R. Ćurković: O ljudima, svetcima i Bogu

„… tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete,
ne,
u nj neće ući.“ (Mk 10,15)

Knjigu Blizi Isusu: Usputna zapitkivanja uz okrajak haljina Njegovih don Stanka Jerčića objavio je Glasa Koncila. U knjizi su zapisani imaginarni piščevi intervjui s biblijskim osobama, i onima koje su gotovo svima znane i onima koje su rijetko komu znane.

Kad nešto ili netko postaje čudno ili čudan? Moglo bi se matematički reći da je čudno ono ili onaj je čudan koji je izvan kruga svijesti ili poimanja. Pa primjereno tomu inkriminirane riječi puno više govore o dijametru osobe koja čudno ili čudna procjenjuje, a manje o obilježjima onoga koji je čudan kojeg nema unutar procjeniteljeva kruga svijesti ili poimanja.

Što najčešće znači misao Boji li se on(a) Boga? Je li Boga moguće spoznati? Baš da može netko ograničen spoznati nekoga tko je neograničen? Pa bi značenje navedene rečenice Boji li se on(a) Boga bilo puno bliže nečijoj slici Boga, a reći daleko od Boga, gotovo da je promašeno koliko promašeno može biti. Ako je Bog u svemu i svugdje, onda mu ne pripadaju pojmovi blizu i daleko. E, sad, da rečenica Boji li se on(a) Boga, znači upravo Boji li se on(a) moje slike o Bogu. Nokaut! I treba biti. Bojiš li se zakona razumijeva da nam je poznat taj zakon, i posljedice koje iz njega proizlaze, s takvom očitošću da to i možemo reći.

Govorit ću o: a) recepciji, posebno ovakvih djela,  b) kutu gledanja na ljude, svetce i Boga te c) sonetima napisanima u knjizi Blizi Isusu (nonnula etiam de suo addere). 

Recepcija djela ne ovisi samo o njegovoj kvaliteti. Ovisi i o našim književnim receptorima koji se mijenjaju. Poznati kanadski književni teoretičar napisao je da su ga Rilkeovi Zapisci Maltea Lauridsa Brigea dugo odbacivali, znači da nije imao odgovarajuće receptore koji bi Zapiske primili.

Naši književni receptori mogu s radošću primiti djelo, mogu biti indiferentni, a književno djelo može u nama aktivirati ljutnju, bijes, mržnju… naše nevoljene dijelove. Takvo bi književno djelo trebalo u psihološkom smislu posebno cijeniti jer nam otkriva ono što ne želimo vidjeti u sebi, što potiskujemo.

Sve se skriva u svakome od nas, i da bismo postali doista humani, potrebno je da te nevoljene dijelove prihvatimo i pokušamo integrirati u vlastitu osobnost. Ako ih odbacimo, zgražajući se, otkrivat ćemo ih kod drugih. Što ih jače odbacujemo, to se više zgražamo nalazeći ih kod drugih, i to više jača naša sposobnost da ih ne prepoznajemo kod sebe. Znači: ako agresivno odbacujemo nešto, to nas dostiže kroz stražnja vrata preodjeveno u, pa, narcisoidnog poštenjaka. U tome je tajna zavodljivost mehanizma projekcije što nikad ne vidimo vlastite pogreške a preoblikuje nas u spektralnog supervizora da ih pronalazimo kod drugih. (F. Shulz von Thun).  Čujete li u pozadini glas Manfred Manna Ha! Ha! Said the Clown.

U svom romanu En tid for alt K. O. Knausgård pripovijeda da je jedan od likova u djelu sve ljude promatrao jednako i svi su mu bili isti pa smo u nekoliko rečenica poneseni tom jednakošću i kontekstom kad se o tome pripovijeda. To je onaj trenutak u kojem nas umjetničko djelo tako snažno prigrli da zaboravljamo na silu težu. Nekoliko rečenica dalje, dok mi lebdimo, slijedi rečenica da su mu svi ljudi izgledali kao mravi jer ih je promatrao s – tolike visine.

