Domovina uredništvo
Svi oni koji imaju imalo životnoga iskustva, mogu lako posvjedočiti kako je život u mnogim svojim aspektima složen, nejasan, nepredvidiv i pun svakovrsnih iznenađenja. Sve je to još više zamršeno u krajnje teškim povijesnim i životnim situacijama kad je ugrožen ljudski život, kad su ugrožena temeljna ljudska prava, vjersko i ljudsko dostojanstvo. U tim situacijama svaki se pojedinac ponaša različito: prema svome životnom opredjeljenju, prema svome svjetonazoru i vrijednostima koje zastupa, prema životnim stavovima i konačno, ako je vjernik, i prema svojoj vjeri. I u tim nejasnim i izazovnim povijesnim kontekstima pokazuje se zapravo kakav je svatko od nas i kao čovjek i kao vjernik.
Što je još važnije treba istaknuti da je takvih situacija puna povijest, a i biblijski tekstovi ih često i detaljno opisuju kao temeljne životne dvojbe: pomoći ili ne pomoći drugome, založiti sebe ili pobjeći od nevolje drugoga, ostati vjeran svome svjetonazoru ili ga promijeniti pod vanjskim pritiscima, ostati postojan u svojoj vjeri ili je u trenutku izdati, sačuvati svoj ljudski obraz ili ga uprljati. Prvo kršćanstvo izraslo je iz takvih dvojbi u kojima su kršćani ostali dosljedni svojoj vjeri i išli u smrt za svoje vjersko opredjeljenje tako da je jedan kršćanski pisac napisao: Krv mučenička, sjeme je novih kršćana. Kada su pune arene ljudi željnih zabave vidjeli kako kršćani umiru s pjesmom na ustima, bez mržnje i želje za osvetom, opravdano su zaključivali da je u toj njihovoj vjeri nešto božansko – i neki su sami postajali kršćani.
U jednoj takvoj teškoj povijesnoj situaciji živio je i blaženi Alojzije Stepinac, kardinal i nadbiskup zagrebački. Živio je i djelovao u teškom vihoru rata kada se nakon tolikih stoljeća počela rađati nova hrvatska država, ali u nepovoljnim povijesnim kontekstima. Razapet između pripadnosti vlastitom narodu i svojih kršćanskih uvjerenja – poput velikoga proroka Jeremije – Alojzije Stepinac nije dopustio da izgubi svoj ljudski obraz i svoj kršćansko dostojanstvo. Upozoravao je tadašnju vlast da ne gaze ljudsko dostojanstvo drugih ljudi, a i sam se konkretno zauzimao za pogonjene štiteći ih onoliko koliko je bilo u njegovoj moći.
Kada je potom došla nova komunistička vlast koja je u svojim temeljima bila protuvjerski usmjerena i kad je htjela odvojiti Hrvatsku crkvu od opće Katoličke crkve kako bi njome mogla bolje manipulirati, Alojzije Stepinac je ostao jednako dosljedan svome vjerskome uvjerenju i odbio je u tome sudjelovati. Štoviše, odbio je mogućnost spasiti život i prihvatiti ponudu da ode u inozemstvo i tamo lagodno živi. Ostao je čvrst u svome uvjerenju, ostao je čvrst u svome opredjeljenju za istinske ljudske i kršćanske vrijednosti, ostao je odan hrvatskom narodu i nije pobjegao, spreman otići u zatvor i tamo kao svjedok vjere završiti svoj život.
Njegov nas život podsjeća na onu Isusovu paradoksalnu izreku: Ako tko hoće svoj život sačuvati, izgubit će ga, a ako ga izgubi poradi mene i evanđelja, spasit će ga. U ovoj Isusovoj riječi sadržano je ono što zapravo kršćanstvo jest i što bi kršćanin trebao biti: Vjerovati da se gubeći može dobiti i da se dobivajući može izgubiti. Zar je moguće dobiti život ako ga se izgubi? U središtu ovoga Isusova paradoksalna izričaja nalazi se temeljna riječ „život“, „ljubav“, „duša“. U pitanju je temelj koji nosi čovjekov život i daje mu smisao. I ljubav i život odvijaju se uvijek između osoba i nastaju među osobama. I ljubav i život nastaju kada osobe napuste sebe, izgube svoju sebičnost u sebi i krenu u susret prema drugome, u nepredvidivi svijet drugoga: da drugi i drugačiji postane prioritet vlastitoga djelovanja. Gubeći sebe u sebi, čovjek pronalazi izgubljeni dio svoga vlastitoga bića oplemenjen u drugoj osobi. S druge strane čovjek čuvajući svoj život, i prodajući ga svakome tko od njega zatraži, čovjek izdaje sama sebe, prodaje svoje dostojanstvo i gubi svoju dušu.
