Razgovor s dobitnikom godišnje nagrade „Vladimir Nazor“ za književnost D. Peričićem

Povodom dodjele Nagrade „Vladimir Nazor“ razgovarali smo s dobitnikom godišnje nagrade za književnost Denisom Peričićem, koji je priznanje zaslužio romanom San o Križaniću (HENA COM, 2022.). Rođen je u Varaždinu 21. kolovoza 1968., pjesnik, prozni, dramski i znanstveno-stručni pisac, esejist, kolumnist, antologičar, prevoditelj, publicist, urednik, lektor te književni povjesničar, kritičar i teoretičar. Profesor je kroatistike i južnoslavenskih filologija te magistar znanosti o književnosti (Filozofski fakultet u Zagrebu). Usavršavao se u Beču (kreativno pisanje, kod Nicka Cavea), Budimpešti (književnost, psihoanaliza i vizualne umjetnosti) i Londonu (telekomunikacije). Autor je šezdesetak znanstvenih i stručnih radova. Član je HZSU i DHK. Radio je u medijskom sektoru, a od 2012. je samostalni umjetnik – profesionalni književnik.

Denis Peričić, fotografirao Krešo Đurić

Dobitnik je godišnje Nagrade „Vladimir Nazor“ za 2022. Također, dobitnik je Nagrade Varaždinske županije i Medalje Grada Varaždina („za najviše zasluge u kulturi i umjetnosti te izvanredne rezultate i osobite uspjehe u književnom radu“). Dobio je i nagrade „Marin Držić“ (dva puta), „Pasionska baština“ (dva puta), „Sfera“ (dva puta), „Stanislav Preprek“ (dva puta), „Katarina Patačić“, „Dubravko Horvatić“, „Zlatko Tomičić“, „Dr. Ivan Šreter“, Veliku zlatnu plaketu „Da se ne zaboravi“, pet nagrada za najbolji hrvatski književni putopis, međunarodne nagrade „Lapis Histriae“, „Ulaznica“, „Kritičko i“, „Avlija“ i nagradu Goethe-Instituta te mnoštvo nagrada za pjesme, priče, eseje, monodrame i multimedijske projekte na brojnim natječajima u Hrvatskoj i inozemstvu – ukupno 104 nagrade, od kojih je nekoliko osvojio i u suautorstvu sa suprugom Anitom. Uvršten je u 20-ak antologija. Knjige su mu prevedene na češki i španjolski, a pojedinačni radovi na engleski, njemački, poljski i makedonski jezik. Objavio je romane Hrvatski psycho, Netopir, Idoli, Spiritisti i San o Križaniću, zbirke priča Krvavo (češko izdanje: Až na krev), Ljubav, zlo i naopako, Tijelo od snova, Techno gost i (s A. Peričić) Prozamanterija, knjige drama Pekel na Zemli, Netopir i Ima jena vekša sila, zbirke pjesama Nakraj svijeta, Tetoverani čovek, Posljednja topla noć (s E. Rudan i S. Lipovcem), Artificijelna mujna / Četrti svetski rat! (dva izdanja), Božićne pjesme, Nordijski čvor, 105 godina samoće (češko izdanje: 105 roků samoty) i Pandemonija, pjesničko-grafičku mapu Četiri godišnja doba (s ilustratorom V. Miljenovićem), slikovnicu Pustinjak (s ilustratorom T. Tomićem), stručne knjige Petrica Kerempuh u europskom kontekstu, Zavičajnost Miroslava Krleže (s I. Grabarom) i Fernando Consag – Textos y testimonis (s C. Lazcanom, objavljena samo u Meksiku), knjige eseja i kolumni Varaždinske razglednice I. i II. i Hrvatski san te antologije Uz stare gradske bedeme – Izbor iz hrvatske lirike o Varaždinu, Kerempuhova čitanka – Antologija tekstova o Petrici Kerempuhu od 1834. do 1999. i Škrinjica – Mala antologija suvremenoga hrvatskoga duhovnog pjesništva. U književnom časopisu Sirius B (16, 2014.) objavljen mu je roman Travanj.

