Piše: Davor Dijanović (portal Hrvatskog kulturnog vijeća)
Poštovani gosp. Babiću, jedan ste od prvih politički aktivnih emigranata koji se za stalno vratio u Hrvatsku 1990. godine. Kako gledate na odnos Republike Hrvatske prema hrvatskom isljeništvu u zadnjih dvadeset i pet godina? Ili, da budemo konkretniji: zašto prema Vašem mišljenju Republika Hrvatska evidentno ne koristi velike potencijale u hrvatskom isljeništvu.
Danas dvadeset i pet godina nakon prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj, u kojima je hrvatsko iseljeništvo iz cijeloga svijeta odigralo ključnu ulogu u pobjedi HDZ-a i demokracije nad komunizmom u Hrvatskoj moram, nažalost, na temelju vlastitog iskustva i dužeg razdoblja antiiseljeničke politike svih dosadašnjih vlada Republike Hrvatske, s dubokim razočaranjem zaključiti da je nova hrvatska država propustila priliku, koja se javlja jedanput u povijesti, iskoristiti potencijale koji su postojali u hrvatskom iseljeništvu za snažan gospodarski razvoj i demografski preporod Hrvatske. Teško da će nam se kao narodu ponovno u budućnosti otvoriti takve financijske i demografske rezerve. Prema podacima Svjetske banke, usprkos negativnom odnosu službene Hrvatske i njezine nedjelotvorne i lijene administracije, prema Hrvatima izvan Hrvatske, Hrvati iz iseljeništva i danas svake godine šalju u Hrvatsku oko dvije milijarde eura godišnje. Dakle, od 1990. do danas hrvatsko je iseljeništvo poslalo u Hrvatsku 50 milijardi eura. Da smo imalo proaktivnu, djelotvornu i pozitivnu politiku prema Hrvatima izvan Hrvatske, kao što to imaju brojne druge zemlje u svijetu, uvjeren sam da bi Hrvatska samo u financijskom pogledu dobila najmanje još dodatnih 50 milijardi eura. S tim smo novcem mogli vratiti naš vanjski dug koji u ovom trenutki iznosi nešto više od pedeset i četiri milijarde eura. Razlog za takav katastrofalan, antihrvatski i izdajnički odnos prema hrvatskom iseljeništvu može se pripisati Udbi, hrvatskim mafijaškim poduzetnicima, projugoslavenskim medijima i neojugoslavenima tj. neokumunistima u Hrvatskoj. U mojoj ću knjizi detaljno opisati glavne protivnike otvaranja Hrvatske prema iseljeništvu. No, ovdje, osim Udbe tj. Perkovića i njegove mreže, ključnu ulogu u spriječavanju da se u Hrvatsku vrati veći broj Hrvata iz dijaspore, kad je za to bilo idealno vrijeme – nakon oslobađanja hrvatskih teritorija u Oluji u kolovozu 1995. godine, spomenut ću samo bivše predsjednike Vlade Republike Hrvatske Franju Gregorića i Nikicu Valentića i potpredsjednika Vlade Borislava Škegru, ministra vanjskih poslova Matu Granića, koji su imali brojne i moćne istomišljenike. Predsjednik dr. Tuđman, koji je želio da se osnuje Ministarstvo povratka i usljeništva, osobno mi je u «Vlaku slobode» u kolovozu 1995. rekao: «Babiću vratite mi Hrvate iz Australije». Nažalost, U rujnu 1995. godine savjetnik za gospodarstvo u Vladi RH Milan Radoš mi je rekao: «Ante, dok je ova Vlada na vlasti, neće biti osnovano Ministarstvo povratka i useljeništva». Dvije godine kasnije kada je Ministarstvo povratka i useljeništvo, uz tešku borbu, osnovano za ministra je postavljena osoba koja nije mogla voditi ni Mjesnu zajednicu. Naravno, to je bio proračunat potez kako to ministarstvo ne bi bilo uspješno, kao što se kasnije i pokazalo da je bilo tako. Naravno, niti iseljeništvo, a posebno oni ljudi koji su do 1990. godine bili politički aktivni ne može biti oslobođeno svojeg dijela krivnje. I oni koji su se mogli vratiti nisu to, iz vlastitog oportunizma, učinili i sada kritiziraju stanje u Hrvatskoj, a sami su odustali od drugog poluvremena utakmice tj. nakon stvaranja države bilo je izuzetno potrebno da se hrvatsko iseljeništvo samo organizira u jednako teškom razdoblju gospodarske i društvene izgradnje Hrvatske. Veliku odgovornost snosi i jedan mali broj povratnika iz isljeništva koji su bili moćni u vrijeme vladavine predsjednika Tuđmana. Umjesto da tada otvore prostor za dolazak drugih iseljenika u Hrvatsku i državnu upravu, oni su ljubomorno čuvali svoje pozicije, jer su bili inferiorni ili su igrali daleko manju ulogu u iseljeništvu nego su to prikazivali javnosti u Hrvatskoj. Posebno negativnu ulogu odigrali su neki poznati intelektualci koji su dugo vremena živjeli, a neki i djelovali u iseljeništvu, kao što su Ivo Banac, Mate Meštrović i Jakša Kušan. Za Banca nije ni čudo, jer on se nikada nije bilo gdje za vrijeme života u SAD-u do 1990. izjasnio za slobodnu i demokratsku hrvatsku državu. On je u komunističkoj Jugoslaviji bio persona grata. Najveće iznenađenje, ali samo za neke napravili su Mate Meštrovići Jakša Kušan kad su 1990. stali na stranu projugoslavenske koalicije u kojoj su bili HNS i Goldštajnovi liberali, a protiv HDZ-a i Tuđmana No, to je tema za koju je potrebno daleko više prostora.