Suprotno je tomu promatrati ljude iz takve nizine da nam oni  zaklanjaju Sunce. Nalik je to na šetnju kroz šumu jela. Ili sam sebe pojmiti tako sićušnim, manjim od mrava, jer, eto, osoba nije dostojna biti jednaka drugima. Osoba je uvjerena u vlastitu beznačajnost i bezvrijednost. Takve ljudi smatraju samozatajnima (‘neisticanje ni sebe ni svojih zasluga’, žrtvovanje i predanost za druge), ali će vrlo, vrlo rijetko ljudi o njima misliti išta negativno. Kad učiteljice napišu za dijete da je samozatajno, misle da su mu stavile aureolu na glavu. Samozatajnost je takva karakterna odlika da je s njom nemoguće povezati išta negativno. Kako se psihološki gleda na samozatajnost? Predati se drugima ne možemo bez samopotvrđivanja! Predanost i samopotvrđivanje uvjetuju se, a ne isključuju. Samo onaj tko može zapaziti i izraziti svoje osjećaje, čak i kad su agresivni ili ih drugi takvima percipiraju, može se i posvetiti drugim ljudima i s njima se iskreno susresti.

F. Shulz von Thun u svojoj knjizi Kako međusobno razgovaramo II kaže da nedostatak sposobnosti za predanost bližnjima ne leži na prevelikom osjećaju za vlastite vrijednosti, već na premalenome. Tko sumnja u vlastitu vrijednost, okupiran je u nutrini kruženjem oko osi vlastite vrijednosti koje mu ne ostavlja snage da se posveti drugima. (Vrlo je jednostavno shvatiti ako se prebacimo u kognitivno: dobar učitelj može biti samo tko je svjestan svojih vrijednosti poučavanja. Ako je učitelj nesiguran, slabo poučava, nedovoljno zna, tada u svojoj  nutrini kruži oko navedenih značajka i velik dio energije troši na njih. U tom slučaju preostaje mu malo energije i strasti da poučava druge. (U radu Je li matematika bauk?… L. Arambašić, V. Vlahović-Štetić, A. Severinac to su dokazale, a njihov se rad poziva na rezultate objavljene u dvjestotinjak objavljenih radova.) Shulz von Thun dalje nastavlja: osim ako skrb za druge ne postane duševni instrument za samouzvisivanje, sredstvo da bi se stekla moralna nadmoć. Ta vrsta požrtvovnosti lako poprima neugodnu primjesu nametljivosti. Put k zajedništvu vodi samo preko osjećaja vlastite vrijednosti. Najjezgrovitije je to izraženo u „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“. Koliko voliš samoga sebe, samo si toliko sposoban voljeti drugoga. Svijet iluzija vrlo je privlačan. Ne pada nam na um da drugomu možemo dati automobil ako ga nemamo, a nemamo ni novca da ga drugom kupimo. Ne poučavamo druge ono što ne znamo (Ha! Ha! Said the Clown!), iako će prodavači magle smjesta raspisati tjeralicu za mnom. Ali da možemo voljeti druge više nego sebe, misle oni koji u bocu od jedne litre mogu uliti pet litara.

Skromnosti i obzirnost poželjne su vrline u zajedničkom životu, ali ako ih ne prati mjera samopotvrđivanja koja nam dopušta oblikovati i boriti se za vlastite interese, prijeti im opasnost da se izopače u mane. Poznato je, ne samo iz psihološke literature, nego iz svagdašnjega života, da izbjegnuto samopotvrđivanje i neispunjene želje potiču depresiju.

Iz kazanoga o samozatajnosti proizlazi kako ona lako može skliznuti u svoje naličje ako je ne prate oblikovanje, iskazivanje i potvrđivanje vlastitih emocija i interesa.

