R. Ćurković: Zavrijedili smo živjeti u neopraštanju?

Slabi nikad ne mogu oprostiti.

Mahatma Gandhi

Tada pristupi k njemu Petar i reče: „Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?“ Kaže mu Isus: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.“

(Mt 18,21-22)

Izaziva li neopraštanje traumu? Ako izaziva, je li potrebno u toj traumi živjeti (kao što mnogi žive) ili traumu treba razriješiti i iz nje izići. Neke situacije u traumi, ipak, govore da je opraštanje nužno s obzirom na: emocije vezane uz traumu, vrijeme kad je trauma nastala, emocionalnu zrelost i pasivnu ili aktivnu ulogu u traumi, rad nadbubrežnih žlijezda i situacije kad ne možemo nikako očekivati da se susretnemo s osobom koja je traumu izazvala.

Trauma nastaje kao posljedice čina kojim smo materijalno, emocionalno ili duhovno oštećeni, ili kombinacijom dviju ili svih triju šteta i izaziva emocije patnje, ogorčenosti, ljutnje, zakinutosti, povrijeđenosti, anksioznosti (ako u tome ruminiramo: zaglavljeno preživamo neprobavljenu situaciju izazvanu neopraštanjem)…

Emocije vezane uz traumu jesu povreda, ljutnja, ogorčenost, zakinutost, ozljeda, anksioznost… Svatko zna da navedene emocije mogu pozitivno djelovati na naš duhovni rast, ali ako dugo, dugo u njima ruminiramo, problematično je možemo li u toj ruminaciji rasti. Predugo zadržavanje u navedenim emocijama moglo bi značiti da ne učimo, već se izlažemo patnji koja postaje sama sebi svrha pa tako u tom slučaju navedene emocije onemogućuju rast. Kako zvuči izraz ruminiranje u emocionalnoj starudiji!? Na metalima koji su dugo izloženi oksidaciji stvara se hrđa. Ona izaziva gađenje zbog ljuskavosti i ljepljivosti i uništava metale. Slično je i s emocijama. Živimo li dugo u ogorčenosti, povrijeđenosti, ljutnji… neopraštanja, emocionalnoj starudiji, one nagrizaju naš život i slabe naš imunitet.

Vrijeme nastanka traume. Trauma kojoj smo izloženi nastala je u prošlosti. Življenje u prošlosti, kakvo god bilo, stagnacija je i što se dulje u njoj zadržavamo, može se preoblikovati u patologiju. Nitko ne bi trebao živjeti u prošlosti, živi se u sadašnjosti i živi se za nju kao i za budućnost. Prošlost treba prihvatiti s razumijevanjem imajući na umu konsituacije i kontekste dògađājā.

Podgrijavanje emocija neopraštanja iznova i iznova somatizira se ne samo u facijalnoj ekspresiji. Mnogi ljudi odlaskom u mirovinu imaju mrzovoljno-skamenjena lica. Jesu li takvi izrazi posljedica neopraštanja vlastitih životnih propusta, a ne niskih mirovina. Prije će biti ono prvo. Emocionalno zrele osobe izbjegavaju zaglavljenost, odnosno sposobne su izići iz nje prije nego što ih ona začepi. Kad su zaglavljene u nečemu, nefunkcionalne su jer su zapele za nešto i propadaju. Upravo nam to čini neopraštanje jer smo zaglavili u emocionalnoj starudiji. Priznali to ili ne oni koji ne opraštaju nalaze se u pasivnoj poziciji. Podržavaju nešto, trpe, što ih stalno vuče natrag i ne mogu duhovno-emotivno zacijeliti i napredovati. Takvi nikako nisu gospodari situacije, ona gospodari njima. Emocionalno zrele osobe uspješno izlaze na kraj sa svojom okolinom. Opraštanjem postajemo aktivni i preuzimamo kontrolu svoga rasta.

Nadbubrežne žlijezde luče hormone stresa, primjerice kortizol. Ako je lučenje nekontrolirano i prekomjerno, a lako ga može izazvati zadržavanje u ogorčenosti, štetno je za organizam. Dobro je poznato da visoka razina kortizola, a neopraštanje je izaziva, ima brojna nepovoljna djelovanja, kao što su visok krvni tlak, osteoporoza, depresija…

Katkad se nije moguće susresti s osobom koja je izazvala traumu. Umrla je. Da čekamo Sudnji dan, ako i tada, da bismo se susreli s njom. Ili treba sve poduzeti da oprostimo. Što prije. Teret neopraštanje nepotrebno je nositi bilo koliko. Živimo li s tim nepotrebnim teretom, mogli bismo pročitati nešto o mazohizmu. Velika je istina da ne postoje neizlječive bolesti, postoje samo neizlječivi pacijenti. Kad Isus u Bibliji pita bolesna: „Želiš li ozdraviti?“, to djeluje zbunjujuće. Isus to pita misleći na cjelovito ozdravljenje.  Ispostavlja se, gotovo u svim slučajevima, da biblijski pacijenti misle na nekakvo parcijalno, ponajprije tjelesno ozdravljenje. Je li se nešto otad promijenilo.

