S. Posarić: Pred licem neba I.

I.

Tada je svakome od njih dana bijela haljina i rečeno im je neka se strpe još malo vremena dok se ne ispuni broj njihovih sudrugova u službi i njihove braće koji imaju biti ubijeni kao i oni.

Biti čovjek… Strpljiv i hrabar čovjek… Valja prihvatiti sve nedaće i sve nevolje života i unatoč tomu voljeti život!… Čovjeku je najmilije kad se može podičiti snagom svoje volje i kad može vjerovati… Barem nadati se. Treba vjerovati, treba se i nadati… Uza to biti još i otac odrasla sina koji tek što je stupio u život ozbiljna koraka… Otac biti jednome vojniku! Donedavno značilo je čvrsto uvjerenje da je još jedna od njegovih životnih postaja uspješno prijeđena!

Na poslu prepričavamo ratna zbivanja u Sloveniji, nagađamo tko je u pravu, tko je u krivu i što nas još čeka u bliskoj budućnosti. Na posljetku, komu pripada pobjeda. Ništa nije bez vraga; u glasovima miješaju se ljutnje i strahovi, neki su se međusobno žustro posvađali. Povremene ironične osmijehe zbunjenih radnika uz pošalice katkada prekida znak točna vremena s radija. Muk. Vijesti… Glas spikera… Potiskujem one svoje zlokobne misli… Je li to uopće potrebno i moguće kada ionako svi znaju da je ondje moj jedini sin na odsluženju vojnog roka?!

Kod kuće dočekala me je supruga sva zdvojna, preplašena, bezvoljna; njezine su oči duboke i tužne tražile u meni oslonac, tražila je najmanju mogućnost utjehe. Pokušavao sam izbjeći razgovor o bilo kakvim okolnostima koje bi dodirnule našu roditeljsku ranjivost. Taj prokleti teret sumorne tišine oboje nas je nagnao da razmijenimo svoje misli. Natjerani smo, Bože moj, na riječi, na svakojake besmislene riječi. Riječi bi trebale donijeti ljudima utjehu, ali jednostavno ne raspoznajem vlastiti glas; u njemu osjećam laž, potrebu da… Pokušavao sam je umiriti govoreći da je to „sve skupa jedno obično neozbiljno, neodgovorno koškanje i da se događa daleko, predaleko od našega jedinca” i…

O, kad bi samo povjerovala toj laži!?… Učinilo nam se da je „koškanje” svršeno kada su putem radijskih vijesti javili da vojska JNA drži sve granične prijelaze. Privremeno olakšanje u našim mislima…Jest, samo privremeno, jer dan je ipak potrajao; dugi ratni dan, dovoljno dug za obje sukobljene strane… Javljeno je da su neke vojarne opkoljene, neke su minirane…

Uslijedili su sukobi u dubokoj unutrašnjosti nove male državice, krenuli su kamioni ispunjeni naoružanim vojnicima, krenuli su tenkovi i borna vozila, podigli se zrakoplovi pod teškim ubojitim teretima…

– I čemu to?!… Čemu, Bože moj?!… – zgrozi se moja uplakana žena ne znajući bi li sjela na balkon ili se jednostavno stisnula u svoju kuhinju.

Televizijske i radijske vijesti kao da nemaju ograničeni rok, ne prestaju zbog svježih novosti s bojišta… Negdje se nagađa, a negdje prebrojavaju mrtvi vojnici JA, pripadnici slovenske Teritorijalne obrambe, civili… Srušeni helikopteri, razrovane ceste i prometnice, gdjekoji JA-tenk u plamenu… Nakaradna soldateska daje naslutiti kako se ovdašnji svijet ima prevrnuti za vrlo kratko vrijeme!… Razmišljali smo i o tome bi li bilo pametno nazvati sinovu vojarnu putem telefona, uljudno se raspitati je li ondje sve u redu… Ipak, strah i tjeskoba učinili su svoje. Koga ćemo uopće zvati i s kime ćemo razgovarati? Uostalom, možemo li tako svojemu jedincu nepromišljeno nanijeti zlo? Nismo se usudili nazvati. Jedina je utjeha i ohrabrenje što odande ne dolaze nikakva ratna izvješća. Pa opet naše je vjerovanje bilo odveć krhko, jer mogli su ga poslati bilo kamo. Što on uopće može znati kamo ga šalju kad ga naoružana do zuba ukrcaju u kamion, a nemalo zatim dadu mu gomilu metaka i kratke usmene upute!?… Do kasnih noćnih sati moja supruga i ja nismo se micali od televizora…

