Razgovor s G. Borićem: Još ne vidim svjetlo na izlasku iz hrvatskog mračnog tunela u politici

O perspektivama političkih stranaka u Republici Hrvatskoj, ususret „superizbornoj“ godini, ali i o preslagivanja na europskoj i globalnoj geopolitičkoj sceni razgovarali smo s novinarom i publicistom Gojkom Borićem.

Sljedeće godine u Republici Hrvatskoj očekuje nas superizborna godina. Održat će se izbori za Europski parlament, za Hrvatski sabor i predsjednički izbori. Kad govorimo o parlamentarnim izborima, ima li HDZ ozbiljnu konkurenciju na lijevom političkom spektru? Nude li SDP i Možemo ikakve suvisle politike?

Možda je prerano dati odgovore na navedena pitanja, ali ćemo pokušati uz sav oprez jer bi oni mogli biti previše smjeli ili magloviti. HDZ može biti siguran da će dobiti većinu sabornika jer je postigao nekoliko opipljivih uspjeha kao ulazak u Schengen i eurozonu, a ide mu na ruku i nepravedan izborni zakon glede privilegija nacionalnih manjina i tzv. dijaspore čiji predstavnici ulaze u Sabor bez obzira na broj glasova (što svakako trebalo promijeniti, no očito to sadašnji sastav Sabora ne želi).

Socijaldemokrati su podijeljeni na dvije stranke, a Možemo ne blista baš previše u Zagrebu stoga mislim da se politički krajolik Hrvatske ne će bitno promijeniti nakon svih izbora iduće godine. Zoran Milanović će vjerojatno dobit većinu u drugom krugu izbora za predsjednika Republike premda to nikako ne zaslužuje. Hrvati očito ne žele velike i nagle promjene u svome političkom životu premda stalno psuju gotovo sve političare da su nesposobni i lijeni. Bez obzira na to koliko je tmurno ovo predviđanje, ja još ne vidim svjetlo na izlasku iz hrvatskog mračnog tunela u politici, dok će gospodarstvo vjerojatno napredovati, ali samo zahvaljujući dobroj turističkoj sezoni i europskim fondovima.

Kombinacija koja nije na vidiku

Kakva je politička situacija na desnom spektru, može li doći do toliko zazivanog „desnog ujedinjenja“?

Bilo bi to više nego čudnovato ako bi se hrvatska desnica ujedinila jer sastoji se od egocentrika i pametnjakovića koji misle da samo oni mogu “spasiti” Hrvatsku, a u biti žele samo doći na vlast i onda se brzo raspršiti kao rakova djeca. Hrvatska desnica ne posjeduje kohezijsku ideologiju i zajedničke programe da bi bila atraktivna na izborima i došla za kormilo vlasti. Desnica bi se mogla ujediniti samo ako bi se pojavio jedan karizmatični vođa i ekipa novih i sposobnih političara koji bi podastrijeli plan ozdravljenja hrvatskoga društva, no takva kombinacija nije na vidiku. Osim toga, desnica u javnim nastupima uglavnom govori o prošlosti, dok nema neka svoja posebna mišljenja i prihvatljive prijedloge o gospodarstvu i boljem uređenju društva putem ustavnih i drugih zakonskih promjena.

Očekujete li pojavu neke nove treće opcije?

Ne, ne očekujem, a to nas uči iskustvo s Domovinskim pokretom i drugim pokretićima sa zvučnim nazivima koji se brzo razjedinjuju i još više marginaliziraju što je velika šteta jer u hrvatskom izbornom tijelu ima barem 20 posto birača koji bi dali svoj glas ujedinjenoj desnici. Oni ne idu na izbore ili glasuju za strančice koje ne mogu preskočiti prepreku od 5 posto glasova na izborima. Svakako bi trebalo temeljito promijeniti Izborni zakon tako da iza svakog člana Sabora bude po prilici isti broj birača, onda da se uvede dopisno i nešto kasnije elektronično glasovanje za hrvatske državljane u inozemstvu i tuzemstvu, ukinu izborne jedinice za nacionalne manjine i dijasporu, potom zabrane predizborne koalicije i na kraju da svaka stranka mora izaći na izbore sama za sebe. No nisam siguran bi li za jedan takav Izborni zakon bilo dovoljno ruku u Saboru, možda tek u referendumu koji bi također naišao na veliki otpor kako vladajućih tako i oporbenih stranaka.