S engleskog je preveo 10 knjiga, a priredio je i knjige citata (odnosno izbora iz djela) Nikole Tesle, Miroslava Krleže i Tina Ujevića. Uredio je, pogovorom popratio i/ili lektorirao stotinjak knjiga, uglavnom vrhunskih prijevoda svjetskih književnih klasika.

Koji je bio najčešći san o „Hrvatu koji je otišao do krajnjih granica“?

Začudo, taj najčešći san nije bio živopisan ni spektakularan. U posljednjim mjesecima pisanja romana San o Križaniću budio sam se oznojen usred noći jer sam – zamislite muku, ili zamislite glupost, kako Vam drago – sanjao stručne tekstove o Križaniću koje sam čitao!

A čitao sam ih puno, te su mi se ukazivali nalik fotokopijama, i onda sam ih ponovno čitao – u snovima! No to nisu bile vjerne reprodukcije, jer nemam fotografsko pamćenje, nego se sve izmiješalo, poremetilo, pa sam sanjao i rečenice koje nikad nitko o Križaniću nije napisao. Neke od njih potom sam, u budnom stanju, napisao ja… Ali nije me to nimalo usrećilo: to je samo pokazatelj koliko sam bio preopterećen Križanićem, odnosno romanom San o Križaniću.

Inače pišem lako. Pjesmu ili kratku priču mahom strukturalno već razradim u glavi i potom je, uz neke sretne i spretne nadgradnje, prenesem na ekran računala. Ali roman nije ni pjesma ni kratka priča; roman je rad, istraživanje, konstrukcija, koncepcija, sitzfleisch, a ponajmanje stvar inspiracije i brze realizacije. U slučaju Sna o Križanića to sam iskusio na najteži način.

Smatrate li nagrađeni roman i autobiografskim i romanom toka svijesti, dijelom i znanstvenim člankom?

Autobiografizam me, zapravo, ne privlači, kao ni autofikcija. Ne znam koga bi zanimalo ono što bih pisao o sebi… Ni mene ne bi zanimalo da pišem o sebi. Razumijem i poštujem odluku o dodjeli Nobelove nagrade Annie Ernaux, ali „moja nobelovka“ je Olga Tokarczuk. Ona ne piše o sebi, nego o 17. stoljeću i/ili o bizarnostima, a to su moje teme. No činjenica jest da autor uvijek unosi dio sebe u književni tekst – nekad više, nekad manje. Stoga je točno da je San o Križaniću dijelom i roman toka svijesti, ali ne toka svijesti naslovnog lika, Križanića, nego toka svijesti autora, mene! Otud tolike asocijacije, rukavci pripovijedanja, neočekivane analogije, poveznice sa suvremenim rock– i pop-stihovima. Taj je aspekt svakako moja osobna priča, ali nije i moja autobiografija.

Temelj romana je Križanićeva biografija, no svakako dorađena, prerađena, domišljena – možda katkad i nepromišljena – a često i izmaštana. Jer književnost nije znanost; roman San o Križaniću koristi se znanstvenim člancima, citira ih i referira se na njih. To je postmodernistički postupak – među mojim su učiteljima Borges i Danilo Kiš – a nikako težnja za znanstvenošću (iako se, dakako, time ne odričem svoje znanstvene potkovanosti). Znanstvenu građu o Križaniću imamo, i to obilnu, ali pravo književno djelo o njemu još nismo imali. I to je bio moj glavni cilj.

„Denis Peričić je za potrebe pisanja ovoga romana pročitao cijelu knjižnicu.“ Što Vam je najintrigantnije bilo i ostalo tragajući i sanjajući o Križaniću?