* * *

Biti Hrvat u nesretnoj 1971. godini… Biti opet i uvijek Hrvat, osobito dvadeset godina poslije, k tomu još i otac mlada vojnika u Jugoslavenskoj narodnoj armiji! Bit će to vjerojatno neznatan besmislen podatak za neko drugo, buduće vrijeme. Upitajmo se, na primjer, koliko može imati važnosti tko je gdje i kada ratovao; čiji su sinovi vojevali i ginuli pod Napoleonovim zapovjedništvom? Ili Hitlerovim? Ili Staljinovim? Pače i Titovim? Ha?! To je moguće prava poslastica za povjesničare, vojne stratege, politologe i slične njima… Ali danas i sada, što to može značiti preplašenim roditeljima? K vragu, hoću li toga mulca ikada više vidjeti živa? Hoće li njegovo tijelo pregaziti suluda vojna? Mogu li mirno dočekati nekakva zbunjena časnika JNA koji će doći s viješću zbog koje će moja supruga pasti na koljena i nekoliko puta očajno tresnuti glavom o tlo? A što bih ja trebao učiniti? Kako se osjećati u takvim trenutcima? Kako se zaustavljaju bolne misli? Trebao bih biti pored svoje ucviljene supruge da je spriječim u njezinu naumu nemajući pri tomu ni dovoljno vremena da se pošteno isplačem. Da se isplačem kao čovjek; kao otac… Znam ono što taj časnik ne će nikada znati: moj sin ne može biti okupator! Poznajem ga vrlo, vrlo dobro, jer on je ipak moj sin; jedinac moj, Gospode! Moj je sin moguće negdje izložen pod kišom metaka koje mu upućuje neki njegov vršnjak, mladi Slovenac koji je podigao oružje da obrani svoju Deželu! Jednim jedinim puščanim metkom presjekli bi se svi životni snovi mog jedinca, onoga dječaka kojemu politika ne znači ništa u životu. Nikada mu nisam pričao o 1971. i o „Hrvatskome proljeću”, o vremenu kada sam služio istoj ovoj armiji. Ni mene nije onodobno zanimala politika. Bio sam samo vojnik kojemu je takozvano jugoslavenstvo bilo nametnuto kao državno opredjeljenje, a ni u kojem slučaju kao nacionalno! Em smo Hrvati samo doma, u obitelji!

– Jugosloven? Odakle? – upita me prvih dana major tijekom smotre na ledenom poligonu.

– Socijalistička Republika Hrvatska, Općina Rijeka! – odgovorim u stavu mirno.

– Vidim da si dobar vojnik! – pohvali me major pred svima.

– Služim narodu, druže majore!

– Na mestu voljno!… – rekao je zadovoljnim glasom. – Pišu li ti tvoji od kuće?

– Pišu, druže majore!

– Pišeš li ti njima?

– Pišem…

– Dobro je to, vojniče!… To je dobro!… Dobro… Dobro… DOBRO!…

Naglo se probudim iz sna oznojena lica. Sanjao sam taj besmisleni san. Dok sam se trzao po krevetu i supruga se probudila. Kad sam otvorio oči ugledao sam njezino lice nad svojim.

– Nešto si sanjao? Što ti je?

– Ne znam… Vjerojatno… – naskoro mi se razbistri u sjećanju. – Taj major… Inače je izgledao kao da su ga nedavno odvukli od stada ovaca!… Da se nisam probudio, najvjerojatnije bih mu barem u snu razbio gubicu koliko je bio odvratan!… Proklet bio!…

– Ali tko?