Koji je, onda, kut promatranja na ljude, svetce i Boga, ponajprije, zdrav za motritelja? Da bi bio zdrav, mora težiti istini, pravednosti i dobroti.   

Neka to bude djetinjstveni kut: s dovoljno uma da se slike o svijetu i Bogu usmjeravaju prema objektivnosti i dovoljno čista srca da slike može primiti bez mnogo lažnih leća. To bi bio šopovski svijet kakav je, primjerice, u pjesmi Isus u posjeti kod nas s dodatkom tu i tamo burlesknoga humora don Stanka ili soli iz solane s otoka Paga.

Mislimo li da su naše slike o ljudima, svetcima i Bogu drugačije nego što smo mi sami, varamo se. Ono što mislimo, osjećamo i radimo ili propustimo uraditi oblikuje našu sliku o ljudima, svetcima i Bogu. Ljudi ne privlače ono što žele, već ono što oni jesu. Ono što jesmo takve slike o ljudima, svetcima i Bogu privlačimo i stvaramo. Kakve bi drugačije i bile. Ako ništa ne činimo kad je potrebno činiti, ako smo licemjerni, ako se prenemažemo… kakva može biti naša slika o Bogu. Čovjek koji ne zazire od samoraspeća nikad ne  može dostići cilj prema kojem mu je usmjereno srce. (J. Allen). Da probamo vidjeti kad smo se to samoraspeli za sebe. Za drugoga.

Dakle naše slike o ljudima, svetcima i Bogu odraz su onoga što smo mi, a ne onoga što bismo željeli biti ili onoga za što se predstavljamo.

Je li don Stanko sonetolog? To je retoričko pitanje (Put križa, Vazmeni soneti). Sintaktičko-ritmičko-melodiozna vještina kojom se igra sonetima nije uobičajena, a jednostavnost soneta koji su u doticaju s molitvom rijetkima je poznata. Njegovi soneti po jednostavnosti izraza, po ritmičkoj usklađenosti, po nenametljivosti poruka (može se činiti kao da ih nema) nalik su na sklopljene ruke. Tom gestom iskazujemo svoje štovanje Boga, te poslušnost i poniznost Njemu. One su znak da smo sve ostavili i da se posvećujemo samo Bogu. Kao da svoje ruke stavljamo u ruke Kristove. Ima li u toj gesti mjesta za slikovitost, za ornamentiku, za cizeliranost izraza? Ne! Tako i u sonetima duhovnoga karaktera. Takav sonet mora nalikovati na Očenaš, molitvu koju nas je naučio Isus (koju mnogi pogrešno mole jer se u svojoj molitvi Očenaša oslanjaju na kazivanje drugih umjesto na Mt 6,7). „Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani“, govori Isus u govoru na gori neposredno prije molitve Očenaša. Slikovitost, ornamentika, ritmička ponavljanja… mogla bi biti blebetanje i mnoštva riječi. U Mt 23,23 kaže Isus: „Jao vama, pismoznanci…!“ Vjerojatno zato što brbljaju i u tom brbljanju zaboravljaju svjedočiti istinu.

Ova je pjesma posvećena Judi Iškariotskom.

Jednom za njega Isus je rek’o
Bolje mu da se ni rodio nije
Pa je iz toga zaključio netko:
Garant se Juda u paklu grije.

Isusu, mislim, to je tek slika:
Krvnike svoje pravda na Sudu,
A u raj vodi i razbojnika
Pa zašto ne bi i jadnog Judu?

Njeg’ ne izabra ko negativca,
Dostojan bješe njegova stola;
Opravda Isus svakoga krivca
Pa kako ne bi svog apostola?

Jer možda baš su istoga trena
Odvojili se i od života,
A Krist ko slad je svojih trofeja
Poveo u raj – Iškariota!