Na tragu ove Isusove paradoksalne izjave, na kojoj se temeljio i Isusov život i smrt, može se razumjeti i život i smrt Alojzija Stepinca. On nije htio prodati svoj život da bi ga sačuvao; on ga je izgubio da bi ga zapravo istinski dobio. Nekoć je bio zabranjen i spomen imena Alojzija Stepinca, a danas je on blaženik na oltaru, i uskoro svetac. A gdje su oni koji su ga osudili, mučili, ponižavali, praktički ubili. Njih se i povijest stidi, a zacijelo nisu upisani ni u Božje sjećanje.
Dragi vjernici! Iz ovoga što smo ovdje izložili na temelju evanđelja a konkretno ostvarenoga u životu blaženoga Alojzija Stepinca, možemo zaključiti. Danas nema više tvrde komunističke ideologije, nema onih koji zabranjuju ići u crkvu, nema onih koji brane gradnju vjerskih objekata, nema onih koji ometaju djeci i mladima pohađati vjeronauk, nema onih koji nam brane zvati se Hrvatom.
Ali danas je nastupilo vrijeme koje je možda i opasnije od nekadašnjega. U današnjem vremenu ljudi su postali ni vrući ni hladni, bez ikakvih stavova i opredjeljenja. Današnji čovjek ne bi se žrtvovao ni za sebe, ni za svoju obitelj, a kamoli za drugoga. Drugi je za njega opasnost, smetnja u životu, prepreka u ostvarivanju životnih ciljeva, zato ga treba ignorirati, a u težim situacijama i ukloniti. Današnji svijet je svijet sebičnih ljudi koji ne vide tuđu suzu, ne osjećaju tuđu bol, ne zamjećuju tuđu nevolju. Oni od svoje sebičnosti ne vide ni Boga. Takvima u životu nije ništa sveto: ni u vjerskom, ni u moralnom, ni u nacionalnom, ni u osobnom, ni u obiteljskom životu. Čovjek je danas postao bez lica i bez srca, kao da je izgubio vlastitu dušu. Kod njega sve prolazi, sve je dopušteno, sve se smije, sve je vrijedno što meni osobno koristi. Nema čvrstih i jasnih stavova i opredjeljenja.
Dragi moji vjernici, ljudi daleko od svoje Domovine iščupani iz svoje rodne grude, odvojeni od svoga naroda došli ste u novu zemlju gdje ste započeli novi život, osnovali svoje obitelji gdje ste prepoznati kao ljudi vjernici, ljudi koji žive od vlastitoga rada, svjesni svoga identiteta i svoje nacionalne opredijeljenosti! Vi ste u teškim životnim okolnostima napustili svoju domovinu, svoj rodni kraj, svoje kuće došli ste ovdje graditi novi dom svjesni onoga što jeste i noseći sa sobom istinske kršćanske vrijednosti: ostajući vjerni Bogu, vjerni vjeri, Crkvi, vlastitom narodu i vlastitoj obitelji. Ako to uspijete, sačuvat ćete svoj obraz, svoje ljudsko dostojanstvo, svoj vjernički duh – sačuvat ćete dušu.
Alojzije Stepinac, zaštitnik naše zajednice, je bio čovjek s licem i dušom, s čvrstim stavovima i dubokim uvjerenjima koja je u teškim vremenima i konkretno potvrdio. Neka i vama koji živite u ovim vremenima, on bude u tomu uzor i putokaz da se nikome i ničemu ne klanjate doli Bogu jedinomu i da nastojite u ovim vremenima i u ovoj zemlji ostati ljudi s prepoznatljivim licem, ljudi s dušom.