– Major kojemu sam služio! Bio je to jedini razgovor između njega i mene za osamnaest mjeseci mojega vojnikovanja… Služenja!… Ne možeš znati što je vojska dok ne probaš…

– Hajde, spavaj sada… – pokuša me ona smiriti svojim snenim glasom te spusti glavu na jastuk pored moje. – Bit ćeš nervozan i umoran cijelog dana…

– Da, treba biti pribran… Svakako pribran i hrabar; što ja znam… Može li i on tako bezazleno razgovarati s nekim svojim majorom?

– Tko?

– Naš jedinac… Spava li on sada?… Niti znamo gdje je, niti uopće znam, da me tko upita, je li već navršio devetnaestu godinu života!…

– Slušaj me, sutra bismo mogli nazvati telefonom! Pa ljudski je pitati…

– Ne usuđujem se! Eto, ne usuđujem se!… Naš sin sad pripada NJIMA… Ne razumijem zašto ga nemamo pravo mi imati i odgajati ga kao do sada? Sve su to gluposti… Može ondje poginuti od istomišljenika! Ali zbog čega i zbog koga?!…

Neko smo vrijeme razgovarali, iznosili svoja razmišljanja, međusobno se tješili pred najgorim, a onda smo utonuli u san. Imali smo zajedno jednu jedinu želju poput najpoželjnijeg sna; čim prije čuti njegov glas! Glas našega dečka…

II.

Bijahu na nebu otvorena vrata, a prijašnji glas koji sam čuo gdje mi govori poput trube, reče:
– Uziđi ovamo da ti pokažem što se ima dogoditi poslije ovoga!

Sledila mi se svaka misao kad sam ugledao golemi naslov iznad slike ratišta koja je prekrila cijelu naslovnicu jutarnjih novina; tenkovi, borna vozila, vojnici, ruševine, nijemi civili u pozadini… Sledila me je grozna pomisao na mogućnost da u tomu sudjeluje i moj sin! Zavrtjelo mi se u glavi te gotovo posrnem. Nekoliko prolaznika jedva se osvrnulo prema meni te žurno nastave svojim putem. Svi nekamo žurno odlaze… Pogledam prodavačicu novina, pa… Zapravo, kamo sam uopće krenuo; na posao? Razdire me očaj u mislima. Svakoga jutra, već pola života ovdje kupujem novine i cigarete pred odlazak na posao. Ali tog jutra kupnja je vrlo, vrlo tjeskobna; prokleto tjeskobna…

Vrativši se kući probudim ženu. Ona me je pogledala uplašeno dok sam se ushodao po sobi ne znajući što bih s rukama, s mislima… gdje bih sam sa sobom…

– Samo njega imamo! – gotovo sam kriknuo.

Ona brizne u plač pri pomisli da su već možda javili štogod… Jedva sam je uspio utješiti. Zatim odlučno nazovem svog šefa u tvrtku, kažem mu da ne ću doći na posao, jer se ne osjećam sposobnim. Malo je šutio, a onda je vjerojatno shvatio u kakvu sam stanju te mi preporuči da se raspitam u tome i tome stožeru u Rijeci. Nadao se da će se sve srediti već do ponedjeljka.

Nekoliko puta nervozno sam prelistao novine dok je supruga sjedila na rubu kreveta s licem duboko uronjenim u svoje ruke. Na svaki moj pokret ona bi se preplašeno trgnula. Pretpostavljao sam da mi nikakav riječki stožer ne može dati obavijest o našem sinu koji se moguće nalazi već na bojištu… Kako se ponašati, što poduzeti?! Pokušavao sam zaustaviti suze, a u misli su mi nadirale slike odrastanja našega dječaka i… Ne, ne bih se mogao pomiriti s time! Zar je on takav grješnik da ga Bog mora kazniti odmazdom?! Možda je meni kazna namijenjena? Ili njegovoj ucviljenoj materi? Ne, Gospode, nije ovo poštena igra! Bezrazložno smo kažnjeni! Ne želim vjerovati da je ovo poštena igra!…