Postoje li prema Vašem mišljenju izgledi da se poboljša odnos Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu? Smatrate li da bi otvaranje ministarstva za isljeništvo moglo biti dobar korak u tom smjeru?
Iako sam do sada uvijek bio veliki optimist da su rezerve domoljublja i dobre volje Hrvata iz iseljeništva neograničene, bojim se da to više nije tako. Oni Hrvati i Hrvatice koji su otišli iz Hrvatske u kasnim šezdesetim i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koji su bili pupčano i emotivno vezani za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu – za svoje selo, grad ili pokrajinu, nalaze se u dubokim godinama, a njihova djeca, među kojima je jako veliki broj visoko obrazovanih i uspješnih ljudi u najrazvijenijim zemljama svijeta, sustavno su odbijani i odvraćani od povratka u Hrvatsku. Dok sam bio generalni konzul u Melbourneu, kamo sam otišao kao karijerni diplomat u vrijeme Vlade HDZ-a, u jednom trenutku je odnos prema Hrvatskoj u kojoj su bili predsjednici Stjepan Mesić i dr. Ivo Josipović, bio gotovo istovjetan kao i prema komunističkoj Jugoslaviji. Nakon više od dvadeset godina osobne borbe za samostalnu i demokratsku hrvatsku državu u emigraciji, bilo je to teško gledati i proživljavati. Danas je nužno potrebna potpuno nova paradigma u odnosu prema Hrvatima izvan Hrvatske. Većina njih nije rođena u Hrvatskoj i bit će potreban daleko veći trud i znanje da bi se te ljude privuklo da makar dolaze u Hrvatsku i budu njezini najbolji ambasadori u zemljama u kojima žive. S današnjim negativnim odnosom prema Hrvatima izvan Domovine – uključujući i one koji su u svijet otišli iz BiH, teško je biti optimist da će se nešto brzo u tom pogledu promijeniti. Ima još nade, ali to je moguće postići samo ako za takav preokret bude konsenzus u cijelom hrvatskom društvu. Naravno, ministarstvo povratka i useljeništva bio bi ne samo pravi korak nego i preduvjet za eventualan pozitivan preokret u odnosu Hrvatske prema Hrvatima izvan Domovine. No, samo ministarstvo, kao što je to pokazala prošlost, neće promijeniti ništa. Iza takvog projekta moraju stati predsjednica države, Sabor, vlada i lokalne jedinice. Po uzoru na druge države, koje ubiru velike plodove njihove pozitivne politike prema iseljeništvu, na primjer, Filipini dobivaju 29 milijardi dolara godišnje u doznakama njihovih iseljenika, to ministarstvo treba voditi jedan od potpredsjednika Vlade tj. osoba s velikim autoritetom u vladi, koja može rušiti sve sadašnje velike barijere i predrasude prema iseljeništvu.
Kako gledate na političku situaciju u državi? Je li današnja Hrvatska ona koju su sanjali hrvatski emigranti ili je Hrvatsku «bilo lakše voljeti iz daljine»?
Jedino s čime Hrvati izvan Hrvatske, ali i mi koji u njoj živimo, mogu biti zadovoljni je činjenica da je Republika Hrvatska, još uvijek, na papiru, nezavisna i samostalna država? Sve drugo je veliko razočaranje i neuspjeh, za koji su ipak najodgovorniji oni koji su na izborima od 1990. do danas dobili mandat hrvatskog naroda da hrvatsku državu i hrvatsko društvo vode i urede kako treba. Kako bilo tko može biti zadovoljan s državom koja je na gotovo svim ljestvicama mjerenja uspješnosti država u raznim područjima često dijeli mjesto s najnerazvijenijim državama svijeta u Africi, Aziji i Južnoj Americi i najčešće se nalazi na dnu ljetvice među državama Europske zajednice? Mnogi su, a među njima sam bio i ja, prije 1990. godine bili uvjereni da Hrvatska ima neograničeni potencijal da u deset godina dostigne razinu razvijenosti Austrije, a oni najoptimističniji su spominjali i Švicarsku. Što imamo danas: povratak komunista i neojugoslavena na vlast, zatiranje svega što je hrvatsko, masovno iseljevanje, veliku nezaposlenost, siromaštvo, gladnu školsku djecu, beznađe, korupciju, klijentalizam, raspad svih moralnih i duhovnih vrijednosti u svim zvanjima, pa i onim liječničkim i duhovnim. Nije to Hrvatska o kojoj su Hrvati izvan Hrvatske sanjali i za koju su mnogi puno dali. Još je manje to Hrvatska za koju su ratovali i svoje živote kao i zdravlje dali brojni hrvatski branitelji. Vjerujte mi, to govorim na temelju vlastitog iskustva i razgovora s mnogim prijateljima izvan Hrvatske, «Hrvatsku je sve teže voljeti i iz daljine». Svako povijesno razdoblje puno je opasnosti i za najjače i nastabilnije države tj. carstva i imperija. Hrvatska se danas nalazi na povijesnom raskrižju u svakom pogledu. U idućih nekoliko mjeseci, a možda već i u listopadu, održat će se parlamentarni izbori koji će ponovno odlučivati o sudbini Hrvatske. Neojugoslaveni i komunisti moraju biti poraženi na tim izborima. U ovom trenutku nisam uvjeren da je sadašnja oporba dugoročno rješenje. To će se brzo vidjeti, već u prvih godinu dana. Budući da u ovom trenutku još nemamo izgrađenu bolju domoljubnu alternativu, dozvolimo im da nas iznenade. Ako krenu starim putem Ive Sanadera i Jadranke Kosor, hrvatska država bit će jako ugrožena i morat će se na brzinu stvarati nova domoljubna tj. demokratska i poštena politička opcija u Hrvatskoj. Sve dok se u političkim strankama čelni ljudi budu bojali onih koji znaju više od njih, neće biti napretka ne samo u tim strankama nego i u cijelom društvu.
