalja, kao što je Tunis. Mnogobrojni gosti se informiraju o našem radu.

9. Za agente STASI-ja su govorili da su bili najprofesionalniji. Smatrate li da je danas stupanj špijuniranja prešao na novu razinu zahvaljujući tehnološkom napretku? Primjerice, upoznati smo s nedavnim slučajevima da su velike tehnološke kompanije prikupljale podatke i ulazile u privatnost korisnika.

Novi tehnološki napredak, današnje tehnološke mogućnosti jako su pogodne za tajne službe i za prikupljanje informacija. Ali želim biti jasan, načelna razlika je u samoj instituciji. Velika je razlika između obavještajne agencije i tajne službe jedne diktature. Važnije je postaviti pitanje, na koji je način društvo ustrojeno, na koji se način može osigurati kontrola rada institucija, posebice tajnih službi.

10. Je li ikada razriješen problem špijuniranja u Istočnoj Njemačkoj?

Odlučujuće je da je raspuštena tajna služba. I po tome se razlikujemo od brojnih zemalja s Balkana. U Njemačkoj je završio posao tajne policije. Zato imamo svu dokumentaciju. I svi djelatnici tajne policije STASI spriječeni su od preuzimana službe u javnoj upravi. I obavještajne agencije koje danas postoje nemaju nikakve veze s tajnom policijom DDR diktature.