* * *

Grad se polagano probudio uslijed nesnosne ljetne vrućine… Koliko god bila moja odluka smjela i luđačka, bila je to odluka roditeljska. Odlučio sam otići onamo i izvući ga kako god budem mogao. Tko zna kakav se još kaos sprema. Oni koje sam trebao nazvati najvjerojatnije imaju važnijih briga od razgovora s preplašenim roditeljima mladih vojnika u takvoj neprijateljski raspoloženoj vojsci.

– Idem s tobom! – reče odlučno moja žena. – Željela bih ga vidjeti…

– Vidjet ćeš ga…

Naravno, nisam je mogao povesti sa sobom, jer ako je postojala i ona najgora mogućnost… Možda je na kakvu borbenu položaju, možda već negdje puca, pretrčava, zaliježe u nečije uzorano polje, traži jedini mogući zaklon iza krhke vlati trave, znoji se pod teškim teretom ratne opreme, pod usijanom kacigom s crvenom zvijezdom… Možda negdje skriven u šumi plače?… Bježi! Ništa nije važnije od tvojega života, sine! Tek si odrastao dječak sa svojih devetnaest godinica! Silom su ti utrpali pušku u ruke i tri mjeseca prije kraja služenja vojnog roka trebao bi pucati iz nje u ŽIVU SILU!…

– Nemojte ići! Opasno je! – reče susjeda koja stanuje do nas. – Čula sam na vijestima da su se mnogi vojnici predali Slovencima! Jednostavno su dečki pobacali puške i predali se… Opasno je na granici. A vaš je sin u Gorenjskoj, zar ne? Odande ništa ne javljaju…

– I mislite da je zbog toga siguran? – uzvratim joj. – Znate li, gospođo, što je vojska? Vojnika probude pod uzbunom usred noći i odvedu ga tko zna gdje! U… vražju mater!… Oprostite, ali…

– Nije važno, susjede…

Kad nas je posjetio prije tri tjedna tek smo mogli naslutiti političku gužvu. Pokušavao sam ga odvratiti od povratka u Sloveniju. Nešto mi je govorilo da će ondje biti strašno. Trebao sam ga zadržati. Pomišljao sam da ćemo njegovu vojničku odoru spakirati i poslati je njegovu nadređenom uz uljudnu ispriku. Zatim ćemo se javiti policiji, pa što bude. Supruga se prepala smatrajući moj plan suludim te se čvrsto nadala kako se za ova prokleta tri mjeseca ništa ne će dogoditi. A on je slijegao ramenima i mladenački se smješkao.

– Nekako ću se snaći ako bude ozbiljno! – nekoliko puta ponovio je kako bi nas umirio.

Došlo je podmuklo, iznenadno uz brujanje tenkova, rafala, eksplozija i paleži! Izgubljeni vojnici sučelice trbušastim brkatim teritorijalcima morali su ostvariti zamisli siktavih političkih zvijeri „koji idu do kraja”! Ne, moj sin ne će pucati! Ne pucaj! Baci tu prokletu pušku!

III.

Poznam tvoja djela, tvoj trud i tvoju postojanost. Znam da ne možeš podnositi zlikovce; iskušao si one koji tvrde da su apostoli, a nisu, i ustanovio si da su lašci. Ustrajan si i neumorno si trpio za moje ime.