Dade se zaključiti da nam je opraštanje suđeno i s njim treba krenuti što prije. Ili smo toliko navezani uza svoju povrijeđenost da nam se od nje ne rastaje, ili još gore – ne živi.

Lewis B. Smedes u svojo knjizi Forgive and forget: healing the hurts we don’t deserve, Oprostiti i zaboraviti: vidanje rana koje nismo zavrijedili, nismo zavrijedili!, navodi četiri procesa u opraštanju:

1. u prvom redu, trebamo istinski razumjeti čime smo povrijedili osobu;
2. moramo suosjećati s boli koju je povrijeđena osoba iskusila – moramo osjetiti jednaku bol koju smo zadali (takt naše boli mora odgovarati taktu boli povrijeđene osobe, da nas zbliži zajednička rezonancija ako već ne glazba, ili se tomu približavati);
3. trebamo iskreno kazati svoju ispriku, i po više puta, sve dok nismo sigurni da je povrijeđena osoba razumjela;
4. moramo obećati da nećemo ponovno povrijediti, a povrijeđena osoba treba vjerovati da se obećanje kani održati.

U objašnjenju procesa nastojim dati svoja viđenja koje se sa Smedesovim ne trebaju nužno u potpunosti slagati. Katkad ističem isključivost kako bi njezine iskre ukazale na snagu opraštanja i pomogle da se iziđe iz zaglavljenosti u povredi uzrokovanoj neopraštanjem. 

Prvi je korak provjera postoji li šteta (materijalna, emocionalna, duhovna) stvarno, koliko ona znači oštećenomu i jesmo li je stvarno mi prouzročili. Negativni odgovor na bilo koju od ovih mogućnosti automatski isključuje osjećaj krivnje.

Drugi je priznati sebi i oštećenomu svoju odgovornost. Priznati sebi znači biti svjestan kako je zbog našega propusta ili pogreške šteta učinjena, patnja prouzročena ili mogućnost propuštena. Priznati drugomu znači pokazati kako nismo zli, kako suosjećamo s onima koje je snašla posljedica našeg čina. To je ujedno pokazatelj kako prihvaćamo moralne norme i pridržavamo ih se, kako smo moralni subjekti, što je zapravo najveći stupanj moralnosti.

Treći je korak nadoknada štete koju smo prouzročili, isprika zbog čina koji smo učinili te dogovor o načinu kako možemo ublažiti posljedice. Ako se posljedice mogu ublažiti ili nadoknaditi, nije dovoljno samo isprika. Nadoknada štete ima dvostruku funkciju: ona je izravnavanje računa s oštećenom osobom i završetak jednoga opterećujućega procesa, a s druge strane, ona je kazna koja nas motivira da slično ne ponovimo. No, sama nadoknada štete bez izražavanja suosjećanja izraz je arogancije, ili, zapravo, uzimanje emocionalnoga goriva za novo nanošenje boli!!! Kako? Nevaljala djela crpe snagu iz neotkrivenih ponavljanja, ili neodgovarajuće kazne. Jednostavno. Ona će oštećenoga još više povrijediti. Npr. vozač pregazi nečijega psa i oštećenomu gura novac za njegova ljubimca. Pregaženi pas ima svoju materijalnu vrijednost, ali smrću psa mi smo povrijedili i emocije vlasnika psa, povrijedili smo dostojanstvo i slobodu vlasnika jer smo nasilno ušli u njegov svijet nanoseći mu bol. Ako samo pružimo materijalnu nadoknadu, ona će još više povrijediti, jer iskrena isprika podrazumijeva ponajprije osjećanje jednaka osjećaja kojim smo ranili drugoga: tako da na takt boli povrijeđene osobe, odgovorimo taktom empatijske patnje u koju bi oštećeni trebao povjerovati. Bez te izmjene osjećaja i njihova priznanja nema prave isprike. Tek nakon empatijskoga sučeljavanja i izravnavanja može se prijeći na materijalno poravnanje. I tek tada ono ima smisla! Materijalna nadoknada štete neka je vrsta trgovačke razmjene, tek suosjećanje daje sukobu dimenziju dostojanstva i slobode, koje čovjek gubi ako smo ga povrijedili. Može ih nanovo zadobiti tek iskrenim nuđenjem jednakih osjećaja, a ne nuđenjem materijalne nadoknade.