Birači daju prednost grubijanu

Može li tko na predsjedničkim izborima ugroziti Zorana Milanovića? Iz odgovora na prvo pitanje čini se da ne vjerujete u takav ishod…

Kako sam već rekao, Zoran Milanović je prema anketama nedostižan premda se ponaša nepristojno i upravo nepredsjednički. Hrvatski birači očito daju prednost jednom grubijanu, a ne nekom umjerenom političaru/ki. Bilo bi od najveće važnosti ako bi se u novom Zakonu o predsjedniku Republike ukinulo njegovo suodlučivanje u vanjskoj, sigurnosnoj i obrambenoj politici, ako bi šef države bio samo reprezentant koji supotpisuje zakone i ako ih smatra neustavnim proslijedi na ocjenu Ustavnom sudu pa ako to učini uzastopno više puta da dade ostavku. No i to ne vidim u sferi mogućega. Milanović će i dalje sramotiti svoju funkciju i kočiti normalan rad onih ministarstava gdje ima pravo sukreirati njihovu politiku.

Macron bez punomoći

Nedavno su Emmanuel Macron i šefica njemačke diplomacije Annalena Baerbock posjetili Kinu. Macron ponovno govori o strateškoj autonomiji Europske unije. Koliko je takav koncept realan?

Francuski predsjednik Macron ima mnogo unutarpolitičkih problema pa velikim riječima u vanjskoj politici želi svratiti pozornost s njih . On je u Peking putovao s predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Layen koju su Kinezi posve ignorirali dobro znajući da Macron nije svoje riječi uskladio s europskim partnerima i stoga je nakon povratka u Pariz doživio gotovo jednoglasne kritike europskih vlada i medija. On kao da igra ulogu “malog” Napoleona ili De Gaullea, ali za to nema punomoć ni jednog tijela Europske unije. On kao da je zaboravio da Kina nije demokratska zemlja i da ima velike planove nametanja svoje vizije o funkcioniranju globalnoga svijeta prema kineskim mustrama što nailazi na otpor, ne samo Amerike nego i brojnih azijskih zemalja u kineskom susjedstvu i šire.

Najveća Macronova pogrješka bile su riječi kako bi se Europa trebala odkopčati od Amerike i razviti svoju posebnu svjetsku politiku što ide u korist Kini, ali i Putinovoj Rusiji. Slobodna Europa nije u stanju braniti svoju neovisnost u bilo kojoj sferi vanjske i gospodarske politike bez aktivne pomoći Sjedinjenih Američkih Država koje su Europu spasile od uništenja u dva svjetska rata tijekom 20. stoljeća.

Mislim da će Macronovi manevri biti uskoro zaboravljeni. Posjet njemačke ministrice vanjskih poslova Kini Annelene Baerbock bio je za nijansu drukčiji nego ostali posjeti zapadnih političara jer je ona izrekla opomenu Kini da osudi rusku agresiju na Ukrajinu, no to Kinezima ulazi na jedno uho, a izlazi na drugo. Oni ne žele kritizirati Rusiju radi Ukrajine kao što ne žele da se druge države upliću u kineske odnose spram Formoze koji mogu završiti i oružanim sukobom.

Nedavno smo svjedočili pompoznom posjetu Xi Jingpina Moskvi. Može li Zapad parirati velikom bloku Kine i Rusije?

Putinov posjet Pekingu i Xijev Moskvi bili su inscenacija za unutarnju uporabu, no u vanjskoj politici postoje neke ne baš nevažne razlike između Rusije i Kine. Kina vodi svoju politiku, Rusija svoju. One nisu i ne mogu biti istovjetne. Zapad može parirati ovom savezništvu dviju totalitarnih, odnosno autoritativnih država samo ako se njegove pojedine države uzdignu iznad svojih parcijalnih interesa i nađu zajednički nazivnik za te odnose. Njemačka je to pokazala prekidom plinskog biznisa s Rusijom što je čak rezultiralo pojeftinjenjem plina ove zime jer plinskih izvora s nešto skupljim cijenama ima dovoljno diljem svijeta.