„Duboko udahni i saberi se“, pobodrih se nakon što sam sjeo u automobil. Kroz misli proletjele su mi slike trenutaka onoga dana kad smo doznali da će moj sin provesti vojni rok u Sloveniji, a osobito je bilo veliko iznenađenje što ide u Bohinjsku Belu gdje sam i ja služio davne već 1971. Maleno pitomo mjesto Bohinjska Bela nedaleko je od Bleda, smješteno uz prometnicu kojom se ide za Bohinj. Otkako sam izišao iz JNA, zapravo ništa me nije privlačilo da još jednom posjetim to simpatično, ali odveć skrovito tiho mjesto. Nisam čak ni jedan puta bio sinu u posjetu. A sada je druga priča; moram ga izvući odande, zaštititi ga, ma što god bilo. Pomišljam kako je onaj moj osjećaj zrelosti koji me obuzimao po povratku kući iz JNA nemoguće bilo kako usporediti sa zrelošću mojega djeteta. Jednostavno, kao otac nisam u potpunosti siguran da je moj sin zreo za ove događaje. Ono moje vrijeme bilo je ipak neko drugo vrijeme. Vojnička stega i potrebna poslušnost za nas je bila sasvim normalna stvar; pa tko je od nas vodio računa o političkim prilikama koje su potresale Hrvatsku? Bili smo djeca. Sve smo doznali nešto kasnije, na jednostranim predavanjima o „unutarnjim neprijateljima države“. Nakon slobodnih izbora u Hrvatskoj nadali smo se da će se ubrzo riješiti problem služenja u vojsci države koja se raspada. Nadali smo se da će se klinci vratiti svojim kućama. Zaboga, samo sam želio da moj sin mladost potroši na lijepe ovozemaljske stvari. A sada kad je zaratilo, pomišljam na one odvratne pakete suhe hrane kojim se naša mladež mora prehranjivati dok na borbenim položajima očekuju napade „svojih neprijatelja”! Dakle, ratište je ovdje, nadomak njegova rodnoga grada; stotinu, pedeset, trideset, deset kilometara!? Nije se još ni slegla prašina od Pustinjske oluje, a svijet je već stidljivo pogledavao na ovu našu stranu. Stidljivo, da! Što se to ovdje događa? Naravno, imao je to biti samo jedan od unutarnjih problema Jugoslavije; Markovićeve i Miloševićeve države u kojoj oni određuju prava i jednakost svih njezinih naroda!?…

* * *

Kod Jelšana bio je neopisivi prometni kaos. Policajci su strpljivo pokušavali uvjeriti vozače da je put kroz Sloveniju nesiguran. Vraćaju nas natrag tvrdeći da ne mogu nikome pružiti sigurnost tijekom putovanja. Vratio sam se u Rupe te zakrenuo prema Podgradu gdje se golema kolona vozila, uglavnom stranih turista, kretala vrlo sporo. Oko samog Podgrada bilo je nekoliko tenkova i bornih vozila jedva desetak metara od ceste. Pred Materijama zaustavila se kolona vojnih vozila. Promatrao sam lica mladića u odorama JNA i odmah sam uočio da među njima nema nekakva osobitog borbenog morala. Bili su tako dokoni, bezopasni, dječački raspoloženi. A jedan vojni časnik oštro pristupi grupici vojnika koja je zasjela u travu pored ceste te ih otjera u kamion. U Materijama ljudi su na ulici, promatraju vozila, živo razgovaraju među sobom, odmahuju glavama. Neki stari ljudi zasjeli su ispred svojih kuća na drvene klupice ili, pak, na rasklopljene izletničke stolce. Mirno sjede pogleda uprta u cestu. Kod Hrpelja razdvaja se kolona automobila u dva pravca, neki odlaze prema Kopru, a drugi idu prema Divači. Za ovu stranu sam se i ja opredijelio. No iznenadno je promet zaustavljen, jer nedaleko od mjesta odjeknule su dvije-tri eksplozije i rafali. Ljudi su izlazili iz automobila i gledali naprijed. Odjednom je pred nama iznikla niotkuda jaka postrojba naoružanih slovenskih teritorijalaca. Pretpostavljam da su dolazili iz pravca Senožeča, a put ih je vodio prema Sežani. Policajci su nevoljko propustili dio naše kolone. Jednome od njih morao sam objasniti kamo idem. On je samo klimnuo glavom propustivši me naprijed.