Moram odmah reći da navedenu rečenicu s ovitka knjige nikad ne bih sam napisao: tašt zacijelo jesam, ali opet nisam toliko! Nju je duhovito osmislio oštroumni urednik Kruno Lokotar, pa kad smo joj se svi tako slatko nasmijali – i nakladnik Husković i moja supruga i drugi suradnici – odlučili smo i ostaviti je. Danas se to valjda zove teaser…

Moja „potraga za izgubljenim Križanićem“ ima niz faza. Prva je već davna i odnosi se na Krležin esej „O patru dominikancu Jurju Križaniću“ iz 1929. godine. Krleža je, bez obzira na političke tendencije, u njemu majstorski znao zainteresirati čitatelje za Križanića, pa tako i mene, i to još kao gimnazijalca, prije 40-ak godina. Krležina „prijetnja“ da će o Križaniću napisati roman ili barem dramu – od svega toga nije bilo ništa – kopkala me dugo potom… sve dok se nisam odlučio da sam ostvarim taj književni iskorak.

Zatim me fascinirala golema i čudesno akribična monografija „Život i rad Jurja Križanića“ mog sugrađanina Vatroslava Jagića iz 1917. godine, gdje vidite da je Krleža gotovo sve podatke crpio iz te knjige… ali ih je atraktivnije predočio. Posebna faza je Ivan Golub, koji je o Križaniću napisao fascinantan korpus raznorodnih radova, u nekima se dotičući i književne forme. Naposljetku, kad sam osobno upoznao Jevgenija Paščenka, pročitao sam i njegove znanstvene knjige, osobito zanimljive zbog Križanićevih veza s Ukrajinom, a koje su danas toliko aktualne.

Zato na početku mog romana stoji ova posveta:

Doista nažalost – čak i kao na neku sudbinsku nevolju – upravo u razdoblju od prve zamisli o pisanju ove knjige preminula su dvojica iznimnih poznavatelja Križanićeva života i djela:
Ivan Golub (1930. – 2018.) i Jevgenij Paščenko (1950. – 2021.). Počivali u miru.
Sebično je reći, ali ću izreći: time sam izgubio mogućnost dodatno ih konzultirati u vezi nevjerojatne teme Križanić. Naime, riječ je o ljudima koji su neusporedivom marljivošću i lucidnošću uspjeli nadograditi sad već davna, ali temeljna istraživanja moga velikog sugrađanina Vatroslava Jagića (1838. – 1923.).
Unatoč tomu što umnogome znatno odudara od njihovih pristupa i spoznaja – jer radi se o književnom tekstu, a nipošto o stručnoj studiji – ova je knjiga s dubokim i dužnim poštovanjem posvećena navedenoj trojici znanstvenika.

U posveti ne spominjem Krležu. Krleža, kao ateist, nije mogao razumjeti Križanića. Ali činjenica da mu je dao „pravo građanstva“ i važnu ulogu u hrvatskoj povijesti ne može se minorizirati!

Varaždinsko predstavljanje knjige, varazdinski.net.hr

Roman ima prateću vremensku liniju, svojevrsni tumač za čitanje, ali nije nužno išta znati o Križaniću – za čitanje Vašega nagrađenoga djela? Pa i onima koji nisu čitali Goethea i Bulgakova, kako ste rekli u jednom razgovoru.

Mislim da je ipak nužno barem nešto znati o Križaniću. Kad prionete Ratu i miru, ipak već nešto znate o Napoleonovu pohodu. Ili biste barem trebali nešto znati… Nije Rat i mir udžbenik iz povijesti, a ponajmanje je to San o Križaniću. Opet, danas nije teško nešto doznati, nije teško informirati se. Pa ni ja nisam ništa znao o Jakubu Franku prije čitanja Knjiga Jakubovih Olge Tokarczuk, pa sam na internetu pronašao relevantne informacije o njemu. Čitanje potom nije bilo problem… ako razumijete razliku između povijesti, znanosti i književnosti.