Njemačka i rat u Ukrajini

Pratite pisanje njemačkih medija. Kako oni izvještavaju o ratu u Ukrajini? Njemačka je, naime, napravila velik zaokret od ranije plinske suradnje s Rusijom prema prekidu te suradnje i pružanja velike vojne pomoći Ukrajini. Nameće se, zbog potencijalnog sukoba oko Tajvana, i pitanje suradnje s Kinom. Kakvo je o svemu tome gledište u Njemačkoj?

Njemački mediji prate rat u Ukrajini prilično opširno i objektivno pri čemu je otkriveno da njemačko krzmanje i zaostajanje u slanju teškog naoružanja Ukrajini ima svoje razloge u dezolatnom stanju njemačke vojske koju su političari desetljećima zapostavljali. Čak je i njemačka vojna industrija zaostala u usporedbi s britanskom i američkom. Od nedavno se to ispravlja, ali proći će mnogo vremena da Nijemci postanu onako širokogrudni u vojnom pomaganju Ukrajini kao što su to Amerikanci. No Nijemci daju i zapaženu humanitarnu pomoć kao što su primili i oko jedan milijun ukrajinskih izbjeglica koji za razliku od onih iz Afrike i Azije ne prave probleme domicilnom stanovništvu. Ako bi došlo do kineskog rata protiv Tajvana, Njemačka bi se uzdržala u pogledu vojnog angažiranja u okviru NATO-a kao što je učinila kad su Amerikanci i njihovi saveznici napali Irak i Libiju.

Čini se da je Srbija pred faktičkim priznanjem Kosova, a na vlast u Crnoj Gori došla je prozapadna, ali ujedno i – kažu mnogi – prosrpska opcija. Može li Srbija postati iskreni član zapadnog svijeta i hoće li se, ako do toga dođe, oslabiti hrvatska pozicija?

Mislim da Srbija nikad ne će formalno priznati Kosovo kao neovisnu državu, ali će praktično poštivati njegovu državnost na svim važnim područjima. Bit će to odnosi kakvi su neko vrijeme postojali između zapadne Savezne Republike Njemačke i istočne Njemačke Demokratske Republike DDR, no onda su zapadni Nijemci uvidjeli da to stanje nije održivo i nisu imali ništa protiv članstva DDR-a u svim međunarodnim organizacijama pa i u Ujedinjenim narodima. Tako bi se moglo dogoditi u odnosima između Srbije i Kosova, a za to će trebati dosta vremena.

Hrvatska kao punopravna članica EU-a mora inzistirati na srbijanskom ispunjavanju uvjeta za ulazak u Uniju koji su poznati, a povezni su s ostavštinom Domovinskoga rata. Neke će zapadne države, a možda i Bruxelles vršiti pritisak na Zagreb da odustane barem od dijela tih uvjeta, no Hrvatska tu ne bi smjela popustiti. Ne vjerujem da će Srbija ikada postati iskrena zapadna zemlja jer je emocionalno i vjerski previše povezana s Rusijom, nešto slično kao što je Mađarska radi svojih materijalnih probitaka. Tek kad bi u Srbiji pobijedila neka prozapadna koalicija koju ne vidim, možda bi došlo do prozapadnoga raspoloženja u narodu, no nisam uvjeren da će se to dogoditi radi učlanjenja u EU.

Što se tiče Crne Gore, treba pričekati parlamentarne izbore pa vidjeti kako će se ona orijentirati na raskrižju Zapad-Istok. Mislim da će Crna Gora još dugo vremena ostati nesigurni element u hrvatskom susjedstvu. S obzirom na sve rečeno u svezi Srbije i Crne Gore, Hrvatska bi se trebala temeljito naoružati, povećati broj vojnika i ratne opreme jer balkanski bog Mars još nije nestao. Ako bi Rusija pobijedila Ukrajinu, uvjeren sam da bi to iskoristili Srbi u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori da barem pokušaju izazvati kavgu protiv Hrvatske i time protiv NATO-a, a sve po scenariju Putinove Rusije što bi moglo izazvati Treći svjetski rat.

Razgovorao: Davor Dijanović