Nakon Senožeča naletjeli smo na jaku kolonu vozila JNA koja je dolazila iz Postojne, a put ih najvjerojatnije vodi do Divače. Zgrozim se od same pomisli do kakvog bi trebalo doći sraza naskoro, jer ondje su oni teritorijalci! Nekakva tužna tišina vladala je putem do Postojne i samo su zvuci brojnih civilnih automobila narušavali mir podno Nanosa… Ispred Postojne prometom su upravljali vojni policajci JNA koji nisu dopuštali daljnje putovanje, cesta prema Ljubljani bila je blokirana. Vraćali su nas natrag ili upućivali prema Pivki. Osjećala se strašna zbrka i napetost u njihovim licima; znaju li uopće što rade? Poneki od njih vrlo oštro i grubo zagledavali su se u svakog vozača. Pored ceste stajali su mladi vojnici u maskirnim odorama naoružani do zuba. Izgledali su u mnogome drukčije od onih mladih vojnika koje sam vidio pored Materija. Ovdje se očito radi o specijalnoj postrojbi; nekako su odlučniji, borbeniji. Naravno, lagao sam policajcima da mi je supruga zaposlena u robnoj kući u Ljubljani, jer tko zna što bi bilo da sam im priznao pravi razlog mog putovanja. Ipak su me uputili prema Pivki. Ali samo kojih dvjestotinjak metara nemalo sam se iznenadio kad sam shvatio da ondje promet održavaju teritorijalci!? Koliko god izgledalo apsurdno, ipak mi se učinilo da je to tinjajuća nada u nekakav sporazum između sukobljenih strana. S olakšanjem u mislima krenuo sam dalje cestom tražeći odvojak kojim ću skrenuti prema Cerknici. Još jedno iznenađenje dočekalo me na putu. Naime, sa suprotne strane dolazila je kolona od desetak automobila iz Rijeke prepunih mladića koji su razvili kroz prozor hrvatske zastave! Spustio sam ruku na sirenu ne ispustivši je do zalaska te neobične kolone dragovoljaca koje će, na njihovu žalost i razočarenje, slovenska policija uljudno zamoliti da se vrate natrag…

Već sam se polovicu dana vrtio u krug te povećam brzinu nakon što sam stigao na cestu za Cerknicu. Predosjećajući još veći kaos, znao sam da ne ću danas stići do Bohinjske Bele, a noć, po svemu sudeći, prespavat ću u automobilu.

Pred Cerknicom zaustavili su me slovenski policajci. Uz njih bila je oveća grupa teritorijalaca te pripadnika civilne zaštite. Policajci su tražili da iziđem iz automobila kako bi izvršili postupni pretres. Pobojao sam se da će me nakon toga otputiti prema granici s Hrvatskom, prema Prezidu. Uistinu sam pomislio da je mojoj pustolovini došao kraj, ali ne ću se predati. Tada opazim ženu u odori civilne zaštite koja mi se učinila vrlo poznatom; nisam bio sasvim siguran je li to Grozda ili nije. I ona je sumnjičavo pristupila policajcu koji je imao moje isprave. Odjednom se osmjehne i priđe mi. Da, sad sam bio potpuno siguran da je to ona. Nekoliko trenutaka samo smo se gledali ne trepnuvši.

– Sjećaš li se mene, ha? – upita me osmjehnuvši se još vedrije, ali ni sama nije bila sigurna jesam li joj poznat.

– Da, upravo sam se sjetio. Grozda, zar ne? Nakon dvadeset godina…

– Dvadeset godina, da! Pa što ćeš ovdje?

– Slušaj me, Grozda, idem po sina – primijetio sam da se naglo uozbiljila pa nastavim. – On je u Bohinjskoj Beli, vojnik je. Moram ga izvući odande!

– Lud si. Kako misliš uopće stići tamo?

– Ne znam… Zbilja ne znam. Stalno me netko zaustavlja; sad oni, sad ovi vaši…

Grozda se uputi prema policajcima koji su pregledavali moj automobil.

– Gregor – reče jednome od njih – tistega bova pustili. Ta je moj poznanec z Reke!