Ima li Hrvatska političare koji su svjesni opasnosti s kojom je Hrvatska danas suočena u političkom, gospodarskom i demografskom pogledu? Kako ocjenjujete političke potencijale oporbe?
Želim vjerovati da u Hrvatskoj postoje političari koji su svjesni svih mogućih problema i opasnosti u kojima se Hrvatska nalazi. Pitanje je jesu li oni u prvim redovima političkih stranaka ili su gurnuti u pozdaninu od strane interesnih skupina unutar oporbenih stranaka. No, kako rekoh u odgovoru na zadnje pitanje, za pravi odgovor na to pitanje nećemo morati dugo čekati. Odgovor će nam doći brzo nakon slijedećih parlamentarnih izbora, pod uvjetom da HDZ i koalicijski partneri pobjede lijevu tj. neokomunističku koaliciju na čelu s Zoranom Milanovićem i jako prijetvornim Ivom Josipovićem. S druge strane, na temelju dugogodišnjeg izravnog političkog iskustva u Australiji, moram istaknuti kako je Zoran Milanović još na vlasti zahvaljujući teškoj razjedninjenosti brojnih hrvatskih domoljubnih stranaka i strančica, a posebno zbog nevoljkosti glavne oporbene stranke da svim legitimnim sredstvima sruši Vladu Zorana Milanovića prije godinu dana, kad je bila najslabija. Sad će to ići malo teže. Nije dovoljno samo da vam netko našiše gospodarski program. To su mogli napisati i brojni visoko rangirani hrvatski iseljenički stručnjaci i menadžeri u najećim multinacionalnim svjetskim kompanijama. Daleko je važnije imati ljudi koji znaju, žele i mogu jedan takav program provesti u djelo. No, još uvijek vjerujem u pobjedu domoljubne opcije i moja puna potpora u tom pogledu neće izostati.
Koji su integrativni, a koji rušilački čimbenici koji siju podjele u današnjoj Hrvatskoj? Može li se u stanju ideološkog rata, koji se prema matrici «mi ili oni», žestoko vodi posljednjih mjeseci, uopćeo ozbiljno raspravljati i raditi na uklanjanju problema s kojima se država i društvo suočavaju.
Nažalost, u Hrvatskoj je danas jako malo integrativnih, a previše rušilačkih čimbenika. Što se političara tiče, možemo zahvaliti Bogu, usprkos nekim manjim, ali potpuno razumljivim, nesnalaženjima, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, uz Katoličku crkvu u Hrvatskoj, spada u sam vrh integrativnih čimbenika u teško podijeljenoj Hrvatskoj. Naravno, tu su i branitelji, koji su u zadnje dvije godine ponovno odigrali ključnu ulogu u obrani Hrvatske i hrvatskog naroda od neojugoslavenskih, neokomunističkih i prosrpskih političara i politika u Hrvatskoj. Zapravo je žalosno da u Hrvatskoj nije bilo drugih integrativnih čimbenika koji bi mogli zamijeniti branitelje, a naročito stopostotne vojne invalide Domovinskog rata u novoj rovovskoj borbi protiv neprijatelja Hrvatske. Kao i toliko puta u našoj dugoj povijesti zakazala je, čast vrlo cijenjenim iznimkama, hrvatska inteligencija, koja brine o samo sebi i spremna je služiti svakome tko dođe na vlast, pa i nekoj novoj tzv. balkanskoj asocijaciji u kojoj bi Hrvati bili potpuno podređeni Beogradu. U tom kontekstu najviše zakuzuju čelni ljudi i vodeći članovi HAZU i Matice Hrvatske. Dok srpski intelektualci izlaze s novim memorandumom – Memorandum dva, koji je još opasniji od Memoranduma jedan, vodeće hrvatske intelektualne institucije bježe od svoje odgovornosti za sadašnje teško i opasno stanje u Hrvatskoj. Nigdje u svijetu nisam vidio tako kukakvičku inteligenciju kao u Hrvatskoj. U integrativne čimbenike treba uključiti i jako važne nevladine organizacije kao što su Hrvatsko nacionalno etičko sudište, Hrvatsko kulturno vijeće, Udrugu u ime obitelji itd. No, to je još uvijek premali broj udruga u odnosu na one brojne rušilačke i protuhrvatske nevladine organizacije, kao što je Documenta itd. Od pojedinaca u javnom životu u Hrvatskoj najveći rušilački čimbenici su Milorad Pupovac, Vesna Pusić, Zoran Milanović, Nenad Stazić, te broji antihrvatski raspoloženi ljevičarski novinari, koji svaki dan tobože pišu protiv mržnje, a sami su do nesvjesti opijeni mržnjom protiv svega što je hrvatsko. Jako mi je žao što hrvatska židovska zajednica u Hrvatskoj, koja je teško i nepravedno stradala u Drugom svjetskom ratu, danas ne djeluje kao snažniji integrativni čimbenik u hrvatskom društvu, kao što to čine moji prijatelji Židovi u australskom društvu, gdje imaju vodeću ulogu u stvaranju društvene harmonije između muslimana i Židova. Velika je šteta što Slavko Goldstein još uvijek nije došao do spoznaje da su partizani i njihov vođa Tito bili veliki zločinci, koji su i danas odgovorni za tešku podjelu u hrvatskom društvu. Onog trenutka kad Slavko Goldstein prihvati samostalnu hrvatsku državu u potpunosti kao državu židovske zajednice u Hrvatskoj i kad prestane plakati za komunističkom Jugoslavijom, bit će to početak stvarnog preporoda hrvatskog društva i pomirenja u Hrvatskoj. U takvoj konstelaciji ne vidim nikakv problem da hrvatski Židov bude premijer Vlade ili predsjednik Hrvatske u doglednoj budućnosti. Dapače.
