Schengenska Hrvatska

Ulaskom Republike Hrvatske (RH) u Schengensku zonu EU radi se o prijelomnom događaju koji skupa sa promjenom valute, iz Kune u Euro, predstavlja zadnji u nizu konkretnih koraka koje je Hrvatska učinila od svoje nezavisnosti, da bi nakon međunarodnog priznanja RH 1992. to priznanje još više ojačala puno pravnim članstvom u EU.

Iako će za mnoge to ostati samo još jedan simboličan korak on i te kako ima svoje značenje u psihi hrvatskog naroda. Schengenska granica, to jest granica EU, je granica između dva svijetu. Nekad je to bilo na legendarnoj rijeci Drini, koju često znamo istaknuti kad se vračamo u tu ne tako davnu prošlost, iako realno govoreći, čak i u vrijeme NDH, bio je više pojam nego realnost! Kako netko reče, nema koristi govorit o granici na Drini kad tamo više nema Hrvata.

Ta simbolika vuče svoj izvor još iz Rimskog carstva kad se je carstvo podijelilo na dva dijela, istočni i zapadni dio, kao i kasnija podjela na katolički Zapad i pravoslavni  Istok. Zatim je cijela ta istočna granica u vrijeme osmanlijske invazije zadobila jedno specifično značenje, postepenim smanjenjem hrvatskog životnog prostora pred turskom najezdom. Pomicanjem granice na Drine na  granicu na Uni i zatim preko do granice bivše Vojne Krajine, sadašnje granice s Bosnom i Hercegovinom (BiH).

Također, kad kažemo granica na Drini, ne svojatajući tuđe mislimo na Hrvate BiH koji i dalje žive na tom hrvatskom povijesnom prostoru iz kojeg su mnogi bili potjerani u Hrvatsku u današnjem obliku. A Hrvatska je mogla biti dva put veća i po prostoru i po broju stanovništva da nije bilo te nesretne turske invazije.

O tom pitanju pisao je opširno Dragutin Pavličević u svojoj knjizi Hrvati i Istočno pitanje gdje u predgovoru dotične knjige kaže slijedeće:

Dakle, četiri stoljeća ratovanja protiv osvajača s Istoka bila su tragična i sudbinska za Hrvate i Hrvatsku. Stoga nije slučajna uzrečica o “predziđu kršćanstva”, zapravo predstraži Europe koju su branili i “ostatci ostataka” nekoć velikog kraljevstva hrvatskog. Hrvatska je bila i ostala zemlja na granici svjetova, na “turskoj međi”, a i danas je na najzapadnijoj crti europskog islamskog svijeta. Geopolitičke činjenice traju stoljećima, a one govore kako smo od početka 15. st. bili i ostali između Istoka i Zapada: Istoku Zapad, Zapadu Istok.

Istina je da je Hrvatska tada bila na međi ali je djelovala i živjela zapadnoeuropskom civilizacijom, bila teritorijalno i kulturno povezana ne sa Istokom nego sa Zapadom.

Padom Austro-ugarske monarhije Hrvatska se našla izvan tadašnje zapadnoeuropske zajednice i bila gurnuta u ralje velikosrpskog hegemonizma (u mnogočemu sličnom turskom) koji je dobio maha kada se je Srbija oslobodila turskog jarma 1830. Sa svojim članstvom u EU a pogotovo sada sa ulaskom u okvir šengenskih granica Hrvatska se de facto vratila tamo gdje bila do 1918.

Kako kod gledali to je veliki uspjeh hrvatske diplomacije, sadašnje vlade.  Jasno da je taj proces započeo od dana kad je Hrvatska postala članicom EU 2013, ali kao svi procesi mogu se otegnut u nedogled.  Bugarska i  Rumunjska su postale članice EU prije nas godine 2007, ali još nisu dobile šengenski status!

Zato ovo postignuće je i te kako važno, ne samo što se tiče EU u pogledu kontrole njenih granica nego i statusa kojeg je s tim potezom Hrvatska dobila. Ona je i prije bila članica, ali nije bila granično integrirana s ostalim dijelom zajednice, sada ona to je. Ona je de facto postala čuvar dijela tih granica koje, u vidu još uvijek postojeće ljudske migracije tako zvanih izbjeglica sa Istoka,  će igrat veliku ulogu u budućoj migrantskoj politici EU.

U tom smislu, ironično, Hrvatska se vrača ulozi bivšeg austrijskog (turskog) graničara. Umjesto turskog življa (vlasi) i sada se susrećemo sa izbjeglicama s Istoka , uglavnom islamske vjeroispovijesti. Sličnost je tu, ali razlike su ogromne.

Sada iza nas stoji  politički, ekonomski i vojno moćna zajednica, garancija naše državnosti i suvereniteta. Riječ samostalnost mnogima će zapet u grlu, jer mi tobože nismo samostalni nego smo zamijenili prijašnju tamnicu naroda zvanu Jugoslavija s sadašnjom zvanom EU. Jasno, svaka zajednica podrazumijeva  stezanja kaiša, odricanja pojedinih prava i pravica.

Ali to ne znači kompletno odricanje svoje slobode, samobitnosti. To pravo ostaje u rukama svih naroda koji čine EU, a tih je 27, pa ne mislim da svi oni nisu svjesni što to zajedništvo zahtjeva, što se u njemu gubi a što dobiva. A dovoljno je jedan glas protiv da se zajedničke odluke poništi!

U ostalom to je i ostaje izazov hrvatskoj vladi, narodu, da svoja prava doslovno brani. To već rade poneke zemlje članice kao na pr. Mađarska, Poljska, Slovačka, koje se ne slažu s aspektima EU politike, zašto ne bi mogla to raditi i Hrvatska ako se za to pokaže prilika?

Predsjednik države je u pravu kad pravi razliku između dužnosnika izabranih od naroda i onih izabranih od predstavnika zemalja članica. Ali ako je to zabrinjavajuće a što bi bilo kad bi dužnosnici EU bili izabrani od naroda? Tko bi onda s njima došao na kraj!

Na kraju krajeva netko mora da vodi tu zajednicu, bili ti ljudi izabrani po ovom ili onom receptu. U tom smislu nije na mjestu postaviti pitanje, a tko je on (a)? Nije toliko pitanje kako se nekog bira nego koga se bira i naši odnosi prema izabranim, kako se mi prema njima odnosimo. Jer ako dovodimo u pitanje njihov izbor, njihovu ulogu, onda dovodimo u pitanje i naše članstvo u EU?

Hrvatska može biti ponosna na ulazak u eurozonu i šengensko područje jer to će privući investicije, pomoći u stvaranju radnih mjesta i rastu gospodarstva, a mogla bi postati i europsko čvorište energije iz obnovljivih izvora, rekla je u intervju Hini predsjednica EU Komisije Ursula von der Leyen. Svakako za razmišljanje, ali i priznanje važnosti koju danas RH ima, kao ravnopravna članica ravnopravnih država Europske unije.

Stjepan Asić

04-01-23