Četvrti je korak u cijelom procesu najznačajniji. On podrazumijeva učenje. Da bi ono bilo moguće, nužno je razlikovati sebe, kao dobro i moralno biće, od svojih postupaka koji katkad, zbog brzopletosti, nepromišljenosti ili neznanja, mogu biti loši. Ili samo zbog toga jer smo ljudi, a ne svetci!

Činjenica je kako mnogi ne znaju niti žele naučiti kako oprost zatražiti. Činjenica je kako mnogi u traženju oprosta igraju krivotvorenim novčanicama, lažnim isprikama, koje onda dvostruko vrijeđaju povrijeđenoga. Činjenica je što se u odgoju s riječju oprosti čini sve da se isprazni sadržaj i smisao te riječi i da se nudi samo ambalaža te riječi (kao što se čini i s ostalim trima, kao da se netko napio one rakjetne, aaa!, tri riječi iz govora vozača Prometa s kojim suosjećam i nadam se da neće biti kažnjen, nije se vozač napio!). Činjenica je što se u odgoju inzistira na izvanjskome (One se četiri riječi uče napamet! Izvan konsituacije! Od djece se traži da ih ponavljaju! Kao pjesmu. Da o njima razmišljaju, da ih osjećaju – ne!), formi, a ne ukazuje se da isprika mora dolaziti iznutra pa takva ima duhovne elemente autentične istine. Papiga jednako može naučiti formu isprike i riječ oprosti, treba samo naći nekoga tko će joj vjerovati. Kad se riječi jednom nauče s ispražnjenim sadržajem, vrlo ih je teško ponovno naučiti, i sa sadržajem i sa smislom, kao što kaže E. Galeano: „… mi živimo u kulturi ambalaže.“ Cinik bi rekao: Newtonovi zakoni više ne vrijede jer praznine uspravno stoje, a ne padaju. Činjenica je što mnogi ostaju zamrznuti u naučenim isprikama iz predinfantilne faze u kojoj se svijet prihvaća onakvim kakvim nam ga drugi prikazuju P. Ekman u svojoj knjizi Telling Lies (Govorenje làžī) napisao je otprilike: ni jedno obrazovanje ne nudi da se laž prepozna i nauči razlikovati od istine.

U ovom koraku povrijeđena osoba ne mora nužno prihvatiti ispriku, i time je proces završio. Ako ispriku ne prihvati i ne želi oprostiti, povrijeđena osoba nastavlja živjeti s ranama koje nije zaslužila, ali odlučuje živjeti s njima, a ona osoba koja je uvrijedila mora prihvatiti odluku povrijeđene osobe, s utjehom kako je sve poduzela da nanesenu uvredu ublaži.

Oprostiti treba zbog sebe. Nisam bibličar, ali gotovo sam siguran da se Isusove riječi kojima odgovara Petru: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam“, odnose baš na opraštanje ponajprije zbog sebe. Neću potezati jake argumente, uzimam jedan avionski: u avionu je masku potrebno najprije sebi staviti na glavu, a tek onda drugomu. Moglo bi se dogoditi da, stavljajući masku drugomu, za to je uvijek potrebno više vremena, ne uspijemo i možda nastrada i drugi i mi.

 Riječ je o našem životu, o našem zdravlju. Čekati na valjanu ispriku može značiti da se otvori bolovanje From Here to Eternity (od sada do vječnosti). Nitko ne zaslužuje živjeti u ranama, pogotovo onima koje nije zavrijedio. Ne mislim da smo i jedne zavrijedili, ali one koje neopravdano zadajemo sami sebi govore o ozbiljnijoj psihopatologiji našega života. Dosta je svakom danu zla svoga and hurts we don’t deserve.

Razgovaraju dvojica zatvorenika koncentracijskog logora:

– Jesi li oprostio nacistima?

– Jesam.

– Vidiš, ja nisam. Ja ih još jako mrzim.

– U tom slučaju – odgovori mu prijatelj – još si njihov zatvorenik.

(Prema Anthonyju de Mellu)

Rudolf Ćurković