Jesu li komunistički i udbaški kadrovi – kako se sve češće može čuti iy određenih političkih i medijskih krugova – «tumor» koji sve više i više nagriza zdravo tkivo hrvatskog društva i državu vodi u propast?
Volio bih da to nije tako. Na našu narodnu i društvenu nesreću, bivši komunistički kadrovi spriječili su razvoj Hrvatske u demokratsko, prosperitetno, uređeno i uspješno društvo. Zato su i bili protiv zajedništva i uspješne suradnje između domovinske i izvandomovinske Hrvatske. To više ne može nitko zanijekati. Pitanje je samo kako i kada ćemo kao društvo taj «tumor» moći u cijelosti odstraniti iz upravljanja Hrvatskom, prije nego što on Hrvatsku spremi u grob.
Može li se u Hrvatskoj provesti lustracija?
Duboko sam uvjeren da može i mora. To je glavni uvjet za buduće pomirenje u hrvatskom društvu. Tek tada možemo govoriti o odmaku od razornih ideoloških i svjetonazorskih podjela u hrvatskom društvu i stavljanju u pogon svih pozitivnih stvaralačkih snaga u Hrvatskoj. Postoje razni modeli kako se to može izvesti. Za početak treba Hrvatski nacionalni etički sud pretvoriti u Komisiju za istraživanje istine i proširiti njezin sastav s dodatnim istaknutim nezavisnim intelektualcima. Ta bi Komisija morala imati punu financijsku potporu države i relevantne zakonske ovlasti za njezin rad. Na kraju tog istraživanja, kad se utvrde činjenice, Komisija bi trebala Hrvatskom saboru podnijeti izvješće i predložiti model lustracije. Ja lustraciju nikako ne vidim kao lov na vještice ili ideološke neistomišljenike nego jednostavno utvrđivanje istine o onome što se u Hrvatskoj događalo u vrijeme totalitarnog komunističkog režima od 1945. do danas.
Kako kao bivši diplomat gledate na rad hrvatske diplomacije?
Kad usporedim entuzjazam, žrtvovanje i domoljublje koje je, u velikoj većini strujalo kroz Ministarstvo vanjskih poslova 1991. godine s današnjim protuhrvatskim djelovanjem čelnika Ministarstva vanjskih i europskih poslova, a prvenstveno ministrice Vesne Pusić, onda nemam drugog objašnjena nego da se radi o najvećoj veleizdaji. Zato je HNES, na čelu s bivšim ministrom vanjskih poslova profesorom emeritusom Zvonimirom Šeparovićem, s punim pravom optužio Vesnu Pusić za veleizdaju. Nema nikakve dvojbe da u povijesti samostalnih država ne postoji primjer gdje je ministar ili ministrica vanjskih poslova u toj mjeri radila protiv interesa države u kojoj ima tu poziciju. Nisam rekao vlastite države, jer Vesna Pusić duboko u svojoj duši jednako mrzi hrvatsku državu kao što ju je mrzila 1991. godine kad je ona stvorena i proglašena. Činjenica da imamo takvu osobu na mjestu potpredsjednice Vlade Republike Hrvatske i ministrice vanjskih poslova najbolje govori u strašnoj opasnosti u kojoj se Hrvatska danas nalazi. No, to govori i o nevjerojatnoj pasivnosti i eutanaziji Hrvata u vlastitoj državi. Vesna Pusić, naravno, osim što koristi svoj sadašnji položaj da pomogne Beogradu i Srbiji, nastoji i dalje raditi da na izdaji hrvatskih interesa, koji odgovaraju određenim međunarodnim krugovima, osigura i unaprijediti svoju osobnu karijeru u UN-u ili nekoj drugoj međunarodnoj multilateralnoj instituciji. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i vođa oporbe Tomislav Karamarko moraju se što prije javno izjasniti da je Vesna Pusić političarka koja ne uživa povjerenje hrvatskog naroda i da ne može očekivati službenu potporu za njezinu najavljenu kandidaturu za tajnicu UN-a. Nije se dovoljno samo podržati za drugog kandidata. Svijetu treba jasno poslati poruku zašto Vesna Pusić ne zaslužuje potporu Hrvatske za mjesto tajnice UN-a.
Je li opća primitivizacija hrvatskog medijskog prostora te izostanak objektivnosti i profesionalizma jedan od glavnih razloga erozije hrvatskog društva?
