Rachel Bluwstein Sela – Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća

Rachel Bluwstein Sela, poznata pod pseudonimom Rahela, jedno je od najpoznatijih pjesničkih imena u suvremenoj židovskoj književnosti. O tome svjedoči činjenica da je izabrana, kao jedno od četiri velika izraelska pjesnička imena čiji se likovi nalaze na izraelskoj valuti (ostala tri su Lea Goldberg, Šaul Černihovski i Natan Altermann). Njezine su pjesme obvezatna literatura u izraelskim školama. Kako su mnoge od njih uglazbljene, Rahela je poznata u svim slojevima židovskog društva. Obzirom na težak život koji je imala, ali i sudjelovanje u kulturnom oblikovanju novog Izraela, ima status književnog začinjavca.

Rahela kao mlada djevojka

Rahela je rođena u ruskom gradu Saratovu 20. rujna 1890. godine, kao jedanaesta kći Issera-Leiba i Sofije Bluwstein. Djed joj je bio rabin velike židovske zajednice u Kijivu. Tijekom djetinjstva, njezina se obitelj preselila u Poltavu (Ukrajina), gdje je pohađala rusku i židovsku školu. Stekla je srednjoškolsko obrazovanje. Evo kako piše 1908. g. iz Poltave, svojem prijatelju Moši Uzielu koji je bio na putu za Erec Izrael: “Što bih ti mogla poželjeti, Moše? Budi jak. Jak kako bi se mogao oduprijeti sudbini i svim životnim burama…”

S 15 godina počela je pisati prve pjesme na ruskom jeziku. Kada joj je bilo 17 godina obitelj se preselila u Kijev, gdje je Rahela počela studirati slikarstvo. Godine 1909., kada joj je bilo 19 godina posjetila je sa sestrom Palestinu na putu za Italiju, gdje je planirala studirati umjetnost i filozofiju. Zajedno sa sestrom Šošanom stupila je Rahela na brod „Ruslan“ koji je plovio iz Odese u Palestinu i poslije dva tjedna plovidbe pred njima se pojavila luka Jaffa. O tome piše: “Brod je doplovio do obale i stalo. Žurno smo se popeli na palubu broda. O Bože! Kakav vidik! Nebo se sravnilo sa zemljom i postalo jedinstvena cjelina. Crnim plaštem prekriva ih noć, ali tisuće i mnogo tisuća plamenova trepere tu i tamo. Srebrnaste stazice ocrtavaju se od ovih plamenova do mora. Duboka tišina. Ja kao da stojim usred noći i osluškujem glasove tišine…”

Tako ushićeno piše Rahela o svome prvom susretu sa zemljom predaka. Obuhvaćene ushićenjem sestre prisežu na vjernost ovoj zemlji i u zanosu pjevaju nacionalnu himnu “Tikva teina” (Naša nada). No, stvarnost ih brzo “spušta na zemlju”. U dotrajalom brodiću nakrcanom pridošlicama, Arapi prevoze djevojke na obalu i s omalovažavanjem bacaju njihove skromne stvari na tlo. Ipak, početak u Erec Izraelu ne ukazuje na trpku gorkost razočaranja i gubitaka koji će s v remenom biti nazočni u Rahelinoj poeziji.

Sjećanje na susret s novom / starom Domovinom Rahela je pretočila u stihove:

Samo sam uspjela u sebi zaplakati:
O svijete moj – kao svjedok mravlji
Na rame sam stavila teret neugodan
I iznemogla sam – sve mi je teže i teže.

Ovo je put moj – doći do vrhunca;
Sudbina dobrostiva – šaljivo i namjerno
U ništa pretvara trud moj mravlji,
Samo zbog zabave pritišće me i pritišće…

Sve što sam dobila – uništavaš do temelja.
Tebi, sudbino – strahu, sve moje je suvišno… Zašto su tako blistale udaljene obale,
Zašto su me dozivala prividna svjetla?

Rahela

Oduševljena cionističkim pokretom odlučuje ostati u Palestini – novoj/staroj Domovini ili Erec Izraelu, i raditi kao cionistička pionirka. Cionističko vodstvo dodjeljuje joj mjesto Rehovot gdje radi u novom voćnjaku. Kasnije se Rahela preselila u kibuc Kinneret na obalama Galilejskog mora, gdje je predavala u ženskoj poljoprivrednoj školi. Ovdje je upoznala cionističkog prvaka Aarona Davida Gordona ( 9. lipnja 1856. – 22 veljače 1922.), poznatijeg kao AD Gordon, koji je bio ideolog i duhovni vođa tzv. praktičnog cionizma i radničkog cionizma. On je izvršio veliki utjecaj na njezin život, i njemu je posvetila svoju prvu pjesmu na ivritu. Godine 1913., na savjet AD Gordona, otputovala je u Toulouse u Francuskoj na studij agronomije i crtanja. Iduće godine izbija Prvi svjetski rat i Rahela se ne može vratiti u Palestinu, i stoga se vraća u Rusiju, gdje je radi kao učiteljica židovske djece-izbjeglica. U Rusiji je patila od siromaštva i napornog rada zbog čega se razbolijeva od tuberkuloze. Usamljena, bolesna i gladna, imala je samo jedu nadu: povratak u Palestinu. Uspjela je 1919., nakon rata i pobjede boljševika, ukrcati se na prvi brod koji je iz Rusije plovio za Palestinu. Po dolasku smještena je na neko vrijeme u mali kibuc Deganija (danas Deganija A) podignut nedaleko Tiberijade, na Genezaretskom jezeru. Međutim, ubrzo nakon dolaska potvrđena joj je dijagnoza tuberkuloze, tada neizlječive bolesti. Zbog toga nije mogla raditi s djecom zbog opsnosti od zaraze. Morala je napustiti Deganiju i brinuti se sama za sebe.