U vezi Goethea i Bulgakova, i oni ipak jesu preduvjet za čitanje fantazmagorijskih dijelova Sna o Križaniću. A u vezi nečitatelja, onih koji ne čitaju, njih samo molim da svoju čitateljsku pustolovinu ne započnu s mojim romanom – jer neće razumjeti ni iščitati ništa. Čitanje ipak započinje sa slikovnicama, bajkama i Matom Lovrakom, a ne s Kafkom i Dostojevskim, a bogme ni s Pavličićem i Tribusonom, pa tako ni s Peričićem. S druge strane, neki dan čitam da svako treće dijete u Hrvatskoj nema ni jednu slikovnicu. Siguran sam da to nije zbog materijalnog siromaštva, nego zbog siromaštva duha. Pa što je tim roditeljima?!

Opisi i dijalozi su veoma izravni i iskreni, kao da čitamo misli odnosno rečenice koje se pomisle ali ne izgovaraju u ophođenju onodobnih moćnika. Svijet ipak funkcionira prema modelu – sa svima uljudno, ni s kim iskreno.

Treba li išta dodati? Pogledajte saborske klupe. Prvo slušamo: „uvaženi kolega“, „poštovani zastupniče“, a onda začujemo: „konjino“, „j… te bog ludi“. Ne tako davno ovi su „ljepuškasti“ i „šaljivi“ dodatci izgovarani u kuloarima, na hodnicima, a danas imamo i gore primjere, i to u izravnim prijenosima. To se, valjda, zove demokracija. Ili civilizacija, ne znam ja. Ja sam samo pisac… nisam političar.

Je li dužnost književnika uranjati u biografiju othajalih velikana i tražiti ono svakodnevno, ono ljudsko u beskonačnosti postojanja?

Ne, nije dužnost književnika uranjati u biografiju velikana. Zapravo, bojim se da ne znam što je dužnost književnika. Da bude aktualan? Angažiran? Utilitaran? Prosvjetitelj? Edukator? Gorljivo zauzet za neku ideju ili ideologiju? Je li dužnost književnika da bude utjelovljenje slobode, koja će tad umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj? Hm…

Opet, kad književnik uistinu uranja u biografiju velikana, o da: tad mu je dužnost činiti upravo ovo što ste sjajno saželi; tad mu je dužnost „tražiti ono svakodnevno, ono ljudsko u beskonačnosti postojanja“!

„Radije nam je ispričao priču o čovjeku nemirna duha“, „ono što nije ostvario Krleža, ostvario je Denis Peričić“, „San o Križaniću povijesni je roman kojemu je najveća vrijednost humor“; silni razgovori, kritike, ali i osjećaj da ste se pišući roman, čitajući knjižnicu, i dobro igrali?

Nemam ambicija biti poeta vates, žrec, niti želje biti poète maudit, prokletnik. Ali poeta doctus i poeta ludens… mogao bih se složiti, ne nazivajući sam sebe tako jer tako su me već opisivali. Naporno je biti učen ako se pritom ne igrate. Ne želim docirati – iako naknadno primjećujem da to ponekad nesvjesno činim – nego više želim zabaviti. Opet, nisam zabavljač, puki entertainer, nisam humorist ili kozer, stand-up komičar, ali utvaram si da sam ponekad duhovit. Jedna rječnička definicija duhovitog čovjeka, naime, glasi: „koji ima duha, koji je svjež u zamislima, koji je sposoban za iznenađujuće obrate u mišljenju“. Ako sam barem katkada takav, presretan sam.

Peričićeva zbirka 105 godina samoće prvonagrađena je na „Pasionskoj baštini“ 2019. i izabrana u finale Nagrade „Kamov“ 2022.

Je li današnjim mlađim naraštajima prispodobiv, odnosno, ako nije prispodobiv duh, trud, ideja Križanićeva života – kako im to približiti, i izvan Sna o Križaniću?