Uopće nema dvojbe da su mediji tj. njihova potpuna neprofesionalnost, neobjektivnost, neznanje, sluganstvo interesnim i ideološkim skupinama, tajnim organizacijama, samo da nabrojemim neke razloge, odigrali jednu od glavnih uloga u stvaranju potpunog kaosa u Hrvatskoj. Njihova najglavnija zadaća je da potpuno neutemeljenom glorifikacijom bivše države i njezinog zločinačkog vođe Tita, među hrvatskim građanima stvaraju nepovjerenje u opravdanost postojanja samostalne hrvatske države, u čemu su u velikim dijelom i uspjeli. Posebno je razorno i gadljivo njihovo, također neutemeljeno, uljepšavanje života u drugim državama, kako bi naveli što veći broj Hrvata na nepovratno iseljevanje i otvaranje prostora za dolazak stranaca u Hrvatsku i njihovo preuzimanje jedne od najljepših zemalja u svijetu. Jedva čekam, i nadam se da ću dočekati vrije, kad će HTV jedan cijeli dan prenositi komemoraciju s Bleiburškog polja, s izjavama kajanja hrvatskih komunista i engleskih visokih dužnosnika za genocid nad hrvatskim civilima na Bleiburgu nakon završetka Drugog svjetskog rata. Film Magnum crimen 1945. dobra je podloga za tako nešto. Tada ću biti siguran da se u Hrvatskoj dogodila toliko potrebna promjena u ponašanju hrvatskih medija. Medijski prostor je primitiviziran do krajnjih granica i nikako mi se ne sviđa što taj model prihvaćaju i neki mediji koji žestoko zagovaraju pobjedu domoljubne opcije.
Vi ste u zadnjih nekoliko mjeseci više puta u Vašim komentarima izrazili uvjerenje da je samo pitanje vremena kad će se otkriti pravi identitet jugoslavenskog maršala Tita, koji je navodno ukrao identitet hrvatskog komunista Josipa Broza. Na kojim dokazima temeljite takve tvrdje?
Da, ja sam osobno uvjeren, iako nemam neoborivih dokaza, da Tito nije bio hrvatski tj. zagorski bravar Josip Broz, nego da je jedan od najvećih zločinaca u 20. stoljeću, krađom identiteta, bio podmetnut ne samo hrvatskom narodu nego i drugim narodima i bivšoj zemlji. Naravno, i u ovom slučaju smo mi Hrvati platili najveću cijenu, jer su u svijetu govorili da komunističku Jugoslaviju vodi Hrvat, koji je rekao da će Sava prije poteći uzvodno nego što će Hrvatska postati samostalna država. Osim toga, ja samo pozorno pratim sve što se na tu temu piše u svijetu. Nedavno je CIA objavila izvješće tj. istraživanje koje govori o ozbiljnoj sumnji kako Tito nije bio Hrvat. Sjetimo se da je CIA i nekoliko godina prije raspada komunističke Jugoslavije najavila da je raspad te zemlje neminovan. Dakle, radi se o nekoj vrsti poruke. Osobno sam čitao i dijelove knjige «Reason in revolt» koju je napisao Fred Copeman, zapovjednik britanskog bataljona koji je bio sastavljen od britanskih komunista dragovoljaca u Španjolskom građanskom. Knjiga je izdana u Londonu 1948. godine. Copeman je kasniop dobio i visoko kraljevsko odličje. U toj je knjizi objavljena slika Josipa Broza na kojoj se jasno vidi da Josip Broz nema dva prsta na lijevoj ruci. Tu priču iz prikrajka često sam čuo od pokojnog oca Vinka Babića, koji je bio domobran, kad je o tome u našoj kući govorio sa svojim najbližim prijateljima, također domobranima, u našoj kući u Pleternici. Politika me je od malih nogu privlačila i zanimala. Osim toga, Copeman je u toj knjizi rekao da je Josip Broz, djelovao u Španjolskom pod pseudoniomom Šapajev. Zločinac Tito je cijeli svoj život nijekao da je bio u Španjolskom građanskom ratu. Treba se upitati zašto. Također treba dodati da su svi primjerci knjige Fred Copemana bili povućeni, nakon što je glasilo HSS-a u Australiji, «Slobodni dom», o toj knjizi objavilo izvješće početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na kraju mislim da nije suvišno spomenuti ni činjenicu da većina ljudi u bivšoj zemlji, pa i u Hrvatskoj, nije znala niti smjela znati bilo što i pokolju hrvatskog naroda na Bleiburgu. Bia je to najveća državna tajna. Ako, također, uzmemo u obzir da se tek u zadnje vrijeme otkrivaju velike laži o karakteru logora Jasenovac i broju ljudi koji su u tom logoru nedužno ubijeni, onda jednostavno moramo ostaviti prostor i za mogućnost da je Tito ukrao identitet Hrvata Josipa Broza. Povijest je prepuna primjera o tome kako su velike sile na razne načine manipulirale i podmetale malim i podređenim narodima. Možda neću biti živ kad se to dogodi, ali nema nikakve dvojbe da će jednog dana izići na vidjelo ta najveća povijesna podvala hrvatskom narodu. Naravno, mnogi ne žele da ta istina bude potvrđena, jer bi se onda urušila kao kuća od karata cijela jugoslavenska i komunistička priča u Hrvatskoj i drugim zemljama na jugu Europe. Morala bi se pisati nova i drugačija povijest. Čitateljima preporučam da pokušaju dobiti i knjigu na tu temu koju je napisao Ante Kunek iz Melbournea, a izdao Mladen Pavković iz Koprivnice.
Što bi se u Hrvatskoj prema Vašem mišljenju trebalo dogoditi da bi se izbjegao ne samo grčki scenarij nego i demografski nestanak hrvatskog naroda?