Po duhovnoj poruci malo je teže naći pjesmu usporedivu s njom. Ona pruža nadu svima nama, baš svima, koji hoće. Sve odlike don Stankovih stihova koje su ispred navedene lako je prepoznati u pjesmi (iako pjesma nije sonet): posebice jednostavnost izraza i njegovu protočnost.

Ako i po čemu možemo prepoznati ljude koji bi mogli postati svetcima, onda je to njihova otvorenost, poniznost i služenje drugima. Oni su ispunjeni drugima. Tako sam ja doživio likove s kojima je don Stanko razgovarao i o njima u stihovima pjevao. Razgovori i stihovi ne osuđuje nas, već pozivaju da postanemo glazbalo u zajedništvu duša.

Poeta oliveatus ili amuzičnost za duhovnu poeziju

Da bi se ovladalo tajnama nekoga zanata, formalna visoka naobrazba ne znači baš mnogo. Kao što je napisao M. Thompson u svojoj Not as a Stranger: koji diplomira, zna sva pravila, život se sastoji od iznimaka. Među iznimkama su i one koje su dostupne nekolicini, statistički rečeno: one se smještaju u trećoj standardnoj devijaciji nadesno. Uvjetno se mogu nazvati tajne. Njima se ne može ovladati, one nâs prihvaćaju ako im stvorimo prostor da dođu k nama.

Tako Daniel Goleman u svojoj Emotional Intelligence, u poglavlju Plima: Neurobiologija iznimnosti donosi riječi jednog skladatelja dok stvara:

Sami ste toliko ushićeni da gotovo imate osjećaj da ne postojite: to sam iskusio već nebrojeno puta. Čini mi se da mi ruka radi samostalno i da nemam nikakve veze s onim što se događa. Ja samo sjedim i promatram, prepun strahopoštovanja i čuđenja. Note izviru same od sebe.

Da biste bili u tom stanju, o kojem govori navod ispred, Goleman to stanje naziva stanje plime (flow feels), u kojem su emocije pozitivne, ispunjene energijom i usklađene s neposrednom zadaćom, potrebno je biti visoko koncentriran. D. Goleman kaže: But once focus starts to lock in, it takes on a force of its own [podebljao a.], both offering relief from emotional turbulence and making the task effortless. (Jednom kad usmjerimo fokus, on preuzima kormilo [podebljao a.], nudeći tako emotivno rasterećenje i mogućnost obavljanja zadaće bez napora.) Vlastitom snagom?! Bračni par Hicks nazvao bi to zakonom privlačenja: stanje izvrsnosti (flow feels), zapravo, privuklo nas je u svoj zagrljaj, a mi smo stvorili uvjete da budemo privučeni.

Stanko Jerčić piše duhovnu poeziju. Da biste je stvarali, potrebno je da… imate osjećaj da ne postojite. Da bi vas primile duhovne vrijednosti, stvarno morate osjećati da u tom prihvaćanju jedva da ima i malo vašega. Svjetlo duhovnih stihova prodornije je i sveobuhvatnije od ostalih vrsta poezije. Čitajući ih, kao da i nas dovode u flow feels, stanje plime.

I čitatelj mora osjećati da gotovo ne postoji kako bi ga stihovi primili. Za prosudbu takvih stihova bitniji su duhovni od književnih uvida. Onomu tko ih nema zatvorena su vrata značenja takvih stihova. Jednostavnost stihova Stanka Jerčića nalik je na položene ruke jednogodišnjeg djeteta na majčine obraze okrećući joj glavu da joj nešto pokaže. 

Ne znam koliko sam uspjelo pokazao, dijelkom, kako stvari u duhovnom svijetu nisu, ili možda jesu!, jednostavne, i kako ne ovisi o nama hoćemo li im pripadati.

No mogu čitatelja zamoliti da usporedi širinu svog svijeta sa širinom svijeta don Stanka Jerčića: Jer možda baš su istoga trena / Odvojili se i od života, / A Krist ko slad je svojih trofeja / Poveo u raj – Iškariota!

Rudolf Ćurković