Bit ću posve iskren: nemam blagog pojma kako današnjim mlađim naraštajima približiti išta! Ali San o Križaniću nije ni osmišljen kao roman za mlađe čitatelje, a ni kao poduka o Križaniću. Rekoh već da je to ponajmanje udžbeničko štivo. Za to postoji obrazovni sustav. I na tom polju – a ne na polju književnome! – (pro)pada ili opstaje ovo društvo. Ne želeći umanjiti trud brojnih vrijednih nastavnika, bojim se da nam stanje tog sustava nije nimalo bajno. Osmaši na maturi dobivaju petice iz njemačkog, četvorke iz engleskog, a trojke iz – hrvatskog?! Ah, ma koga briga, ionako će svi na kraju srednje škole imati prosjek 5,0. Zvala mama ili ne.

Kako tumačite da bijeli fratar odlazi u rat, kao što ranije ide „skriven iza lažnih imena“? Golemo je kulturološko bogatstvo kojim ste povezali prošlost u sadašnjosti.

Iskreno govoreći, i nakon toliko istraživanja, i nakon toliko promišljanja, i nakon gotova i valorizirana romana o njemu, meni su mnoge Križanićeve odluke i nadalje ostale neprotumačive. I nisam pritom izoliran: vidim te „upitnike iznad glave“ i u Krleže i u Jagića i u Goluba i u Paščenka. U romanu sam ponudio neke od mogućih odgovora, koji nisu nužno točni, ali vjerujem da su uistinu na tragu silno kompleksne Križanićeve osobnosti: na tragu njegova „proroštva kulturnog mesijanizma“, njegove misionarske odlučnosti, njegove – kako opravdano pretpostavljam – samoubilačke inatljivosti… a možda i njegova ludila, no svakako i njegove genijalnosti!

Lijepo je pročitati Vašu tvrdnju: „Golemo je kulturološko bogatstvo kojim ste povezali prošlost u sadašnjosti.“ Nadam se da i jest tako, ali neću biti prvi koji će reći da zadaća književnosti nije da pruža odgovore, nego da postavlja pitanja. Pa ako i nakon Sna o Križaniću čitatelj ostane bez mnogih odgovora o Križanićevu karakteru, uvjeren sam da će barem dobiti ključna pitanja, o kojima potom može i sam razmišljati. Mislim da je i to izvjesna vrijednost.

Kako su krunski virus i ratovi 17. stoljeća utjecali na naš život 2023. (Živi li čovjek o kruhu ili o krunskom virusu:)?

Ha! Intrigantno i višesmisleno pitanje! Zapravo, to su tri pitanja, pa krenimo redom. Taj krunski virus, ta krunska bolest, ta velepošast… u uvjetima zabrtve (lockdowna), raznovješća (infodemije) i veledoza (booster-doza) mogla je svakog od nas učiniti protucjepnikom (antivakserom) – prethodna četiri izraza su moje novokovanice – no iako sam se odupro tzv. teorijama zavjere, duboko sam uvjeren da je ovaj virus tehnogen. Moguće je i da nije prvi takav – sumnjalo se i da je HIV laboratorijski kreiran – ali to je jedina prava razlika u odnosu na davne zaraze: svi odgovori (osim cijepljenja, kojeg tad nije moglo biti) na pandemiju opisani su još u knjizi Godina kuge Daniela Defoea, koja govori o kužnoj 1665. godini – kad Križanić ima 47 ljeta. Preporučam hrvatski prijevod u izdanju Šarenog dućana.

Drugo pitanje bilo je: kako su ratovi 17. stoljeća utjecali na naš život? Nezamislivo! Možda je i moj San o Križaniću pritom edukativan. Dovoljno se zapitati u kakvom bismo svijetu živjeli da katolički saveznici 1683. nisu obranili Beč od Osmanlija. U toj borbi pogiba i Križanić. Ne želeći nimalo povrijediti ničija vjerska uvjerenja, reći ću samo ovo: ne bi bilo današnje migrantske krize.

A živi li čovjek o kruhu ili o krunskom virusu? Čovjek danas živi u začaranom krugu, u uvjetima opće gadosti i beščašća – ako je to život.