Nema nikakve dvojbe da je prvi uvjet za spas Hrvatske od grčkog scenarija i demografskog nestanka poraz sadašnje lijeve koalicije na dolazećim parlamentarnim izborima. No, od toga je možda još važnije neutraliziranje nemoralnih, bezbožnih, pokvarenih, nehumanih, pljačkaških, gramzivljih i nenarodnih elita u hrvatskom društvu. To se jednako odnosi na one koji pripadaju sadašnjoj neokomunističkoj vlasti i one koji se sakrivaju ispod lažnog domoljubnog plašta u oporbenim strankama. Tim ljudima milijun eura koje su ukrali od države i naroda je sitnica. Njih nije niti malo briga za pojedinca, narod i državu. Gomilaju bogatstvo, na račun naroda, kao da će vječno živjeti. Oni imaju vile, jahte, najbolje automobile, jedu u najskupljim restoranima, djeca im se školuju u inozemstvu, kupaju se u šampanjcu itd. S druge strane navest ću osobnu situaciju, iako to nerado činim. Nakon odlaska u mirovinu, poslije dvadeset i pet godina lojalnog i beskompromisnog služenja hrvatskoj državi na visokim razinama, dobio sam osnovnu mirovinu od 2700 kuna. Bio sam spreman to prihvatiti kao još jedan obol prema Domovini. Kad se iznenada teško razbolila moja supruga, umirovljena bojnica Htrvatske vojske i dugogodišnja tajnica pokojnog ministra obrane Gojka Šuška, našli smo se u izuzetno teškoj situaciji. Hrvatsko zdravstvo ne plaća terapiju koja je njoj nužno potrebna i koja je standard u gotovo svim zemljama EU. Jedan «uvaženi» i izuzetno bogati profesor medicine, vlasnik velike privatne prakse, zamalo ju je ubio, zbog elementarne grješke koju je učinio tijekom operacije. Kad sam ga zamolio da napiše preporuku HZZO-u za liječenje moje supruge u inozemstvu, taj je nehumani čovjek mrtav hladan mi je rekao slijedeće: «Što ćete suprugu slati u inozemstvo, tamo će je samo eutanazirati i ubiti. Neka dostojanstveno umre u Hrvatskoj». Dakle, neka moja supruga koja je sve žrtvovala za Hrvatsku, umre dostojanstveno u pedeset i petoj godini života, samo zato što se «uvaženi profesor» bojao da u HZZO-u ne otkriju njegovu katastrofalnu pogrešku. No, o tome više kad dođe vrijeme. Ipak nisu svi liječnici toliko besćutni kao taj profesor. Mjesec dana kasnije jedan je drugi profesor medicine i kirurg odličnom operacijom spasio život mojoj supruzi, makar i za jedno vrijeme. Zbog toga sam mu beskrajno zahvalan. U očaju da spasim suprugu obratio sam se prijateljima u iseljeništvu, posebno u Australiji i u Hrvatskoj. Ovim prigodom im se zahvaljujem na njihovoj dragocjenoj pomoći. Jedan poduzetnik iz Južne Hrvatske donirao je značajniju sumu. On ne žele da se njegovo ime zna. Novac su darivale i osobe koje rade za prosječnu plaću u Hrvatskoj i nemaju nikakvo bogatstvo. S druge strane prije tri mjeseca sam pisao i Zdravku Mamiću, koji moju suprugu inače pozna iz djetinjstva u Dubravi, da donira za njezino liječenje. Nisam dobio niti odgovor. S druge strane mu nije bio problem vaditi novčanice od 500 eura i lijepiti na čela svirača. Da se moja supruga tako ozbiljno razbolila u vrijeme vladanja predsjednika Tuđmana i ministra obrane Šuška ne bi ju zadesila takva žalosna sudbina da moramo prositi za njezino liječenje. Naravno, kroz istu ili sličnu situaciju prolaze i druge brojne obitelji i pojedinci u Hrvatskoj. Nažalost, bojim se da u sadašnjem odnosu snaga, hrvatski narod nema načina da onemogući sadašnje elite u njihovom zauzimanju glavnih poluga vlasti u Hrvatskoj. Nisam siguran jesu li te elite svjesne kako će prije ili kasnije s takvim ponašenjem izazvati revoluciju ili građanski rat. Mi u Hrvatskoj nalazimo se u sličnoj situaciji u kojoj se se nalazila Amerika prije Građanskog rata od 1861. do 1865. godine. Možda će i u Hrvatskoj biti potrebna revolucija da se zauvijek pobjede oni ljudi i one skupine koje nas sve brže vode u grčki scenarij i demografski nestanak?
Odlazak mladih, često visokokvalificiranih ljudi iz Hrvatske trenutno je nesumnjivo jedan od najvećih problema države s obzirom na to da se radi o vitalnom stanovništvu koje bi sutra trebalo biti nositelj svekolikog napretka. Kako gledate na tu pojavu i tko je krivac za takvo stanje?
U razgovoru o toj temi u Hrvatskom listu prije tri mjeseca istaknuo sam kako je sadašnje masovno iseljevanje mladih i obrazovanih ljudi iz Hrvatske daleko najveća opasnost za opstanak hrvatskog naroda i samostalne hrvatske države. Forum hrvatskih integracija, koji smo pokrenuli prof. dr.sc. Josip Jurčević i ja početkom ove godine, prvi je počeo, putem javnih tribina u Zagrebu i Sisku, otvoreno i intenzivno upozoravati na tu opasnost. Iako taj razarajući trend odlaska ljudi iz Hrvatske traje već desetak godina, nitko od političara nije, barem javno, to prepoznao kao veliku opasnost. To je više nego žalosno i tragično. Ovaj naš prostor neće se u budućnosti zvati Hrvatska ako na njemu ne budu živjeli Hrvati. Naravno, kao i u mnogim drugim područjima, u pitanju je zavjera i smišljeni plan da se iz Hrvatske iseli što više Hrvata kako bi se otvorio prostor za druge narode koji stoljećima traže načina da nama Hrvatima uzmu najljepši dio kugle zemaljske. Ako se na vrijeme ne probudimo i ne zazvonimo na još veću uzbunu takav scenarij bi se mogao dogoditi puno brže nego što to sada i mislimo. Kao i za sve ostale teške probleme u Hrvatskoj, osim stranih sila koje pretendiraju na gospodarsku i demografsku okupaciju Hrvatske, za masovni exodus Hrvata u svijet najodgovornije su pokvarene i nesposobne hrvatske političke i poduzetničke elite, koje su u službi stranaca i zloglasne Udbe u Hrvatskoj.