Rahelina kućica u Jeruzalemu, ulica Proroka 64. (1925.)

Godine 1925. kratko je vrijeme živjela u maloj bijeloj dvorišnoj kući u Jeruzalemu. Putovala je iz Jeruzalema u Tel Aviv dajući ondje privatne satove francuskog jezika i ivrita, od čega je jedva preživljavala. Konačno, kada je bolest uznapredovala, pjesnikinja je bila smještena u sanatorij za TBC bolesnike u mjestu Gedera.

Kibuc Degania Alef u vrijeme nastajanja

Rahela je umrla 16. travnja 1931. u Tel Avivu, u dobi od 40. godina. Po vlastitoj želji pokopana je na groblju u Kinneretu, u grobu s pogledom na Galilejsko more.

Rahelin grob

Rahela je počela pisati na ruskom jeziku kao mlada djevojka. No, većina njezinih pjesama napisana je na ivritu i to posljednjih šest godina života. Običavala ih je poklanjati prijateljima. Među njima bio je i Zalman Rubašov s kojim je bila u romantičnoj vezi. Njemu je posvetila veći broj ljubavnih pjesama. Rubašov je hebrejizirao svoje ime u Zalman Shazar i pod time je imenom poznat kao treći predsjednik Države Izrael.

Godine 1920. Rahelina prva pjesma, Raspoloženje, objavljena je u židovskim novinama Davar. Ubrzo je postala popularna u židovskoj zajednici u Palestini, a kasnije i u Državi Izrael.

Rahela je poznata po lirskom stilu, kratkoći pjesama i revolucionarnoj jednostavnosti poetskog razgovornog izričaja. Većina njezine poezije otkriva pastoralni doživljaj Palestine kao stare / nove Domovine židovskog naroda. Poetski diskurs odlikuje joj izuzetna glazbenost, jednostavan jezik i duboki osjećaji. Njezine ljubavne pjesme otkrivaju osjećaj osamljenosti, i čežnje za ljubavlju. Rahela je stvarala pod utjecajem francuskog imaginizma i biblijskih priča, ali najveći utjecaj na njezinu poeziju izvršila je ruska pjesnikinja Ana Ahmetova.

Jedna od povijesnih fotografija suvremenog Izraela:

Rahela u kibucu Deganija A., 1919.–1921.

 

***

Neželjeni susret u pogledu prolaznom.
Izgleda nije susret. Ali se dogodio. Sve…
U poluriječi, u riječi, u kolu riječi nezgrapnih
Iznenadna poplava sreće i boli sve će srušiti.

I iz tih divota sve u sjećanje stavljam.
Sve što je isplivalo negdje je nestalo, kad bi…
Žarko čistu vodu iz tvog jezera
Piti ću prignuvši se, dok budem htjela.

KINERET

Ondje su planine Golana. Izgleda, možeš ih rukom dotaći.
One ponosnom šutnjom naređuju: stoj!
Drijemaju samotne i obasjane planine Hermona u spokoju.
Samo hladnoća pada s vrhova vjetrovitih.

Ondje palma nad jezerom sagiba svoje razlistane grane;
Mrsi se palma – nečešljanka, kao šiške dječaka – vragolana,
Koji je iznenada tko zna odakle klisnuo na obalu Kinereta
I pljuska vodu nogama, a ona prozirno prska.

Ovdje je i zimi uz stazu cvijeće, bez broja i ne manje…
Ovo je krv anemona, ovo je pravo zlato šafrana;
Dani su tako lijepi, da je zelenilo sedam puta zelenije,
A modrina neba deseterostruko modrija u jutro.

Čak kada osiromašim i pokorno odem među ljude,
A srce će poželjeti ići do tuđih signalnih baklji…
Da li ću moći izdati tebe, da li ću te moći zaboraviti, –
Čarobno mlada i neizbježiva ljubavi moja?!

Tel Aviv 5687. (1927.)

 

P. S.

Prošle je godine jedna ugledna članica Društva hrvatskih pisaca, inače utjecajna pripadnica Židovske vjerske općine „Izrael B“, objavila knjigu prevedenih pjesama čuvene židovske poetese RACHEL BLUWSTEIN SELA, poznate u židovskoj književnosti pod pseudonimom RAHELA. Veoma me obradovala ta vijest budući smo Jelena Zaričnaja (ukrajinsko-rusko-hrvatska novinarka i prevoditeljica) i moja malenkost još 2004. godine objavili antologiju „55 suvremenih židovskih pjesnika“ u nakladi Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne u Mostaru. Naravno, Rahela je bila dostojno zastupljena. Dakako, na antologiji smo radili prethodnih 5 godina budući smo prevodili s jezika posrednika. Rahela je pisala na suvremenome ivritu i smatra se jednim od začinjavaca suvremene židovske poezije. Antologiju smo na svečan način predstavili u Udruzi izraelskih književnika u Tel Avivu u nazočnosti hrvatskog veleposlanika Ivana Del Vechio. To je bio dovoljan razlog za nadu kako ćemo biti pozvani na promociju navedene knjige uvažene kolegice. Ali nismo. Na djelu je čudan animozitet. Nisam siguran je li osobne prirode, ili je možda vjerskog, političkog ili ideološkog podrijetla? Kod nas se sve mućka i sve je moguće! Radi povijesne istine u svoje i Jelenino ime pozdravljamo objavljivanje knjige stihova poetese Rahele, ali prilažemo i naš prijevod, uz leksikografski članak iz godine 2004.

S ruskog kao jezika posrednika preveli Đuro Vidmarović i Jelena Zaričnaja-Jindra