Što Vam Križanić šapuće u snu nakon spoznaje o Nagradi „Vladimir Nazor“, potiče li na repete sna?

Naglasit ću da govorim metaforički – jer ne želim mistificirati, nego želim jasno reći da ni u kakav metafizički kontakt s Križanićem nisam dospio (ljudi su, naime, sve više skloni banalizacijama i doslovnim tumačenjima, kao i pseudotranscendentalnim kretenarijama).

Dakle, Križanić mi se – metaforički – ne obraća više. Mislim da je to dobro. Moje životno poglavlje u kojem sam se družio s njim zaključeno je objavom romana San o Križaniću. Nemam ni afinitet ni kapacitet Ivana Goluba, ne mogu se doživotno baviti Križanićem. Imam nepregledno more ideja i tema koje me silno zanimaju i koje bih volio književno uobličiti, a mnoge od njih nemaju nikakve veze s Križanićem. Nisam još ni stigao odlučiti kakav će biti novi roman, ali vjerujem da će temom biti bliži našem dobu i podneblju.

Iako, ne mogu ništa isključiti: u jednoj divnoj lanjskoj češkoj noći, kad smo kao gosti Josefa Kodeta u Jihlavi i Havličkůvu Brodu predstavljali njegov prijevod moje zbirke pjesama 105 godina samoće – upravo ondje negdje gdje je Križanić prolazio prije toliko stoljeća – nadošla mi je ideja o Križaniću II., romanu u kojem bih Križanića pratio i nakon njegove smrti. Ništa novo kao koncept, sjetimo se samo Dantea i Vergilija… ili sjajnog romana Opet on Timura Vermesa o „Hitleru iz našeg sokaka“. Ipak, to je zasad samo ideja. Vjerojatno je neću ostvariti. Ne može se sve.

Denis Peričić i prevoditelj Josef Kodet, fotografirala Anita Peričić

Pjesnički ste Pandemonijom opjevali turobno vrijeme, nastavljeno i novom zbirkom Krvozemlje, sva se vremena miješaju u jednoj te istoj ishodišnoj točki.

Eto vidite, natuknuo sam tu zamisao o „postumnom Križaniću“ prije nego što sam pročitao ovo iduće Vaše pitanje! Sinkronicitet? Ne bih rekao, više je to Zeitgeist. Kad govorimo o toj ishodišnoj točki u kojoj se sva vremena miješaju, jedini je problem što ne znamo koja je to ishodišna točka, taj borgesovski Alef. Je li to možda rusko rušenje brane na Dnjepru 18. kolovoza 1941. ili ovo nedavno, iz lipnja 2023. godine?

Sad su se mediji, povodom aktualne katastrofe, raspisali i o tom „prvom ruskom potopu“, a ja u Krvozemlju barem već tri godine imam pjesmu o toj epizodi iz Drugoga svjetskog rata, u kojoj je poginulo oko 100.000 ljudi.

Iz nekih manje-više formalnih razloga koji nisu ovisili o meni, Krvozemlje je moglo biti odavno objavljeno, ali izići će tek ove godine. Mijenja li to išta na stvari? Ne odviše jer, kako rekoh, nisam poeta vates. Ne zanima me proricanje, zanima me povijest, prošlost. A prošlost – za razliku od povijesti – već ima sve odgovore, samo ih trebamo pronaći.

Moja lanjska zbirka pjesama Pandemonija prvotno se trebala zvati Tih nekih pola stoljeća. Bavim se u njoj nedaćama koje su se u prethodnom polustoljetnom razdoblju (koje, evo, dijelom autobiografski koincidira i s mojim životnim iskustvima) mogle predvidjeti, pa, ako već ne i izbjeći, a onda barem ublažiti.