Kako gledate na dosadašnji mandat nove predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?
Na to pitanje u ovom trenutku nije lagano dati jednoznačan odgovor. I prije drugog kruga predsjedničkih izbora bilo mi je jasno da će Hrvatsku pogoditi još veća katastrofa ako na tim izborima pobjedi Ivo Josipović. Zbog toga sam i dao punu javnu potporu gospođi Kolindi Grabar-Kitarović. No, već sam tada upozoravao da ako i pobjedi, Kolinda Grabar -Kitarović neće imati laganu zadaću. Nakon njezine pobjede stvorena je, razumljiva euforija, koja nažalost nije bila utemeljima na stvarnim ovlastima i mogućnostima nove hrvatske predsjednice. Predsjednica je mandat počela s jasnom porukom o potrebi zajedništva i pomirenja u hrvatskom društvu. To je cilj koji i ja podržavam još iz političke emigracije, o čemu postoji i novinski zapisi. No, uvjeren sam da usprkos tom uzvišenom idealu Predsjednica počinje shvaćati da za pomirenje nije dovoljna samo jedna strana. Sve dok neokomunisti i neojugoslaveni, a posebno velikosrbi u Hrvatskoj, ne odustanu od svojih nakana i prestanu veličati Tita, komunizam i Jugoslaviju, s jedne strane, i zatirati sve što je hrvatsko, to pomirenje neće biti moguće ostvariti. Predsjednica se mora vrlo brzo odlučiti hoće li u dolazećoj izbornoj kampanji podržati onu stranku koja ju je kandidirala ili će ostati neutralna, a to znači i reskirati ponovnu pobjedu ljijeve i prokomunističe kolacije. Mislim da gospođa Kolinda Grabar-Kitarović ne treba previše razmišljati što će učiniti. Ako ponovno pobjede Milanović i Pusić, sadašnja hrvatska predsjednica bit će maksimalno sabotirana i ignorirana od strane izvršne vlasti. Tu joj je poruku sadašnji premijer Milanović više puta više nego jasno poslao nakon što je izabrana za predsjednicu Republike Hrvatske. U trenutcima kad se država nalazi u ozbiljnoj opasnosti onda nema potrebe igrati se totalne demokracije u nedemokratskoj zemlji. Uostalom, ni američki ili francuski predsjednici nisu neutralni kad je u pitanju unutarnja politika u njihovim zemljama. I na kraju, nova hrvatska predsjednica ima zlatnu priliku postati prvi veliki hrvatski državnik nakon predsjednika dr. Franje Tuđmana, ili biti brzo zaboravljena, što se dogodilo neozbiljnom predsjedniku kao što je bio Stipe Mesić i kalkulantskom predsjedniku kao što je bio dr. Ivo Josipović. Predsjednik Tuđman, nije bio velik i državnik samo zato što je pod njegovim vodstvom stvorena i obranjena samostalna hrvatska država. Tuđman je znao i imao hrabrosti oduprijeti se velikim pritiscima najmoćnijih međunarodnih moćnika. Zato su ga napadali i mrzili. Popuštao je samo onoliko koliko je bilo potrebno da se izbjegne međunarodna vojna agresija na Hrvatsku, što u svijetu ne bi nikome teško palo. Nadam se da će i nova hrvatska predsjednica pokazati takvu odlučnost i mudrost kad bude potrebno braniti interese Hrvatske od vanjskih pritisaka. Nakon izbora gospođe Kolinde Grabar-Kitarović odmah sam mojim prijateljima rekao da ću nakon izbora njezinih najbližih savjetnika znati kakvu će politiku voditi. Moram priznati da sam se začudio kad je rehabilitirala neke stare političare koji su suodgovorni za dovođenje Hrvatske u sadašnje katasrofalno stanje. Međutim, i dalje mislim da će Kolinda Grabar Kitarović biti, ako ne velika državnica, onda daleko bolji predsjednik države nego što su to bili Mesić i Josipović.
Na kraju jedno pitanje o vanjskoj politici. Kako Vi procjenjujete današnju svjetsku situaciju i ima li Hrvatska svoju vanjsku politiku? Gdje bi Hrvatska trebala tražiti strateške partnere?
