Domovina Urednistvo
Uspjelo mi je u četiri knjige, na 1200 stranica popisati sve suradnike Udbe. Njih 62.000! Neki bi rekli, pa i nije tako veliki broj suradnika na dva milijuna Slovenaca. Možda bi se i složio, da ne postoje „Pravila službe UDB-e“ u kojima je jasno zapisano, da mora biti suradnik Udbe materijalno zbrinut. Da mu žena mora biti zaposlena, da djeca moraju imati stipendiju, da i braća i sestre trebaju biti zbrinuti. Nisu dobivali posao kao radnici, zaposleni su bili u državnim službama, bankama, danas bi rekli u javnim službama. Znači, deset do petnaest ljudi po suradniku bilo je zbrinuto, to znači najmanje oko 700.000 Slovenaca je imalo koristi od Udbe. To je više od 30 posto. Tu sliku možemo prenijeti i na Hrvatsku. Postotak je isti. To je rana koju nam je ostavila Udba, ostavili su nam ljudsku pokvarenost, birokraciju koja raste s nepotizmom i dalje. To je tumor hrvatskog naroda”, upozorava u razgovoru za Hrsvijet.net Roman Leljak, publicist i istražitelj komunističkih zločina iz Slovenije.
O njegovom zanimanju za rad KOS-a, Udbe i sličnih zločinačkih organizacija u vrijeme komunizma
“Rođen sam u Zagorju, otac i majka su mi Zagorci. Bilo mi je tri mjeseca kad je moj otac dobio posao u Ingrad Celje kao zidarski radnik. Roditelji su se preselili, tako da sam u Sloveniji prohodao i progovorio. Roditelji mi nisu bili političko aktivni, bio sam poslušan učenik sedamdesetih godina i usvajao znanja. Bio sam titov pionir, vjerovao u onaj sistem. Završio sam Srednju vojnu školu u Sarajevu, školovao se dalje na Banjci u Beogradu. Dodatno školovanje završio sam 1985. za kriptologa, nauka o tajnom pisanju, 1986. završio sam i školovanje za oficira sigurnosti u Pančevu. Da, bio sam aktivan oficir KOS-a.”, otkriva Leljak.
“Već 1987. želio sam napustiti tu službe, lagao bi kad bi rekao zbog političkih razloga. Nisam želio biti vojnik, nisam uživao kao djelatnik tajne vojne službe, Htio sa nastaviti školovanje kao civil. Nisu mi dali. Nisam dolazio na posao, nisam htio raditi. Iz JNA sam izašao na način, da su me osudili na 14 mjeseci zatvora. Kazna je kasnije poništena od strane Vrhovnog suda Slovenije.”, kaže Leljak.
“Za vrijeme rada u tajnoj službi imao sam u posjedu i tajna sredstva za tajna snimanja. Primjerna razvoju onog vremena. Svađe sa pretpostavljenim sam tajno snimao. Snimke sam čuvao na specijalnim mini kasetama Te kasete, nažalost, mogle su se slušati samo na posebnim kasetofonima koji tada nisu bili u prodaji. Švedska ih je posebno izrađivala za tajne službe. Jedan od tih kasetofona sam uzeo, ili kako bi Jutarnji list zapisao, ukrao i zbog toga sam bio osuđen na 14 mjeseci. Zloupotrijebio sam sredstva rada službe.”, podsjeća Leljak.
“Zanimanje za poslijeratna stratišta vezana su na pismo Ivanke Škrabac, kojeg je Ivanka napisala pred svoju smrt. Partizani su je zaklali samo zbog toga što joj je muž bio slovenski domobran. Bila je učiteljica i u osmom mjesecu trudnoće. Sve to sam napisao u svojoj knjizi Huda Jama.”, navodi Leljak.
O strahu među ljudima od bivših Udbaša
“Tijekom svih tih godina osjetio sam strah u ljudima, strah od kostiju. Razumijem ih, jer vidjeti sve ono što je radila komunistička partija sa svojim vojnim jedinicama KNOJ-em i tajnom službom OZN-om, kasnije Udbom, to nije shvatljivo za nikoga iz budućih generacija. Nikada nećemo naći riječi sa kojim bi te muke zapisali. Nikada nećemo moči opisati na primjeran način svo zlo sa kojim su trovali način života. Na jednoj strani ljudi s neopisivim strahom a na drugoj oni, koji su bili prihvaćeni od sistema i dozvoljeno im je, da žive u bonitetima. Tu razliku osjećamo i danas. Više ih je, materijalno su zbrinuti i uraditi će sve, da njihov status ostane. To su oni koji dnevno govore, ostavimo povijest i okrenimo se u budućnost. Znaju, da je arhiva zatvorena, da je većina gradiva uništeno. Nemaju straha.”, upozorava Leljak, dodajući da se s prijetnjama susreće svakodnevno, ne samo na društvenim mrežama.
“Sigurno me je strah, nije se jednostavno boriti protiv takvih monstruma”, ističe.
O broju Udbaša u Hrvatskoj i Sloveniji danas
“Ne radi se samo o pojedincima. Radi se o sustavu suradnika, njihovih najbližih članova obitelji koji su se uhljebili kao novi srednji sloj u Hrvatskoj. ali i u Sloveniji, Posle 1945. u Hrvatskoj nije bilo više srednjeg razreda, uglavnom su likvidirani na području Slovenije ili protjerani iz države. Možda će vas iznenaditi, ali više od osamdeset posto državne uprave danas vuče korijene iz Udbinih mreža. Žive na stavovima svog udbaškog podrijetla, jedni druge štite i brane, pa barem je to i prostim okom vidljivo.”, kaže Leljak.
O lustraciji
“Za mene je lustracija istina o Hudoj jama, Bleiburgu, istina o povijesti Hrvata između dva svjetska rata i sva ona istina koja nam je i danas zabranjena. Djeca vodećih političara u totalitarnom režimu morala bi imati zabranu rada u javnim službama. Tu listu bi proširio i na djecu profesora. Školstvo je benigni tumor istine o Hrvatskoj”, smatra Leljak.
O arhivskoj građi u Beogradu
“Arhivsko gradivo može iz Beograda vratiti samo Vlada Hrvatske. Ni jedna do danas nije pokazala ni postotak interesa. Predsjednica RH na moje pismo, (u prilogu pisma sam poslao i slike ormara i popis gradiva u Vojnom arhivu u Beogradu), na žalost nije ni odgovorila, nije mi ni potvrđeno, da su pismo primili. Bojim se za sudbinu hrvatskog arhivskog gradiva u Beogradu. U Hrvatskoj trenutačno nema političara koji bi ugrizao u tu jabuku i napravio sve, da se naš narod u školama uči na osnovu prave istine, istine iz povijesnih dokumenata”, zaključuje Roman Leljak za Hrsvijet.net.