Sada sam konačno mogao odahnuti kad su se policajci uvjerili po Grozdinu navodu da nisam ni slučajno ubačeni provokator ili takvo što. Ubrzo zatim jedan od njih vrati mi isprave. Grozda nevoljko klimne glavom zagledana u mene.

– Znam što želiš reći, ali ne mogu dopustiti da moj sin strada zbog gluposti! Moram ga izvući i to jedino što želim!

– Vem…

Grozda se duboko zamisli. Vjerojatno je bila svjesna koliko bih mogao biti uporan i ustrajan u svome cilju te da bih mogao imati grdnih problema.

– No, razumijem te, ali moraš znati da je to opasno! – reče s vidljivom nevjericom. – Bohinjska Bela je daleko, svuda su ophodnice vojske ili policije, mnoga mjesta, mnogi putovi minirani su. Kako si uopće mislio stići tamo?

– Ne znam… Uopće me ne zanima kako ću stići, već što ću uraditi, razumiješ li? Vjerojatno sam lud, ali nisam mogao sjediti doma skrštenih ruku!

Konačno shvativši da me ne će odvratiti od moje nakane, Grozda prvo predloži da se odvezemo k njoj u Grahovo, maleno mjesto gdje smo se upoznali prije tih dvadeset godina. Ondje sam bio tada prvi i posljednji put kao član jedne glumačke družine koja je gostovala u tome slovenskom gradiću. Grozdu sam poznao nakon predstave budući je ona bila naša domaćica na gostovanju, a kako je večer prolazila oboje smo iskazali obostranu simpatiju jedno za drugo. Jasno sam se dosjetio kako se onda obranila od mojega nasrtaja te je sve ostalo na poljupcima u mraku iza njihova doma kulture!

– Prvi i naš posljednji susret prije dvadeset godina! – reče Grozda te nastavi s nekakvom sjetom u glasu. – Vidiš kako se sve promijenilo. Stariji smo za tih dvadeset godina…

– Nikad nisi odgovorila na moje pismo. Zašto?

– Bila sam lijena odgovoriti. Ali jednom sam čak i pokušala, pa sam odustala jer mi učinilo da nema više smisla. To je bio samo jedan naš trenutak u životu. Bili smo vrlo mladi, zar ne?…

Grozdin suprug bio je zapovjednik teritorijalne postrojbe u Grahovu. Bio je vrlo uljudan prema meni, razgovorljiv, poduzetan. Pa opet nisam mogao odagnati pomisao na to što se tome selskom ugledniku mota u glavi kad je doznao da sam njegovoj supruzi prijatelj iz mladosti. Bilo mi je na trenutke neugodno, ali osjetio sam da je dobar čovjek; odmah me osvojila njegova dobrodušnost. U njihovoj smo kući večerali, a on je govorio o početku sukoba, o tomu kako jedva čeka da skine odoru sa sebe i opet bude običan čovjek.

– Dobro si se provukao ovamo! – reče on.

– Gotovo da i jesam, ali svuda vlada prometna gužva, strka, svuda su kolone vojnih i civilnih vozila. Nekoliko puta pokušali su me vratiti. Kakvo je sada stanje u Sloveniji?

– Kakvo? Puca se; Brežice, Ormož, Škofije, Ljubljana… Slovenija je u ratu!

– Bože dragi… Pa kako ćete to riješiti?

– Tu i tamo imamo problema s ludim zapovjednicima koji su minirali vojarne… Lijepo im kažemo da se predaju, a oni nama kako očekuju upute iz Beograda!…

Iznenadno prestane govoriti kad su se u kući pojavile dvije djevojke.

– Ovo su naše kćeri! – reče Grozda kad su obje stupile u dnevnu sobu. – Hajde, cure, za stol!

Bile su mlađe od mog sina i zgrozio sam se na pomisao da bi i on pucao na njih. Gotovo me zahvatila nekakva grozničava ozbiljnost, bojao sam se da ću do mog jedinca stići prekasno. Nisam mogao više ni jesti, a Grozda je primijetila moju neraspoloženost.