Za one koji su dobro informirani i koji sustavno prate stanje u svijetu uopće nema dvojbe da živimo u predvečerje najvećih promjena u svijetu u zadnjih petsto godina. Samo je pitanje hoće li se te promjene dogoditi kroz miran proces prijenosa ili tranzicije političke, gospodarske, pa i vojne, moći sa zapada na istok, ili će cijeli svijet biti uguran u vjerojatno najstrašniji svjetski rat do sada. U svakom slučaju, sadašnje stanje dugoročno je neodrživo. Poznato je da do velikih međunarodnih i svjetskih sukoba dolaze u vrijeme slabljenja svjetskog hegemona, kao što je to bio slučaj u Prvom svjetskom ratu, i željom zemlje izazivača da postane vladar svijeta – Ujedinjenog Kraljevstva kao hegemona i Njemačke kao izazivača. Nakon Drugog svjetskog rata počelo je vrijeme Pax Americana. SAD su postale svjetski hegemon koji je održavao mir i novi svjetski poredak, koji je služio ekonomskim interesima te zemlje. Dakle, bio je to jednopolarni svijet. No, taj je model potrošen i nalazi se na kraju svojeg trajanja. Već prije petnaest godina, dok sam bio politički savjetnik u Veleposlanstvu RH u Pekingu, gdje sam ujedno kratko vrijeme studirao i kinesku vanjsku politiku na Pekinškom Sveučilištu, bilo mi je jasno da će prije ili kasnije Kina postati najveći izazivač američke supremacije, ako ne u svijetu, onda na Pacifiku, što će svakako biti test za daljne izazove. U zadnje se vrijeme to upravo događa. Da je neki političar u Beču 1900. godine napisao kako će se za manje od dvadeset godina raspasti Austro-Ugarska Monarhija te da će u 20-tom stoljeću SAD-e postati svjetski hegemon bio bi potpuno ismijan. Nažalost mi smo u Hrvatskoj potpuno zakinuti za prave informacije. Prioriteti većine velikih medija u Hrvatskoj je uništavanje hrvatske državnosti. O tome što se događa u Kini od 1998. do 2003. godine poslao sam brojne bilješke u Ministarstvo vanjskih poslova u Zagreb, kojima su se mnogi tada ismijavali, jer nisu imali pojma što se u Kini, pa i u svijetu događa. Zbog gubljenja političkog autoriteta i gospodarske moći SAD-a, svijet više nije jednopolaran, nego višepolaran. Valja istaknuti kako ni Kina nije više jedini izazivač SAD-a. Tu su i Rusija, Indija, Brazil, Turska itd., koje se više ne klanjaju SAD-u. Gotovo niti jedan predsjednik države u svijetu više ne stoji u stavu mirno kad ga na telefon nazove američki predsjednik, a sve je više onih koji se tako ponašaju kad razgovaraju s kineskim predsjednikom. U međunarodnoj diplomaciji, osim u Europi, američke diplomate kao najvažnije predstavnike jedne države zamijenili su kineski diplomati. Da je to tako pokazuje činjenica da SAD nisu išle do kraja u kažnjavanju Putina zbog nove ruske imperijalističke politike prema Ukrajini itd. Da su Sovjeti pokušali izravno ugroziti interese SAD-a, u bilo kojem dijelu svijeta, u vrijeme predsjednikovanja Ronalda Reagana, američki odgovor nedojbeno bi bio puno oštriji i agresivniji. Bilo bi logično u centre velike moći u multipolarnom svijetu uključiti i Europu. No, vidimo kroz koju krizu Europska unija prolazi u zadnje vrijeme i jako je upitno njezino dugoročno održavanje. Iako je članica NATO saveza i Europske unije, gdje joj je za sada mjesto, Hrvatska treba jako voditi računa o tome što će se u svijetu događati u idućih desetak godina. Nema vječnih saveznika nego samo vječnih državnih interesa. To bi prvenstveno trebala biti zadaća hrvatske diplomacije, koja je sada u cijelosti privatizirana za osobni probitak ministrice vanjskih poslova. Dakle, mi nemamo diplomaciju koja obavlja poslove za državne interese. S druge strane, Predsjednica, koja po Ustavu ima ulogu u vođenju vanjske politike, ima svezane ruke, jer ju ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić sabotira gdje god stigne. Mislim da je Predsjednica pokazala veliku ljudsku dobrotu kad je prihvatila da najodaniji kadrovi Vesne Pusić u MVEP-u budu nagrađeni odličnim veleposlaničkim mjestima u Europi. To se posebno odnosi na državnu tajnicu MVEP-a Vesnu Cvjetković koja se u MVEP-u ponašala kao komunistički komesar ili gestapo prema djelatnicima koji su bili domoljubne orijentacije. Istu grešku je napravio i Ivo Sanader kad je posato premijer 2004. godine. Nadam se da će Predsjednica na vrijeme uvidjeti da joj to neće donijeti nikakve bodove kod glasača lijeve koalicije. Ako ta koalicija ponovno dođe na vlast ona se neće ponašati pomirljivo i tolerantno tj. neće nuditi pomirenje i zajedništvo, što u ovom fazi njezinog mandata hrvatskom društvu opravdano ali uzaludno nudi predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Oni će poduzimati sve što je u njihovim mogućnostima da onemoguće tu vrlo razumnu ali, u ovom trenutku, ne i djelotvornu politiku nove hrvatske predsjednice. Da bi se lijeva koalicija potpuno promijenila nju se mora politički totalno poraziti, sve drugo će biti samo produžavanje sadašnje agonije hrvatskog društva. Na samom kraju, uzimajući u obzir njezine predizborne i inauguracijske govore i izjave o zajedništvu domovinske i iseljene Hrvatske, malo sam iznenađen što Predsjednica do sada nije imenovala Savjet za iseljeništvo ili barem volonterskog savjetnika za pitanja Hrvata izvan Hrvatske. Nije riječ samo o drugoj polovini hrvatskog naroda, nego i najboljim diplomatskim predstavnicima Hrvatske diljem svijeta. Duboko sam uvjeren da oni ne samo to zaslužuju nego i da je to prvenstveno u interesu Hrvatske.