Progovaram u Pandemoniji i o umjetnoj inteligenciji. Štoviše, čak i u Snu o Križaniću možete čitati o zametcima umjetne inteligencije! I Pandemonija i San o Križaniću objavljeni su prije nego što je zaživjela OpenAI odnosno ChatGPT. Jer i to je, zapravo, prastara tema i već je u različitim vidovima i osmišljavana i ostvarivana. Spomenut ću samo Asimova i Spielberga. I obična Google tražilica je razmjerno inteligentni sustav umjetnoga karaktera. Dakle, nije začuđujuće što se pojavila OpenAI, začuđujuće je samo što sad ne znamo što bismo s njom. Ne znam ni ja – ali to nije moj posao. Tko je skuhao, neka kusa; jedino se bojim da ćemo klin-čorbu, kao i uvijek, pokusati samo mi koji luk nit’ smo jeli, nit’ ga mirisali.

Brutalni su opisi nečovještva nimalo humane povijesti, dijalozi su nediplomatski, citati izvorni, i čitajući San o Križaniću često mi je dolazio u misli Jean-Michel Nicolier – klaonica, klaonica, klaonica.

Da: „The horror, the horror“… govori još Kurtz u „Srcu tame“ Josepha Conrada, što, neslučajno, ponavlja i Marlon Brando kao pukovnik Kurtz u „Apokalipsi sada“ F. F. Coppole. Svejedno je, naime, radi li se o crnoj Africi ili o Vijetnamu: podjednako je vruće i podjednako je strašno!

U mojoj zbirci 105 godina samoće, prvonagrađenoj na „Pasionskoj baštini“ i izabranoj u finale Nagrade „Kamov“ te prevedenoj na češki, imate sljedeću rečenicu: „Nešto kao Vukovar, ili slično, drugdje, uglavnom, tmurno: nešto kao grad na Volgi, primjerice, i, po običaju, zima je.“

U usporedbi Vukovara i Staljingrada nije tropski vruće kao u Africi i Vijetnamu, ali zato je podjednako hladno – i podjednako gadno.

Ipak, nije svejedno tko je s koje strane, tko je agresor a tko žrtva, kao što nije svejedno hoće li konačni, na pravdi Boga pobjednici biti okrutniji prema poraženima nego što su oni, zločinci sami po sebi, bili prema njima. Dakle, tako je: „Užas, užas“, „Klaonica, klaonica, klaonica“ – ali to ne smije trajati unedogled. Znam da bi Nicolieru bilo drago da je mogao posvjedočiti raspletu 1995.: našoj i njegovoj dostojanstvenoj pobjedi, a ne nastavku klanja kakvo se dogodilo i 1943. i 1945., ne samo u SSSR-u nego i u nas.

Katynsku šumu pritom da i ne spominjem: o njoj sam napisao pjesmu „Portret sa šest prstiju“, prvonagrađenu na Natječaju „Na tragu pjesnika“ Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“ u Karlovcu u ožujku ove godine. Ima u njoj neke daleke bliskosti s Goranovom „Jamom“. Možete je pročitati OVDJE.

Secirate nepismenost, neorganiziranost, paradokse, oksimorone – a njima je ispunjen svemir. Kako disati u tom svijetu?

Disati? Teško. Možda na škrge. Možda bi bilo najbolje da se vratimo u crna mora iz kojih smo i proistekli. Ali kad ste već spomenuli nepismenost – i sve što uz to ide – zaključio bih ovaj razgovor riječima Vladimira Nazora, velikoga književnika i antifašista čije ime nosi nagrada koju ovih dana s poniznošću i strahopoštovanjem primam. Nazor je, naime, 1944. godine Đilasu, šefu Tanjuga, uputio ove riječi: „vi ste u biltenu uveli jezik čaršije, vi ga namećete iako se nalazite na teritoriju države Hrvatske… nas Hrvate to vrijeđa i na području Hrvatske se mora pisati hrvatskim jezikom. Sve što u Hrvatsku ulazi i izlazi ima biti na hrvatskom jeziku.“

Razgovarao: Tomislav Šovagović