– Što je s tobom? – upita me blago.

– Ništa. Zamislio sam se… Možda zbog umora…

– No, dobro, prespavat ćeš kod nas, a sutra ćemo vidjeti što ćemo s tobom…

Pretpostavljao sam da će me i sutradan pokušati odvratiti od nauma. Ne ću im to dopustiti.

– Grozda, moram izvući sina. Obećao sam njegovoj majci… Uostalom, jasno ti je da ne bih dopustio da mu se nešto dogodi!

– Razumijem te u potpunosti – reče ona. – Ali nitko ne zna što se gore zbiva i nitko ti ne može sa sigurnošću tvrditi da je s njima sve u redu. Tko zna jesu li uopće u vojarni…

– Upravo zbog toga moram stići gore. Zamisli samo da puca po vašima, Grozda! Znam ipak da to ne bi mogao učiniti. Poznam ga dobro, ne bi on… Ako su ga natjerali… To me pakleno, užasno razdire…

– Točno tako; razdire te – dometne njezin suprug. – Kad nastupi rat, valjda je tako svagdje, onda je to kao da si u jednome krugu pakla…

* * *

„Gori u paklu, nevjerniče!!!”

Kakav je to užasni glas? Pokušavam se okrenuti u postelji strepeći pred susret s novom pogibelji. Od toga glasa sledio sam se. „Gori u paklu…” I teškom mukom okretao sam se; kao da mora trajati cijelu vječnost. Ispred mene nestaje jedan svijet. Kuće, stabla, automobili, slučajni prolaznici, nestajalo je sve kao na tekućoj vrpci. Glas me prozivao i bio je sve jezovitiji. Nisam bio siguran što ću ugledati kad se okrenem… GORI U PAKLU!…

Konačno otvorim oči, zagledam se u potpuni mrak svuda oko sebe. Ležao sam na desnom boku okrenute glave prema gore, prema bezdanu. Osluškujem tu jezovitu beskrajnu tišinu koja me učinila jadnim i izgubljenim. Što to radim, što kanim učiniti, ha? Ustanem iz postelje i priđem prozoru. Razmaknem čipkane zavjese i zagledam se u sablasno pustu cestu prekrivenu bjelinom mjesečine. Bilo je mirno i – jezivo. U mislima sam promatrao kako u selo, baš ovom cestom i sada, dolazi nekakva kolona tenkova i bornih vozila. Škripa tenkovskih gusjenica, zveket oružja, sjenke naoružanih vojnika, poneki zapovjednički šapat… Bože moj, ako je rat, ne mora se odvijati baš tako kako sam zamislio. Ponovno se s odveć tjeskobnim mislima uvučem u postelju i prvi put želio sam odustati od svoje nakane. Možda je sve svršilo, ha? Nigdje pucnja… Grozdino selo utonulo je u duboki mrak, a jedino njihove straže bdiju pazeći na miran san ovih nevinih ljudi. Uistinu će možda već sutra biti potpisano trenutačno primirje. Zapalim cigaretu pa potražim pepeljaru. Više nisam bio siguran razdanjuje li se ili su mi se oči privikle na mrak. Ili to mjesec sablasno gori? Ushodao sam se između postelje i prozora i svaki put kada bih se pomnije zagledao niz cestu… Ništa. Mrak, svuda mrak nad potpuno bijelom cestom. Je li to zatišje pred ono što se ima dogoditi? Ono, dakle, teško zatišje koje može pokolebati najljućeg ratnika, najsrčanijeg borca koji je prošao mnoge bojeve… Ne ću sada odustati! Idem do Bohinjske Bele, da. U mislima su se redale brojne slike nekih mojih bezuspješnih pokušaja u životu. Da, kadikad mi je uistinu nedostajalo potrebnog samopouzdanja. Ali sada!… Ovoga puta, Gospode Bože, nitko me ne će zaustaviti. Ni Ti me ne ćeš pokolebati!…

(nastavlja se)

Siniša Posarić